Roberto de Mattei
Konferencija De Maria numquam satis („O Mariji se nikada ne može dovoljno govoriti”)
Augustinianum, Rim, 8. listopada 2026.
Kršćanska teologija povijesti
Nema boljega mjesta ni boljega vremena za govor o teologiji povijesti od ovoga: dvorane Augustinianuma, u pontifikatu pape augustinca. Svoje riječi stavljamo pod zaštitu onoga koji je bio prvi i najveći predstavnik kršćanske teologije povijesti: svetoga Augustina iz Hipona.
Možda se čini neobičnim primijeniti teologiju povijesti na događaj koji se doima isključivo pobožnim, kao što su fatimska ukazanja i poruka. Ipak, nadam se da ću u ovom izlaganju razjasniti važnost Fatime iz perspektive kršćanske teologije povijesti.
Što, prije svega, podrazumijevamo pod teologijom povijesti?
Teologija povijesti u konačnici je nastojanje da se u svjetlu ljudskoga razuma i božanske Objave iščitaju naumi Božje Providnosti koji obuhvaćaju svako stvorenje. To je doista dogma katoličke vjere, koju je proglasio Prvi vatikanski koncil: „Bog svojom Providnošću čuva i upravlja svime što je stvorio, dopirući snažno od jednoga kraja do drugoga i blago uređujući sve” (Mudr 8, 1).
Povijest, poput vremena i prostora, nije božanska stvarnost, nego stvorenje, jer je ona mjesto na kojem se odvijaju događaji nastali djelovanjem slobodnih stvorenja, ali pod upravom Božje Providnosti. Razvijajući načelo i temelj svetoga Ignacija Lojolskoga, mogli bismo reći da je povijest konačna i kontingentna stvarnost koja, kao i svako stvorenje, ima svoj početak i svoj svršetak u Bogu. Nadnaravno središte povijesti jest Isus Krist, po kojem je sam Bog ušao u stvoreno vrijeme. Pojava utjelovljene Riječi na zemlji vrhunac je božanske Objave i cjelokupne ljudske povijesti, koja se od toga događaja, kako nas podsjeća dom Guéranger, dijeli na dva velika razdoblja: prije i poslije rođenja Isusa Krista.
„Prije Isusa Krista postojalo je iščekivanje koje je trajalo mnogo stoljeća; nakon Isusa Krista nastupa razdoblje čije je trajanje čovjeku nepoznato jer nitko ne zna čas rođenja posljednjega izabranika. Svijet se čuva upravo radi izabranika, za koje se Sin Božji utjelovio.”
Razum ne pretendira podići veo koji skriva tajanstvene Božje naume, nego u svjetlu Objave nastoji razumjeti najdublji smisao ljudskih događaja, uvijek svjestan da konačno objašnjenje povijesti pripada Onomu koji je istodobno njezino počelo, Gospodar i svršetak.
Zahvaljujući nadnaravnoj Objavi čovjek može spoznati stvarnosti do kojih sam razum ne bi mogao doprijeti: istočni grijeh, Utjelovljenje i Otkupljenje, djelovanje milosti, poslanje Crkve i vječnu sudbinu čovječanstva. Sveti Pavao opisuje to kao objavu „otajstva koje je bilo prešućeno tijekom vječnih vremena, a sada se očitovalo” (Rim 16, 25–26).
Filozofija povijesti zanemaruje nadnaravnu dimenziju toga otajstva, koja zapravo čini jedan od temelja teologije povijesti. Javna Objava koju prenosi Crkva zaključena je smrću posljednjega apostola, ali nadnaravno Božje djelovanje, koje nevidljivo vodi povijest, nastavlja se tijekom stoljeća očitovati na vidljive načine, primjerice karizmama, ukazanjima i čudesima — dovoljno je pomisliti na euharistijska čudesa. Takozvane privatne objave, kada ih Crkva potvrdi, pripadaju toj kategoriji nadnaravnih očitovanja.
U slučaju Fatime crkveno priznanje ne odnosi se samo na odobrenje ukazanja, koje datira od 13. listopada 1930., kada je biskup Leirije, mons. José Alves Correia da Silva, službeno odobrio štovanje. Poruka Blažene Djevice Marije primila je i posebno potvrđivanje od najviše crkvene vlasti 26. lipnja 2000., kada je, voljom Ivana Pavla II., objavljen njezin tekst, uključujući i takozvanu „Treću tajnu”.
