Rim, 16. srpnja 2021.
Draga braćo u episkopatu,
baš kao što je to učinio moj prethodnik Benedikt XVI. sa Motu proprijom Summorum Pontificum, i ja želim pratiti Motu proprijo Traditionis custodes sa pismom u kojemu objašnjavam motive koji su potaknuli moju odluku. Obraćam vam se s povjerenjem, u ime te zajedničke „brige za cijelu Crkvu, koja u velikoj mjeri doprinosi dobru Univerzalne Crkve“, kao što nas podsjeća Drugi vatikanski koncil. [1]
Većina ljudi razumije motive koji su potaknuli sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. da dozvole upotrebu rimskog misala, koji je proglasio sveti Pio V. i 1962. godine uredio sveti Ivan XXIII. za euharistijsku žrtvu. Privilegija – dodijeljena dopuštenjem 1984. godine od Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata [2], a potvrdio ju je sveti Ivan Pavao II. u Motu propriju Ecclesia Dei iz 1988. [3] – bila je prije svega motivirana željom da se potakne iscjeljenje raskola sa pokretom mons. Lefebvrea. S crkvenom nakanom obnove jedinstva Crkve, od biskupa je stoga zatraženo da velikodušno prihvate „pravedne težnje“ vjernika koji su zatražili upotrebu toga Misala.
Mnogi su u Crkvi ovo dopuštenje smatrali prigodom da slobodno prihvate rimski misal koji je proglasio sveti Pio V. i koristi ga se na način koji je paralelan s rimskim misalom koji je proglasio sveti Pavao VI. kako bi regulirali ovu situaciju na dugi niz godina. Papa Benedikt XVI. je intervenirao kako bi riješio ovo stanje u Crkvi. Mnogi su svećenici i zajednice „sa zahvalnošću koristili mogućnost koju nudi Motu proprijo“ svetog Ivana Pavla II. naglašavajući da ovaj razvoj događaja nije bio predvidiv 1988. godine, dok je Motu proprijo Summorum Pontificum iz 2007. godine pokušao uvesti „jasniju pravnu regulativu“ na ovome području. [4] Kako bi se omogućio pristup onima, uključujući napose mlade ljude, koji „otkrivši ovaj liturgijski oblik, osjećaju da ih privlači i u njemu pronađu oblik, posebno njima prikladan, za susret s otajstvom presvete Euharistije“, [5 ] Benedikt XVI. proglasio je „misal koji je promulgirao sveti Pio V, a nanovo uredio sveti Ivan XXIII., izvanrednim oblikom istog lex orandi“, dajući „opsežniju mogućnost korištenja Misala iz 1962. godine“ [6].
Donoseći ove odluke bio je uvjeren da takva odredba neće dovesti u sumnju jednu od ključnih odluka Drugog vatikanskog koncila niti će na taj način umanjiti njegov autoritet. Motu proprio prepoznao je, sam po sebi, da je „misal koji je objavio Pavao VI. uobičajeni izraz lex orandi Katoličke crkve latinskog obreda”. [7] Priznanje misala koji je promulgirao sveti Pio V. „kao izvanredan oblik istog lex orandi“ ni na koji način nije podcijenio liturgijsku reformu, već je određeno da se priznaju određene želje i „ustrajne molitve ovih vjernika“, dopuštajući im „slaviti misnu žrtvu prema editio typica rimskog misala koji je 1962. godine objavio sveti Ivan XXIII. i koja nikada nije bila ukinuta kao izvanredan oblik liturgije Crkve“. [8] Benedikta XVI. je bio ohrabren u razlučenosti da su mnogi željeli „pronaći oblik svete liturgije koji im je drag“, „jasno prihvaćajući obvezujući karakter Drugog vatikanskog koncila i vjernost papi i biskupima“. [9] Štoviše, proglasio je neutemeljenim strah od podjele u župnim zajednicama, jer bi „dva oblika rimskog obreda obogatila jedan drugi“. [10] Stoga je pozvao biskupe da ostave po strani svoje sumnje i strahove te pozdrave Motu proprijo „pažljivo čineći da se sve odvije u miru i bez straha“, uz obećanje da će „biti moguće pronaći rješenja“ u slučaju da „ozbiljne poteškoće izađu na vidjelo“ u provedbi normi „kada je Motu proprijo stupio na snagu“. [11]
Nakon trinaest godina od objave Motu proprija, naložio sam Kongregaciji za nauk vjere da biskupima pošalje upitnik u vezi s provedbom Motu proprija Summorum Pontificum. Odgovori koje sam primio otkrili su situaciju koja me boli i brine, potvrđujući potrebu za intervencijom. Nažalost, pastoralna namjera mojih prethodnika koji su namjeravali „učiniti sve moguće da svi oni koji istinski čeznu za jedinstvom mogu ostati u ovom jedinstvu ili ga ponovno pronaći“ [12] je često bila ozbiljno zanemarena. Iskorištena je prilika koju je pružio sveti Ivan Pavao II. i s još većom velikodušnošću Benedikt XVI., namijenjena oporavku jedinstva crkvenog tijela s različitim liturgijskim osjetljivostima, kako bi se povećale razlike i potaknula neslaganja koja ranjavaju Crkvi, priječe joj put prema jedinstvu i izlažu je pogibelji podjele.
