Sljedeći tekst je nastao na temelju govora mons. Charles J. Chaputa, umirovljenog nadbiskupa Philadelphiae koji je izrečen onima koji su na 185. obljetnici sjemeništa sv. Karla Boromejskog diplomirali teologiju.
Već sam dvije godine u mirovini. Odlazak u mirovinu Vam daje puno vremena za razmišljanje. A u posljednje vrijeme razmišljam da ako bi se Oscar dodjeljivao svake godine za „Najbolju katoličku izvedbu u ulozi reformatorskog protestanta“, onda bi se za to moglo kvalificirati polovica katolika iz Kongresa, a da ne spominjemo Bijelu kuću.
Jasno je da precjenjujem stvari, ali možda to i ne činim. A čak i da je istina, iskreno bila bi to dobra vijest. Protestanti reformacije zapravo su svoje živote podredili svojim kršćanskim uvjerenjima. Često su umirali za ta uvjerenja. Rani kalvinisti, luterani i anabaptisti, svaki na svoj način, vidjeli su svoje krštenje kao kamen temeljac pobožnog života. I naravno, katolici ozbiljni u svojoj vjeri osjećali su isto.
Ono što danas imamo u Washingtonu – i ne samo tamo, već u mnogim našim individualnim životima – je mekoputna vrsta religije koja se može koristiti za opravdanje gotovo svake ružne ideje ili ponašanja koje treba moralno opravdanje. To se događa upravo sada, vrlo javno, s predsjednikom i predsjednicom Zastupničkog doma koji tvrde da su katolici, ali istovremeno revno podržavaju pravo na ubojstvo nerođenog djeteta. Te se upravo događa da katolička Bijela kuća vrlo sporo provodi savezne zakone koji su donijeli suci Vrhovnog suda, jednostavno zato što bi ti suci mogli poništiti Roe protiv Wadea i režim pobačaja koji ovisi o njemu.
To je svijet u koji ulazite, ili ćete jednog dana ući kada izađete iz ove institucije. To je svijet koji ste pozvani obnoviti i učiniti boljim. Oni od Vas, koji su bogoslovi pristup će ređenju i svećeničkoj službi. To je ogroman blagoslov za svakoga od Vas, kao i za mene; blagoslov i tijekom desetljeća izvor duboke radosti. Vaši su životi dar cijeloj Crkvi. Isto tako i obitelji i učitelji koji su vas tako velikodušno i dobro formirali. Ali nikada ne smijemo zaboraviti da je temelj svakog sakramenta krštenje. Svi smo mi zajedno – svećenici, redovnici i laici – zapečaćeni kao jedan vjerni narod. Svakoga od nas Bog poziva na misionarski život, bez obzira na naš poziv i kamo god nas Bog vodi.
Kada je Augustin rekao: „Za Vas sam biskup; s tobom sam kršćanin”, govorio je izravno o zajedničkom kršćanskom identitetu da se krštenjem obilježava naša duša. Nitko u Crkvi nema drugorazredni status ili nevažnu zadaću koju treba izvršiti za Gospodina. Kada je Isus rekao: „Idite, učinite učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, govorio je svima nama. Svakome od nas, bez izuzetka. Ipak, te riječi, koje je tako snažno izgovorio Bog koji nas ljubi i koji nas je otkupio, mnogima od nas izgledaju tako lako zaboravljene.
Središnje pitanje današnjeg katoličkog života u Americi je napast da se pristane, napravi kompromis, da se složi i uklopi — i onda se pojedinac osjeća dobro zbog toga. Različitost stavljamo iznad istine, jer se čini udobnijom. Pojedinca stavljamo iznad općeg dobra, jer tada možemo činiti što želimo. Stavljamo „toleranciju“ iznad istinske ljubavi, pravde i dobročinstva, jer se čini mnogo mirnije upravljati razlikama na taj način. I ništa od ovoga nikoga ne pretvara, nego se događa suprotno. To ljudima daje alibi i odbacuje njihovu vjeru. Kad ljudi stvarno vjeruju u nešto, oni rade za to. A kad ne djeluju, zapravo ne vjeruju. Za sve nas kao američke katolike, pitanje vjere je srž stvari. Prava vjera nas mijenja. Formira nas za novi i drugačiji oblik.
U onoj mjeri u kojoj mi katolici čeznemo da se pridružimo glavnim tokovima (američkog) života, da postanemo poput svih, a ne da budemo „drugačiji” i sveti, time napuštamo ono što zapravo jesmo. To je ono što riječ „svet“ doslovno znači; znači da smo „drugačiji“ od svijeta oko nas. Dakle, mislim da je ovo lekcija na ovaj dan kada se proslavlja Vaš završetak studija. Trebamo Crkvu ukorijenjenu u svetosti. Trebamo župe s vjerom. A dobit ćemo ih tek kad se potpuno i velikodušno predamo Bogu; kada svoje živote usredotočimo na Boga; kada i sami nastojimo postati sveti, kao što je Bog svet. I to je ono čemu je bilo usmjereno vaše vrijeme u ovome sjemeništu; zajednica formacije koja nas uči da budemo sveti i da prihvatimo ono što svetost uistinu zahtijeva.
Crkva treba vjerne znanstvenike i liturgičare. Potrebni su joj dobri menadžeri, odgajatelji, socijalni radnici i drugi predani laici kako bi je savjetovali i pomogli u vođenju. I ona treba pastire koji znaju voditi s poniznošću, hrabrošću i ljubavlju. Ali ono što joj treba više od svega je svetost. Obnova Crkve nije konačno pitanje struktura. To je pitanje vjere. Moramo biti ljudi molitve, hrabrosti i revnosti. Trebamo muškarce i žene za druge, usidrene u sakramentalnom životu Crkve. I potrebni su nam svećenici koji će zapaliti novu vatru pomoću svoga zvanja i oblika sljedbeništva u Crkvi.
Završiti ću (govor) jednostavnom pričom.
Prije nekoliko godina postojale su brojne javne kampanje visokog profila kojima su se sekularizirani katolici pozivali da dođu u svoju Crkvu, tj. kući i ponovno otkriju njezinu ljepotu i mudrost. Cilj je bio jako dobra ideja. Projekt je imao snažno vodstvo, dobro osoblje, pametan poslovni plan i vještu provedbu. Te se puno katolika vratilo kući. I mnogi od tih istih katolika su tada rekli: „Hvala Vam; sad se sjećam zašto sam otišao” — i ponovno napustili Crkvu. Napustili su je s dobrim razlogom. Ono što se previše, prečesto nalazilo u njihovim crkvama, bila je prosječnost, a to su mogli dobiti bilo gdje.
Trebamo novu Pedesetnicu. Zapamtite to i usmjerite svoje živote prema tome. Bog svakog od vas poziva da budete ono što je vidio u vama kada je prvi put izgovorio vaše ime od vječnosti, a zatim ga ja izgovorio u tišini i čežnji Vašega srca.
Molitva koju trebamo držati na usnama, dok danas gledamo unatrag i veselimo se nadama i poteškoćama koje nam predstoje, je hvala ti, Bože, što si me pozvao u svoju službu; hvala ti, Bože, što tražiš od mene život svetosti; hvala ti Bože što si mi dao roditelje, bake i djedove, braću i sestre, učitelje, kolege iz razreda i prijatelje koji me ovdje okružuju i koji me podržavaju na mome putu.
Mons. Charles J. Chaput
Umirovljeni nadbiskup Philadelphiae