Jedna od posljedica slabljenja vjere danas je širenje sentimentalne religioznosti, potaknute mnoštvom navodnih ukazanja, objava i nebeskih poruka, koje masovni mediji nastoje pretvoriti u senzaciju.
Međutim, postoji i suprotan rizik: težnja da se religija racionalizira, odnosno da se iz nje ukloni sve što nadilazi naravni poredak. Kada Crkva službeno prizna neko ukazanje, odbaciti ga iz predrasuda ili ga zanemariti znači lišiti se svjetla koje je Nebo u određenom povijesnom trenutku željelo ponuditi dušama, a katkad i čitavom društvu.
Takvu su ulogu imala velika marijanska očitovanja u 19. i 20. stoljeću. Zajednička je značajka tih nebeskih zahvata da njihov cilj nije samo osobno posvećenje duša nego se odnosi i na opće dobro društva te povijesnu sudbinu naroda. Tema je opsežna, ali ne možemo zanemariti, primjerice, povezanost fatimskih ukazanja iz 1917. s lurdskima ukazanjima iz 1858., kada je Gospa, otkrivajući svoj identitet svetoj Bernardici Soubirous, izgovorila riječi: „Ja sam Bezgrešno Začeće.”
Od Lourdesa do Fatime
Riječi Djevice Marije dobivaju posebno značenje ako uzmemo u obzir da su od svečanog proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću, koje je papa Pio IX. objavio 8. prosinca 1854., prošle samo četiri godine. Lourdes se tako katoličkom svijetu ukazao kao izvanredna nebeska potvrda papinske objave.
Dvojica velikih autora 19. stoljeća, Španjolac Juan Donoso Cortés i francuski isusovac Henri Ramière, pokazali su kako se dogma o Bezgrešnom Začeću i lurdsko ukazanje, koje s njom čini cjelinu, uklapaju u široku teologiju povijesti.
Donoso Cortés u svojem poznatom pismu kardinalu Raffaeleu Fornariju, poslanom 19. lipnja 1852., prikazuje nadolazeću dogmu o Bezgrešnom Začeću kao najizvrsniji protuotrov zabludama svojega vremena. Za toga španjolskog mislioca srž moderne revolucije sastoji se u poricanju istočnoga grijeha i pripisivanju svega zla državi, privatnom vlasništvu i društvenim nejednakostima, kako je propovijedao socijalizam u nastajanju. Tim revolucionarnim utopijama Donoso Cortés suprotstavlja Blaženu Djevicu Mariju, jedinu Bezgrešnu, kojoj je pridržana pobjeda nad zlom, zabludama i herezama koje nastaju i razvijaju se kao posljedica ljudskih grijeha.
Otac Henri Ramière objavio je 1861. snažno djelo naslovljeno Les Espérances de l’Église (Nade Crkve), koje završava ovom mišlju: svečano proglašenje dogme o Bezgrešnom Začeću priprema punu pobjedu Isusa Krista i Crkve u društvu. Razvijajući načelo koje je izložio sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort u svojoj Raspravi o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji — prema kojemu je „po Blaženoj Djevici Mariji Isus Krist došao na svijet, a po njoj također mora kraljevati u svijetu” — Ramière objašnjava da Bog očituje Marijinu slavu u povijesti zato što se njome želi poslužiti kako bi proširio Kristovo društveno kraljevstvo.
Dok Donoso Cortés u Bezgrešnom Začeću vidi suprotnost Revoluciji, otac Ramière u njemu promatra zoru povijesne pobjede Crkve. Isusovac podsjeća na ono što Pio IX. proglašava u konstituciji Ineffabilis Deus, neposredno nakon definiranja dogme o Bezgrešnom Začeću:
„Čvrsto se nadamo da će Blažena Djevica […] postići da naša sveta Majka Katolička Crkva, nakon što budu uklonjene sve poteškoće i nadvladane sve zablude, svakim danom sve više cvjeta među svim narodima i na svim mjestima, od mora do mora i od Rijeke do krajeva zemlje, te uživa potpun mir, spokoj i slobodu; […] da se svi koji lutaju, nakon što se rasprši magla njihova uma, vrate putu istine i pravde te da bude jedno stado i jedan pastir.”