Istodobno me rastužuju zloupotreba liturgijskih slavlja na svim stranama. U zajedništvu s Benediktom XVI., žalim zbog činjenice da se „na mnogim mjestima ne poštuju propisi novog misala, već se zapravo tumače kao odobrenje ili čak zahtjev kreativnosti, što dovodi do gotovo nepodnošljivih iskrivljenja”. [13] No, unatoč tome tužan sam što instrumentalnu uporabu Missale Romanuma iz 1962. godine često karakterizira odbacivanje ne samo liturgijske reforme, već i samog Drugog vatikanskog koncila, tvrdeći, s neutemeljenim i neodrživim tvrdnjama, da je izdao tradiciju i „istinsku Crkvu“. Put Crkve mora se sagledati u dinamici Tradicije „koja potječe od apostola i napreduje u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga“ (DV 8). Nedavnu fazu ove dinamike činio je Drugi vatikanski koncil, gdje se katolički episkopat okupio kako bi slušao i prepoznao put Crkve naznačen Duhom Svetim. Sumnjati u Koncil znači sumnjati u namjere upravo onih otaca koji su svoju kolegijalnu moć izvršavali na način cum Petro et sub Petro na ekumenskom koncilu, [14] i, u konačnici, to znači sumnjati u samog Duha Svetoga koji vodi Crkva.
Cilj dozvola koju su dali moji prethodnici istaknuo je sam Drugi vatikanski koncil. Iz glasovanja koje se provelo među biskupima proizašlo je veliko inzistiranje na potpunom, svjesnom i aktivnom sudjelovanju cijelog Božjeg naroda u liturgiji, [15] u skladu s crtama koje je Pio XII. već naznačio u enciklici Mediator Dei u vezi obnove liturgije. [16] Konstitucija Sacrosanctum Concilium potvrdila je ovaj apel, tražeći „obnavljanje i unapređenje liturgije“, [17] i naznačujući načela koja bi trebala voditi reformu. [18] Posebno je utvrđeno da se ta načela odnose na rimski obred i druge legitimne obrede, gdje je to bilo primjenjivo, te se zatražilo da se „obredi pažljivo revidiraju u svjetlu zdrave tradicije i da im se da nova snaga kako bi se zadovoljile današnje okolnosti i potrebe“. [19] Na temelju tih načela izvršena je reforma liturgije, s najvišim izrazom u Rimskom misalu, objavljenom u editio typica svetoga Pavla VI. [20] i revidirana za vrijeme svetoga Ivane Pavla II. [21] Stoga se mora držati da se rimski obred, prilagođen mnogo puta tijekom tokova stoljeća u skladu s dnevnim potrebama, ne samo čuva već obnavlja liturgiju „uz vjerno poštivanje tradicije“. [22] Tko želi predano slaviti euharistijsko slavlje prema ranijim oblicima liturgije, u reformiranom rimskom misalu prema Drugom vatikanskom koncilu može pronaći sve elemente rimskog obreda, posebno rimski kanon koji čini jedan od njegovih prepoznatljivih elemenata.
