Nema sumnje da živimo u vremenu koje je obilježeno ekstremnim podjelama. Bilo da se radi o političkim kandidatima i strankama, ekonomiji i vanjskoj politici, braku i pobačaju, spolu i rasi – mi smo podijeljena nacija i podijeljen narod. Religija nije izuzeta od pošasti podjele. Danas su katolici izuzetno podijeljeni u mnoštvu tema kao i ostatak svijeta, bilo da je riječ o Drugom vatikanskom koncilu i liturgiji, moralnosti odabira cijepljenja i nošenja maski, papi Franji i stavovima raznih biskupa…
Suočeni s tako raširenom podjelom, može biti pravo iskušenje težiti lažnom jedinstvu i koheziji. Iako je želja za jedinstvom dobra, ipak moramo prepoznati da jedinstvo – samo po sebi – nije najviše dobro kojem bismo trebali težiti. Ova napast može biti posebno jaka za kršćane.
Sa pravom se sjećamo Kristove velike svećeničke molitve, gdje on uvelike moli za jedinstvo svoga naroda. Isus moli sljedeće: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.“ (Iv 17, 11). Ova molitva nije samo za njegove neposredne apostole. Krist nastavlja svoju molitvu riječima: „Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17, 20-21). Kao odgovor na ovu jasnu molitvu za jedinstvo, mnogi kršćani imaju lažnu ideju da je svako jedinstvo dobro, a svako razdvajanje zlo. To jednostavno nije slučaj, pogotovo uzimajući u obzir Kristove često zaboravljene riječi – da je došao donijeti podjelu.
„Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve“ (Lk 12, 51-53).
Gospodinu je jasno da je, zapravo, došao da donese podjelu. Iako se ovo mnogima može činiti zapanjujućim i proturječnim Kristovoj molitvi za jedinstvo, sjetite se da Isus došao kao „osporavan znak“ (Lk 2, 34). Neskladni odlomak o podjeli i lijepa molitva za jedinstvo dolaze s Gospodinovih usana. Isus Krist dolazi i podijeliti i ujediniti.
Moramo razlikovati jedinstvo za koje Krist moli i podjelu koju donosi. Krist moli da njegovi sljedbenici i učenici budu jedno, ali jasno mu je da to jedinstvo zahtijeva odvajanje i podjelu od onih koji ga odbacuju. On dijeli vjernike od nevjernika i tada moli za jedinstvo svojih sljedbenika. Ova je razlika nevjerojatno važna za nas danas i trebala bi poslužiti kao izvor utjehe onima koji žale zbog tako raširenih podjela.
Klackalica, međutim, može prevagnuti u suprotnom smjeru. Baš kao što su neki u iskušenju da obožavaju jedinstvo i teže mu prije svega, postoje oni koji potiču podjele i dolaze u iskušenje da siju razdor tamo gdje bi trebalo biti istinsko jedinstvo. Ne možemo dopustiti da se u Crkvu uvode proizvoljne podjele. To ne znači da ne možemo imati iskrene nesuglasice ili bratske korekcije, već znači da ne možemo raspravljati samo radi svađe. Kao što nema vrline u lažnom jedinstvu, tako nema vrline ni u besmislenim podjelama. Podjela koju bismo trebali izazvati nije radi unutarnjih prepirki i svađa, već podjela koju Krist donosi – odvajanjem vjernih od nevjernih, tvrdom linijom između kršćana i svijeta. To je podjela koju bismo trebali obraniti.
Sada moramo prepoznati da bi se ova podjela između Crkve i svijeta, između vjernih i nevjernih, iako je vanjska podjela, mogla očitovati iznutra. To je tužna, ali istinita stvarnost da su dijametralno suprotni pogledi u teologiji i moralu između kršćanstva i svijeta ušli u predmet razgovora Crkve. To nije iznenađenje.
Sam Novi zavjet ukazuje na ovu stvarnost. Isus je upozorio svoje učenike: „čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi.“ (Mt 7, 15). Sveti Petar je još oprezniji, koristeći se jezikom koji je jednako primjenjiv sada kao što je bio u prvome stoljeću: „Bilo je u narodu i lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi… I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine“ (2 Pt 2, 1-2).
Podjela koju bismo trebali dopustiti i podržati u Crkvi je podjela između Krista i svega što mu se suprotstavlja. Moramo se usprotiviti herezama i lažnim učenjima koja se krijumčare preko naših vođa i liturgija, naših crkava i kateheza. Ne smijemo po pitanju vjere i morala ugroziti autentična učenja Crkve i njezinog Spasitelja. Ne može biti istinskog jedinstva vjernika, za što se Krist molio, ako i dalje dopuštamo lažnim učenjima i vjerovanjima da prožimaju naše crkve.