Otac Ramière u tim riječima prepoznaje naznaku povijesnoga obzora prema kojemu katolici s pravom mogu usmjeriti svoju nadu. Ovako komentira:
„Od sada znamo čemu se imamo pravo nadati, a to je zasigurno sve ono o čemu je mogao sanjati i najsvetije ambiciozan kršćanin: to je potpuna pobjeda Crkve, uništenje svih zabluda, sveopće kraljevanje istine i kreposti te sjedinjenje ljudi i naroda u jedno stado koje će, pod vodstvom božanskoga Pastira, hoditi putovima istinskoga bratstva i istinskoga napretka.”
U tom smislu lurdska ukazanja nagovješćuju fatimsku poruku. U Lourdesu se Djevica Marija objavljuje kao Bezgrešno Začeće, a u Fatimi najavljuje ono što će ostvariti: povijesnu pobjedu svojega Bezgrešnog Srca.
Srž fatimske poruke
Fatimska poruka od 13. srpnja 1917. sastoji se od triju dijelova, nazvanih tajnama, ili, točnije, od jedne tajne podijeljene na tri dijela koji čine organsku i skladnu cjelinu.
Prvi je dio viđenje u kojemu Djevica Marija vidiocima pokazuje strašne plamenove pakla. Potom Gospa govori:
„Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi u svijetu uspostaviti pobožnost mojemu Bezgrešnom Srcu. Ako se učini ono što vam kažem, mnoge će se duše spasiti i zavladat će mir. Rat će završiti, ali ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, za vrijeme pontifikata Pija XI. izbit će još gori rat. Kada vidite noć obasjanu nepoznatom svjetlošću, znajte da je to veliki znak koji vam Bog daje da će kazniti svijet zbog njegovih zločina, ratom, glađu i progonima Crkve i Svetoga Oca.
Da bih to spriječila, doći ću zatražiti posvetu Rusije mojemu Bezgrešnom Srcu i pričest zadovoljštine prvih subota. Ako se moje molbe usliše, Rusija će se obratiti i zavladat će mir. Ako se ne usliše, ona će širiti svoje zablude po svijetu, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni; Sveti Otac imat će mnogo trpjeti; različiti će narodi biti uništeni. Na kraju će moje Bezgrešno Srce trijumfirati. Sveti Otac posvetit će Rusiju meni i ona će se obratiti, a svijetu će biti darovano razdoblje mira.”
Nakon toga slijedi takozvana Treća tajna: simbolički prikaz povijesne drame Crkve i čovječanstva u razdoblju između širenja ruskih zabluda i pobjede Bezgrešnog Srca Marijina.
Fatimska se poruka oslanja na dvije ključne tvrdnje: riječi „Rusija će širiti svoje zablude po svijetu”, koje najavljuju kaznu koja se nadvija nad čovječanstvom, i ohrabrujuće obećanje: „Na kraju će moje Bezgrešno Srce trijumfirati.”
Među katolicima se pojam božanske kazne često zaobilazi, pa čak i odbacuje. Ipak, ovdje je upravo Gospa ta koja upotrebljava riječ „kazna”, podsjećajući na načelo kršćanske teologije povijesti prema kojemu ne postoji samo osobni grijeh pojedinaca nego i kolektivni grijeh naroda. Dok pojedinci svoju konačnu nagradu ili kaznu primaju u vječnosti, narodi, koji nemaju izvremensku sudbinu, bivaju nagrađeni ili kažnjeni u povijesnom vremenu. Pio XII. to potvrđuje u govoru iz 1956. godine: Gospodin, „kao pravedni sudac, premda grijehe pojedinaca često kažnjava tek nakon smrti, ipak katkad već u ovom smrtnom životu pogađa i same vladare i narode zbog njihovih nepravdi, kako nas uči povijest”.
Kako bi se izbjegla kazna, Blažena Djevica postavlja dva konkretna zahtjeva: posvetu Rusije njezinu Bezgrešnom Srcu i pričest zadovoljštine prvih subota. Naizgled postoji nerazmjer između jednostavnosti tih zahtjeva i golemoga dobra koje je obećano ako se oni ispune. Međutim, ispunjenje obećanja pretpostavlja obraćenje i pokajanje, što potvrđuje trostruki poziv na pokoru koji anđeo upućuje u viđenju Treće tajne. Kazna nije neizbježna, nego ovisi o takvu stavu duše.