Konačni razlog moje odluke je sljedeći: u riječima i stavovima mnogih jasnija je uska povezanost između izbora liturgijskih slavlja prema liturgijskim knjigama prije Drugog vatikanskog koncila i odbacivanja Crkve i njezinih institucija u ime onoga što se naziva „istinskom Crkvom“. Ovdje se radi o ponašanju koje je u suprotnosti zajedništvu i koje njeguje tendencije podjela »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«, protiv kojih je apostol Pavao tako snažno reagirao. [23] U obranu jedinstva Kristovog Tijela, prisiljen sam opozvati mogućnost koju su dali moji prethodnici. Iskrivljena upotreba ove mogućnosti u suprotnosti je s namjerama koje su vodile do pružanja slobode da se slavi misa korištenjem Missale Romanuma iz 1962. godine. Jer „liturgijska slavlja nisu privatne akcije, već proslave Crkve, koje predstavljaju sakrament jedinstva”, [24] te se moraju provoditi u zajedništvu s Crkvom. Drugi vatikanski koncil je ponovno potvrdio izvanjske elemente koji su ugrađeni u Crkvu – ispovijedanje vjere, sakramente, zajedništvo – te je sa svetim Augustinom potvrdio da ostati u Crkvi ne znači samo „tijelom“, već i „sa srcem“, što je uvjet za spas. [25]
Draga braćo u episkopatu, konstitucija Sacrosanctum Concilium je objasnila da je Crkva „sakrament jedinstva“, takva jer je „sveti narod okupljen i upravljan pod vlašću biskupa“. [26] Dok Lumen gentium, podsjećajući da je rimski biskup „trajni i vidljivi princip i temelj jedinstva biskupa i mnoštva vjernika“, navodeći da ste vi biskupi „vidljivi princip i temelj jedinstva vaših mjesnih Crkava, u kojima i kroz koje postoji jedna i jedina Katolička crkva“. [27]
Odgovarajući na Vaše zahtjeve, donosim čvrstu odluku da ukinem sve norme, upute, dopuštenja i običaje koji prethode sadašnjem Motu propriju, i izjavljujem da su liturgijske knjige objavljene od svetih papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., u skladu s dekretima Drugog vatikanskog koncila, jedinstveni izraz lex orandi rimskog obreda. Tješi me u ovoj odluci činjenica da je nakon Tridentskog koncila sveti Pio V. isto tako ukinuo sve obrede koji nisu mogli tvrditi dokazanu starinu, uspostavljajući za cijelu latinsku Crkvu jedinstveni Missale Romanum. Četiri stoljeća ovaj Missale Romanum, koji je proglasio sveti Pio V., bio je stoga glavni izraz lex orandi rimskog obreda i funkcionirao je na način da održava jedinstvo Crkve. Ne poričući dostojanstvo i veličinu ovog obreda, biskupi koji su bili okupljeni na ekumenskom koncilu zatražili su da se on reformira; namjera im je bila da „vjernici ne pomažu kao stranci i nijemi promatratelji otajstva vjere, već će, uz potpuno razumijevanje obreda i molitvi, svjesno, pobožno i aktivno sudjelovali u svetim činima“. [28] Sv. Pavao VI., podsjećajući da je prilagodbu Rimskog misala započeo Pio XII., izjavio je da revizija Rimskog misala, provedena u svjetlu drevnih liturgijskih izvora, imala za cilj dopustiti i podići u Crkvi, na raznim jezicima, „jedinstvenu i identičnu molitvu“, koja izražava njezino jedinstvo. [29] Ovo jedinstvo namjeravam uspostaviti u cijeloj Crkvi rimskog obreda.
Drugi vatikanski koncil, opisujući vjernost Božjeg naroda, podsjetio je da „unutar crkvenog zajedništva“ postoje određene Crkve koje uživaju svoje vlastite tradicije, ne dovodeći u pitanje primat Petrove stolice koja predsjeda sveopćim zajednicom, jamči legitimnu raznolikost i osigurava da pojedinac ne samo da ne naudi univerzalnom, već mu prije svega služi“. [30] Vršeći svoju službu u službi jedinstva, donosim odluku o suspenziji privilegija koje su dali moji prethodnici, te vas molim da podijelite sa mnom ovaj teret kao oblik sudjelovanja u brizi za cijelu Crkvu svojstvenu biskupima. U Motu propriju sam želio potvrditi da je na biskupu da regulira liturgijska slavlja, kao moderator, promicatelj i čuvar liturgijskog života Crkve jer je on princip jedinstva. Na vama je da u svojim Crkvama, kao lokalni Ordinariji odobrite upotrebu Missale Romanuma iz 1962., primjenjujući norme sadašnjeg Motu proprija. Na vama je da nastavite provedbu Motu proprija na takav način da se vjernici vratite jedinstvenom oblik proslave i da od slučaja do slučaja utvrdite stvarnost grupa koje koriste Missale Romanumom za euharistijsko slavlje.