To ne znači da se svaki župljanin i pojedini kršćanin moraju složiti oko svake teme, već da postoji mnogo izuzetno važnih točaka, temeljnih za kršćansku vjeru, u kojima ne možemo dopustiti različitost mišljenja. Isus Krist sam za sebe kaže da je „put, istina i život“ (Iv 14, 6). Došao je donijeti podjelu između svojih sljedbenika i svijeta. Od samoga početka Crkve bilo je onih koji su u Crkvi, ali nisu od Crkve. Tu je nužna legitimna podjela. Ne možemo žrtvovati teologiju i moral radi lažnog jedinstva. Kristu je jasno da ono što je Bog spojio, čovjek ne smije dijeliti (Mt 19, 6). Isto je tako i obratno točno – ono što je Bog podijelio, čovjek ne smije ujediniti.
Dakle, dok je Kristu jasno da je došao donijeti podjelu između vjernika i nevjernika, da odvoji one koji ga slijede od onih koji ga odbacuju, ne bismo se trebali čuditi da će to uključivati podjelu unutar Crkve. Možda ne bi bilo moderno ili korisno ne slagati se i stvarati podjelu u Crkvi, ali postoji neka podjela koja je nužna.
Ne možemo propovijedati spasenje kao da može doći od nekoga drugog ili bilo čega drugog osim Krista (usp. Dj 4, 12), kao što ne možemo propovijedati nijednog drugog Boga osim Boga Izraela. Ne možemo ignorirati ubilačku pošast pobačaja (usp. Izl 20, 13) ili tolerirati one koji pokušavaju minimalizirati i marginalizirati ovaj eklatantni zločin protiv čovječnosti, baš kao što ne možemo zanemariti siromašne, potlačene i siromašne u kojima vidimo lice Kristovo (usp. Mt 25,40).
Ne možemo dopustiti daljnji postupak normalizacije rodne disforije i poremećene seksualne orijentacije koja u potpunosti zanemaruje Božje stvaranje muškarca i žene na Njegovu sliku i dar braka između njih dvoje (usp. Post 1, 27; Rim 1, 26-27), baš kao što ne možemo dopustiti daljnje rasprostiranje i korištenje pornografije koja degradira i muškarce i žene i uvježbava njezine gledatelje samo da koriste i zlostavljaju druge radi užitka i požude (usp Mt 5, 28). Ovaj se popis nastavlja i ne bi trebalo čuditi da postoji mnogo točaka koje dijele kršćane od svijeta, a mi ne možemo pobjeći ili prešutjeti ove kontroverzne teme koje dijele. Niti se trebamo sramiti što nauk Crkve dijeli i uznemiruje, kao što je to činio i njezin utemeljitelj.
Dok svijet izrađuje idole iz ideja poput jedinstva, tolerancije i suživota, postavljajući ih na pijedestal radi poštovanja i obožavanja, Crkva štuje samo Boga. Slijediti Krista nužno podrazumijeva podjelu, odbacivanje svijeta i svega što se suprotstavlja Isusu. Moramo se sjetiti da nismo od ovoga svijeta, da je svijet mrzio i razapeo Krista te ako imamo ljubav i odobravanje svijeta, onda zasigurno činimo nešto pogrešno kao kršćani. Isus to jasno govori: „Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15, 19).
Postoji beznadna potreba za podjelom, potreba da se odvojimo od lažne ideje da svijet trebamo na svojoj strani. Ne bismo smjeli težiti odobrenju, ljubavi ili podršci od svijeta. Kao vjerni kršćani, nećemo je primiti. Umjesto toga, moramo slijediti Krista i, uvjereni u Njegovu ljubav, tražiti Njegovo odobrenje. Podjela koju donosi Krist je podjela između Njegovog kraljevstva i svijeta koju bismo trebali braniti i proizvesti. Naše srce bi trebalo biti kao Gospodinovo. Kao kršćani i kao Crkva, trebamo milost hrabrosti da se zaista odvojimo od svijeta. Tada i samo tada se konačno može postići jedinstvo za koje se Krist molio.
Podjela koja nam potrebna u Crkvi je izvanjska, a ne unutarnja. Ali nažalost ova podjela mora se dogoditi unutar Crkve, jer smo dopustili da svijet prodrije u Crkvu. Moramo prepoznati da nas je Krist pozvao istrgnućem iz svijeta u Njegovu obitelj. Prečesto padamo s obje strane krajnosti. Ili idoliziramo jedinstvo, što nas dovodi do kompromisa, razvodnjavanja, pa čak i napuštanja prave vjere, ili idoliziramo podjelu, koja je jednako opasna i vjerojatno će odvesti ljude od Crkve, uzrokujući nepotreban skandal kako katolicima, tako i ne-katolicima.
Gospodin želi podjelu izvan Crkve i jedinstvo u Crkvi; došao je odijeliti Crkvu od svijeta i ujediniti vjernike u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.
Hunter Leonard je strastveni katolik s intenzivnom ljubavlju prema učenju i prenošenju vjere. Magistrirao je teologiju na Institutu sv. Augustina i završio je preddiplomski studij engleskog jezika na Kalifornijskom državnom sveučilišta u Northridgeu. Autor članka trenutno radi za internetskom portalu Flocknote i objavljuje mjesečne članke za portal Catholic Stand.