U Gospinim se riječima uvjetna čestica „ako” ponavlja četiri puta: „ako se učini ono što vam kažem”; „ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga”; „ako se moje molbe usliše”; „ako se ne usliše”. Bezuvjetna je, nasuprot tomu, pobjeda Bezgrešnog Srca, koja će se dogoditi bez obzira na to hoće li kazna nastupiti ili ne.
Riječi „Moje će Bezgrešno Srce trijumfirati” potvrđuju sigurnost koja kao da smješta božanski naum u neodređenu povijesnu budućnost. S druge strane, riječi „Rusija će širiti svoje zablude po svijetu” smještaju ljudsko djelovanje u vrlo konkretan povijesni kontekst.
„Rusija će širiti svoje zablude po svijetu”
Kada je Gospa 13. srpnja 1917. priopćila svoju poruku trima pastirskim mališanima, nalazili smo se usred Prvoga svjetskog rata, takozvanoga Velikog rata, koji je od 1914. do 1918. u Europi odnio više od devet milijuna života. Bio je to golem krvavi holokaust koji je Benedikt XV. nekoliko tjedana poslije, u svojoj Bilješci vođama zaraćenih naroda od 1. kolovoza 1917., nazvao „besmislenim pokoljem”.
Od 1914. Rusija se borila protiv Središnjih sila zajedno s Francuskom i Engleskom, kojima se 1915. pridružila Italija. Međutim, u veljači 1917. revolucija vojnika i radnika, koja je izbila u Petrogradu, dovela je do abdikacije cara Nikole II. i okončala postojanje Ruskoga Carstva pod dinastijom Romanov. Uspostavljena je privremena vlada na čelu s knezom Georgijem Lvovom, a zatim je u srpnju njezino vodstvo preuzeo socijalistički zastupnik Dume Aleksandar Kerenski.
U ložama francuskoga slobodnog zidarstva, gdje je bio osmišljen rat s ciljem pretvaranja Europe u republike, kraj carizma dočekan je s oduševljenjem. Za njemački Glavni stožer to je, međutim, bila prilika da pokuša slomiti unutarnju bojišnicu neprijateljske vojske. Vođa boljševika Vladimir Iljič Uljanov, poznat pod pseudonimom Lenjin, koji se nalazio u izgnanstvu u Zürichu, vraćen je u Rusiju uz njemačku pomoć u takozvanom „zapečaćenom vlaku”. Dan nakon dolaska u Petrograd, 4. travnja 1917., zatražio je „svu vlast sovjetima”.
U tom kontekstu spominjanje Rusije poprima izvanredno značenje. U vrijeme ukazanja nipošto nije bilo očito da će upravo ta nacija postati središnja pokretačka snaga skupa zabluda koje će se proširiti svim kontinentima. To zasigurno nisu bile zablude carizma, koji je Revolucija srušila, niti zablude Ruske pravoslavne Crkve, koja nikada nije imala globalne ambicije. Riječ „zablude” dobiva proročansko značenje u svjetlu onoga što se dogodilo 26. listopada, odnosno 7. studenoga 1917., ovisno o tome koristi li se gregorijanski ili julijanski kalendar, kada je boljševička stranka pod Lenjinovim vodstvom državnim udarom uspjela preuzeti vlast.
Marxova „jedanaesta teza” o Feuerbachu, prema kojoj zadaća filozofa nije spoznati svijet, nego ga promijeniti, činila se povijesno ostvarenoj u osobi Lenjina. Ruska revolucija nije bila samo povijesni događaj nego i koncentrat filozofskih i moralnih zabluda, koje su podrobno analizirane u brojnim studijama. Među njima rado ističem djela oca Gustavea Wettera, oca Cornelija Fabra i profesora Augusta Del Nocea. Ipak, prvi je ideološku srž tih zabluda sažeo papa Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris, objavljenoj 19. ožujka 1937., prepoznavši je u povijesnom i dijalektičkom materijalizmu.
Prema tom nauku, objašnjava Pio XI., materija koja se neprestano razvija jedina je postojeća stvarnost. Čovjek i društvo bili bi proizvod nužnoga razvoja koji, kroz neprekidan sukob sila, vodi prema konačnoj sintezi: besklasnom društvu. Takvo shvaćanje poriče Boga, besmrtnost duše i svaku nadu koja nadilazi vrijeme. Klasna borba, poticana mržnjom i nasiljem, prikazuje se kao poslanje napretka, dok se svako protivljenje mora uništiti kao neprijatelj ljudskoga roda.