Naznake o tome kako treba postupati u Vašim biskupijama uglavnom diktiraju dva načela: s jedne strane, osigurati dobro onima koji su ukorijenjeni u prethodnom obliku slavlja i koji se trebaju vratiti u rimski obred koji su proglasili sveti Pavao VI. I Ivan Pavao II., te s druge strane, prekinuti uspostavljanje novih župa vezanih više uz želje pojedinih svećenika nego stvarnih potreba „svetoga naroda Božjega“. U isto vrijeme, molim vas da budite na oprezu kako biste osigurali da se svaka liturgija slavi s doličnošću i vjernošću liturgijskim knjigama objavljenim nakon Drugog vatikanskog koncila, bez ekscentričnosti koje lako mogu prerasti u zlostavljanja. Sjemeništarci i novi svećenici trebali bi biti formirani u vjernom poštivanju propisa misala i liturgijskih knjiga, u čemu se ogleda liturgijska reforma koju je želio Drugi vatikanski koncil.
Na vas zazivam Duha uskrslog Gospodina da vas učini snažnim i čvrstim u Vašem služenju narodu Božjem koji vam je Gospodin povjerio, tako da Vaša briga i budnost izražavaju zajedništvo čak i u jedinstvu jednog, jedinstvenog Obred, u kojemu je sačuvano veliko bogatstvo rimske liturgijske tradicije. Molim se za Vas. Molite se za mene.
FRANJO
__________________
[1] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 november 1964, n. 23 AAS 57 (1965) 27.
[2] Cfr. Congregation for Divine Worship, Letter to the Presidents of the Conferences of Bishops “Quattuor abhinc annos”, 3 october 1984: AAS 76 (1984) 1088-1089.
[3] John Paul II, Apostolic Letter given Motu proprio “Ecclesia Dei”, 2 july 1988: AAS 80 (1998) 1495-1498.
[4] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 796.
[5] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 796.
[6] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 797.
[7] Benedict XVI, Apostolic Letter given Motu proprio “Summorum Pontificum”, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 779.
[8] Benedict XVI, Apostolic Letter given Motu proprio “Summorum Pontificum”, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 779.
[9] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 796.
[10] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 797.
[11] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 798.
[12] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 797-798.
[13] Benedict XVI, Letter to the Bishops on the occasion of the publication of the Apostolic Letter “Motu proprio data” Summorum Pontificum on the use of the Roman Liturgy prior to the reform of 1970, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 796.
[14] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 november 1964, n. 23: AAS 57 (1965) 27.
[15] Cfr. Acta et Documenta Concilio Oecumenico Vaticano II apparando, Series I, Volumen II, 1960.
[16] Pius XII, Encyclical on the sacred liturgy “Mediator Dei”, 20 november 1947: AAS 39 (1949) 521-595.
[17] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, nn. 1, 14: AAS 56 (1964) 97.104.
[18] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, n. 3: AAS 56 (1964) 98.
[19] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, n. 4: AAS 56 (1964) 98.
[20] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, editio typica, 1970.
[21] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. II cura recognitum, editio typica altera, 1975; editio typica tertia, 2002; (reimpressio emendata 2008).
[22] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, n. 3: AAS 56 (1964) 98.
[23] 1 Cor 1,12-13.
[24] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, n. 26: AAS 56 (1964) 107.
[25] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 november 1964, n. 14: AAS 57 (1965) 19.
[26] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, n. 6: AAS 56 (1964) 100.
[27] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 november 1964, n. 23: AAS 57 (1965) 27.
[28] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, n. 48: AAS 56 (1964) 113.
[29] Paul VI, Apostolic Constitution “Missale Romanum” on new Roman Missal, 3 april 1969, AAS 61 (1969) 222.
[30] Cfr. Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 november 1964, n. 13: AAS 57 (1965) 18.