Rusija se pod Lenjinom i njegovim nasljednicima nije ograničila na ispovijedanje toga nauka. Godine 1919. u Moskvi je osnovana Kominterna, međunarodna organizacija čiji je cilj bio širenje komunističke revolucije po cijelome svijetu. Jedno poglavlje enciklike Divini Redemptoris posebno je posvećeno tom širenju jer je, kako ističe Pio XI., „premalo ljudi uspjelo shvatiti pravu narav komunizma”.
Nadalje, širenje komunizma „može se objasniti propagandom toliko istinski đavolskom da joj svijet možda nikada prije nije svjedočio: propagandom koja se usmjerava iz jednoga središta i vješto prilagođava različitim uvjetima pojedinih naroda”.
Nerazumijevanje naravi komunizma, đavolska propaganda i, kao treća okolnost koju navodi papa, „zavjera šutnje velikoga dijela nekatoličkoga tiska u svijetu” objašnjavaju širenje ruskih zabluda po svijetu. Pozivajući se na Drugu poslanicu Solunjanima (2, 4), Pio XI. dodaje: „Prvi put u povijesti svjedočimo borbi koja je hladnokrvno zamišljena i pomno isplanirana, a usmjerena protiv svega što se naziva Bogom.”
Kraj komunizma?
Značenje formule „Rusija će širiti svoje zablude po svijetu” bilo je očito svima tijekom sedamdeset godina nakon Ruske revolucije. Od 1917. komunizam nije ostao zatvoren unutar ruskih granica, nego se pretvorio u univerzalni projekt političke, društvene i kulturne preobrazbe. Međunarodno djelovanje komunističkih stranaka, širenje marksizma-lenjinizma u Europi, Aziji i Latinskoj Americi te podjela svijeta na dva bloka nakon Drugoga svjetskog rata pružili su dramatičnu potvrdu Gospinih riječi iz Fatime. Antikomunizam liberalnoga usmjerenja, sa svoje se strane, ograničio na kritiku represivnih i nasilnih obilježja komunizma, zanemarujući njegovu temeljnu filozofsku srž.
No takozvani „realni socijalizam” ubrzo je zapao u krizu. Godine 1985. Mihail Gorbačov pokrenuo je perestrojku; 1989. pao je Berlinski zid, a u prosincu 1991. Sovjetski se Savez raspao bez krvoprolića. Kraj sovjetskoga carstva protumačen je kao konačna pobjeda liberalnoga Zapada i završetak velikih ideoloških sukoba 20. stoljeća. Činilo se da komunizam tone u ponor, povlačeći za sobom i antikomunizam.
Kada je Sveta Stolica 26. lipnja 2000. objavila treći dio fatimske tajne, u teološkom komentaru koji je pratio dokument proroštvo je povezano ponajprije s progonima koje je Crkva pretrpjela tijekom 20. stoljeća i s atentatom na Ivana Pavla II. 13. svibnja 1981. Takvo je tumačenje ostavljalo dojam da je sadržaj poruke vezan uz događaje koji su već završili, kao da Fatima definitivno pripada prošlosti i kao da se povijesni ciklus koji je najavila zaključio padom sovjetskoga komunizma.
Ipak, takvo je čitanje ostavilo otvorenima neka temeljna pitanja koja se danas nameću još snažnije: pobjeda Bezgrešnog Srca Marijina, koju je Gospa obećala, još se nije ostvarila; svijet nije upoznao mir niti povratak Bogu i njegovu zakonu; Rusija, premda je u službenom obliku napustila marksističko-lenjinističku ideologiju, nije se obratila u smislu koji naviješta poruka. Iznad svega, komunizam nije nestao s povijesnoga obzora.
Nakon sloma sovjetskoga režima ruske su se zablude, oslobođene okvira koji ih je dotad ograničavao, proširile Zapadom poput tekuće i teško uhvatljive magme. Materijalizam, evolucionizam, relativizam i odbacivanje naravnoga i kršćanskoga poretka nastavili su se širiti, oslanjajući se na učenja Marxa, Lenjina i Gramscija, ali poprimajući nove i često podmuklije oblike. Ono što su komunistički režimi pokušavali nametnuti nasiljem u mnogim je zapadnim društvima uvedeno zakonima, običajima, školskim i sveučilišnim obrazovanjem, medijima te preobrazbom jezika.
Komunizam opstaje kao sustav vlasti u Kini, Rusiji, Sjevernoj Koreji i na Kubi, premda u različitim oblicima. No prije svega opstaju njegove ideološke pretpostavke, i to na geopolitičkom prostoru mnogo širem od prostora država koje se na njega pozivaju izravno ili neizravno. Snaga tih zabluda ne leži u njihovoj sposobnosti da ponude pozitivan model društva, nego u onome što poriču: načelima i ustanovama na kojima se tijekom stoljeća, poticajem Crkve, razvijala kršćanska civilizacija.
Profesor Plinio Corrêa de Oliveira u svojem je eseju Revolucija i kontrarevolucija pokazao da napad na kršćansku civilizaciju potječe iz niza zabluda koje su, potaknute neurednim strastima, počele djelovati u 15. stoljeću i nastavile se razvijati sve do naših dana.
Brazilski mislilac objašnjava da nijedan moralni porok nije u pravom smislu nepopravljiv jer milost uvijek može dovesti grešnika do obraćenja. Ipak, što se čovjek dublje ukorjenjuje u neredu, to se više u njegovu psihološkom i duhovnom stanju stvara stanje „kvazinepovratnosti”. To se načelo može primijeniti i na suvremeno društvo. Revolucionarni proces, potican neurednim strastima, doveo je kulturno i moralno propadanje do krajnjih granica. Stoga današnje raširene zablude i grijesi, ako ne dođe do izvanrednog zahvata milosti, mogu dovesti samo do ratova, revolucija, prevrata i naposljetku konačnoga sloma društva.
U tom smislu, promatrajući ono što se dogodilo tijekom stotinu i deset godina od fatimske poruke, moramo priznati da kazna najavljena čovječanstvu, koja je tada još bila mogućnost koju se moglo izbjeći, danas izgleda kao gotovo neizbježan ishod.
Bog, koji uvijek ostvaruje svoje naume (Iz 46, 11), često odgađa kaznu kako bi grešnicima pružio mogućnost obraćenja i kako bi vjernost dobrih, pozvanih da ustraju tijekom kušnje koja se čini beskrajnom, postala zaslužnijom. Međutim, produljeno iščekivanje ne znači da je božanska pravda zakazala. Naprotiv, svaka odbačena milost povećava odgovornost onoga koji ju je primio i priprema obračun koji će biti to stroži što je dulje trajalo vrijeme milosrđa.
Taj su zakon povijesti, s različitim naglascima, prikazali Joseph de Maistre, Juan Donoso Cortés, otac Henri Ramière, mons. Henri Delassus, Plinio Corrêa de Oliveira i, općenitije, veliki predstavnici teologije povijesti 19. i 20. stoljeća, među koje se i sam ponizno ubrajam.
Povijest također pokazuje da, što je dulje razdoblje tijekom kojega se neka katastrofa priprema, njezin nastup može biti brži i silovitiji kada se konačno obruši na narode. Godinama sile raspada djeluju polako, gotovo neprimjetno, dok ustanove i dalje zadržavaju privid čvrstoće. Zatim, kada se dosegne kritična točka, ubrzanje postaje vrtoglavo: ono što se činilo neuništivim iznenada popušta, a čitav se povijesni poredak urušava u nekoliko mjeseci, nekoliko tjedana, ponekad i nekoliko dana.
Tako se dogodilo s Francuskom revolucijom, tako s Prvim svjetskim ratom, a tako i s Ruskom revolucijom. I Crkva je, u onome što pripada njezinoj ljudskoj i povijesnoj dimenziji, izložena tom zakonu, premda imamo nadnaravnu sigurnost da je vrata paklena neće nadvladati. Ipak, znamo da kada ljudi odbace vrijeme milosrđa koje im Bog pruža i kada mjera grijeha dosegne vrhunac, sporo iščekivanje može iznenada ustupiti mjesto brzom slomu.
U prvim desetljećima 21. stoljeća čovječanstvo je iskusilo niz sve dubljih kriza: terorističke napade nakon 2001., ratove u Afganistanu i Iraku, tešku financijsku krizu koja je započela 2007. i 2008., revolucije i sukobe izazvane takozvanim „Arapskim proljećem”, pandemiju bolesti COVID-19, rusku invaziju na Ukrajinu i novi ratni požar na Bliskom istoku. Tim su se potresima pridružile ponavljajuće nuklearne prijetnje, hibridno ratovanje, masovne migracije te sve veća psihološka i moralna krhkost zapadnih naroda.
Mjesečari
Papa Franjo više je puta opisao takvo stanje izrazom „treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima”. Ta formulacija pogađa obilježje našega vremena: još nema jednoga službeno proglašenog globalnog sukoba, ali postoji mnoštvo međusobno povezanih ratova, napetosti i kriza koje bi se u svakom trenutku mogle sjediniti u sukob svjetskih razmjera. Međunarodna situacija nikada se prije nije činila toliko nestabilnom i uzburkanom, kao da visi na rubu katastrofe koja bi se mogla očitovati na vojnom, gospodarskom, društvenom ili zdravstvenom području.
Izraz „mjesečari” proslavio je povjesničar Christopher Clark u svojoj knjizi o Prvom svjetskom ratu. „Mjesečari” su ponajprije bili politički, diplomatski i vojni čelnici velikih europskih sila koji su tijekom srpanjske krize 1914. poveli kontinent prema Velikom ratu. Clark ih naziva „mjesečarima” jer nisu bili sposobni u potpunosti sagledati stvarnost noćne more prema kojoj su išli. U ljeto 1914. svjesno su ušli u krizu čije posljedice nisu mogli ni predvidjeti ni kontrolirati, sve dok nisu izazvali katastrofu svjetskih razmjera.
Danas se isti izraz može primijeniti na kulturne elite, političke vladajuće slojeve, pa čak i crkvene vlasti, koje kao da poput mjesečara koračaju prema sve mračnijoj budućnosti, nesposobne razumjeti duboki smisao krize našega vremena. Taj smisao, u njegovoj nadnaravnoj i providonosnoj dimenziji, može u potpunosti osvijetliti jedino fatimska poruka.
Netko će prigovoriti da se katolička vjera ne temelji na nadi u Fatimu, nego na vjeri u Isusa Krista. I to je točno. Fatimska poruka ne dodaje ništa pologu vjere, ali mnogo pridonosi nadi Crkve jer otkriva vjerski i moralni korijen krize našega vremena te pokazuje put kojim Crkva i naša civilizacija mogu izaći iz nje.
Nada Fatime
Između dviju rečenica — „Rusija će širiti svoje zablude po svijetu” i „Moje će Bezgrešno Srce trijumfirati” — nalazi se riječ koja ih povezuje: por fim, što se može prevesti kao „na kraju”, „na svršetku” ili „naposljetku”. Taj izraz ne obuhvaća samo sva iskušenja, patnje i borbe koje prethode konačnoj Marijinoj pobjedi nego izražava i nadu koja nas mora nositi kroz te kušnje.
Nikada prije međunarodni događaji, u svoj svojoj dramatičnosti, nisu učinili toliko aktualnim ono što je Blažena Djevica najavila 1917. godine. I nikada nije bilo toliko važno hraniti nadu u konačnu pobjedu koju je obećala. Ipak, povjerenje u tu pobjedu u dušama djeluje slabo. Često im nedostaje istinski nadnaravni duh, a svoju marijansku pobožnost temelje na krhkim i kolebljivim osjećajima. Međutim, upravo je ovo čas bogoslovne kreposti nade, utemeljene na razumu i vjeri.
Vjera ima jedan temelj: Božji autoritet. Nada ima dva: Božju vjernost i čovjekovu suradnju. Ono čemu se nadamo, naime, ne ovisi samo o očekivanju onoga koji želi neko dobro, nego zahtijeva i trud, strpljivost i borbu onoga koji ga želi postići. Zato sveti Augustin nadu definira kao krepost po kojoj „strpljivo iščekujemo buduća dobra”, odnosno trpimo i borimo se „protiv svih nevolja dok ne stignemo do cilja svojih želja”.
Konačni je predmet nade spasenje duše, posjedovanje Boga i vječno blaženstvo. Nada se, međutim, proteže na sva duhovna dobra. U tom smislu Hiponski naučitelj kaže da je predmet nade širok koliko i predmet molitve. Danas pobjeda Bezgrešnog Srca Marijina može i mora biti predmet naše nade jer nam ju je objavio sam Bog po riječima Presvete Djevice.
U enciklici Fulgens Corona od 8. rujna 1953. Pio XII. izražava „veliku nadu da će nastupiti novo doba, obradovano kršćanskim mirom i pobjedom religije”. Te riječi odjekuju riječima blaženoga Pija IX. koje smo već naveli:
„Čvrsto se nadamo da će Blažena Djevica […] postići da naša sveta Majka Katolička Crkva, nakon što budu uklonjene sve poteškoće i nadvladane sve zablude, svakim danom sve više cvjeta među svim narodima i na svim mjestima, od mora do mora i od Rijeke do krajeva zemlje, te uživa potpun mir, spokoj i slobodu.”
To nije milenarizam. Riječ je o teološkoj perspektivi koja, priznajući stvarnost grijeha i njegove dramatične posljedice, stoji nasuprot sekulariziranim filozofijama povijesti koje, prema poznatom izrazu Erica Voegelina, nastoje „imanentizirati eshaton”, odnosno prenijeti u povijest kršćansko obećanje konačnoga spasenja.
No riječ je o teologiji povijesti koja se razlikuje i od onih tumačenja katoličke eshatologije koja sadašnju krizu poistovjećuju s vremenom Antikrista, isključujući svaku mogućnost kršćanske obnove društva. U perspektivi fatimske poruke svijest o dubini krize prati nada u pobjedu Crkve u svoj punini i opsegu koje dopušta činjenica da istočni grijeh ne može biti ukinut.
Pobjeda Bezgrešnog Srca sastojat će se upravo u tome: u punom očitovanju njezine majčinske suverenosti u povijesti — suverenosti one koja je od prvoga trenutka svojega postojanja Bezgrešna, Suotkupiteljica i opća Posrednica svih milosti te koja, obraćenjem ljudi i porazom svih zabluda, priprema priznanje svojega kraljevskog dostojanstva i kraljevstva Isusa Krista nad cijelim čovječanstvom.
Temelj svih Marijinih povlastica njezino je božansko materinstvo, a dovršenje njezina postupnog usavršavanja u milosti jest Uznesenje u nebesku palaču, gdje je okrunjena za Kraljicu neba i zemlje. Međutim, prema teološkom načelu prikladnosti, potrebno je da Marijino kraljevsko dostojanstvo bude stvarno i djelotvorno i na zemlji, barem tijekom jednoga razdoblja ljudske povijesti.
Nada oživljava ovu teologiju povijesti. Sveti Petar potiče: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). Stoga imamo dužnost ne samo čuvati nadu nego i izložiti razloge za nju. Razlog naše nade jest sigurnost da je Bog vjeran svojim obećanjima jer, kako nas sveti Augustin neprestano poučava, „Onaj koji nam je dao nadu neće nas prevariti; dat će nam stvarnost onoga čemu se nadamo”.
Gospodin je doista „rasplamsao veliku nadu u srcu onih koji se u Njega uzdaju”; Magnam spem Dominus suis promisit sperantibus — „Gospodin je veliku nadu obećao svojima koji se u Njega uzdaju”.
Iz istoga smo razloga duboko uvjereni da nas Blažena Djevica Marija, potičući nas da se nadamo pobjedi svojega Bezgrešnog Srca, neće prevariti, nego će nam dati ostvarenje onoga čemu se u Njoj i po Njoj nadamo. Gospa nam ne obećava izostanak kušnje, nego milost da je podnesemo i preživimo. Ne jamči nam cilj bez borbe, ali nam jamči konačnu pobjedu ako joj ostanemo vjerni.
Zato od Nje očekujemo sve milosti potrebne da ispunimo svoje poslanje; po Njoj se nadamo stići do Isusa Krista; s Njom se nadamo konačnoj pobjedi Crkve nad njezinim neprijateljima, zazivajući je kao Pomoćnicu kršćana. Ta nada ne počiva na našim snagama, nego je položena u Nju koju je Bog postavio Majkom božanske nade i Pobjednicom u svim bitkama. Upravo je Ona sam izvor našega pouzdanja i temelj naše teologije povijesti.
