Oče, doći će vrijeme kada će se odlučujuća bitka između kraljevstva Krista i Sotone voditi oko braka i obitelji. A oni koji će raditi za dobro obitelji će doživjeti progon i nevolje. Ali nemojte se bojati jer Gospa mu je već satrla glavu.
S. Lucia je ovo rekla kardinalu Caffari 1983., a Gospa objavila sv. Jacinti 1918. godine. Od 1918. kontracepcija i razvod su postali posve društveno prihvatljivi. Štoviše, bl. papa Pavao VI. u Humanae Vitae je precizno prorekao sve posljedice koje će uzrokovati umjetna kontracepcija – zla koja danas živimo. Dr. Janet Smith pisala je o ovim proročanstvima davne 1988. godine, a tek sada primjećujemo značaj ove enciklike.
Prvo proročanstvo
Papa je prvo primijetio da će široko korištenje kontracepcije “dovesti do bračne nevjere i općeg pada morala“.
Drugo proročanstvo
Pavao VI. također je tvrdio da će “čovjek” izgubiti poštovanje prema “ženi” i “više ne će (skrbiti) za njezinu tjelesnu i psihičku ravnotežu”, te će doći do “točke da je promatra samo kao instrument sebičnog užitka, a ne Više kao svoju poštovanu i ljubljeni družicu”.
Treće proročanstvo
Pavao VI. također je primijetio kako će široko prihvaćanje kontracepcije staviti “opasno oružje … u ruke onih javnih vlasti koje ne uzimaju u obzir moralne zahtjeve”. Povijest programa planiranja obitelji u Trećem svijetu nam to jasno pokazuje.
Četvrto proročanstvo
Konačno upozorenje koje je Pavao VI. dao o kontracepciji jest da će čovjek misliti da ima neograničenu vlast nad svojim tijelom. Opet, Papa nije točno odredio na što je mislio, ali njegova se briga čini dobro utemeljena.
‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’ – Luka 16,31
Nažalost, unatoč ovim upozorenjima, izgleda da neki krugovi unutar Vatikana, i to na vrlo visokim položajima, nastoje nametnuti novo tumačenje enciklike Humanae Vitae, i to po već viđenoj formuli, kako bi je prilagodili ‘pastoralim izazovima’ Crkve.
Prvi je o ovom projektu pisao, analizirajući zbivanja u Vatikanu, Marco Tosatti:
U Vatikanu postoje neprovjerena izvješća, ali iz pouzdanih izvora, koja govore da je Papa na rubu imenovanja – ili je čak možda već formirao – tajnu komisiju za ispitivanje i potencijalno proučavanje promjena crkvenog učenja o kontracepciji, kako ju je postavio Pavao VI. u enciklici Humanae Vitae 1968. godine.
Profesor Roberto de Mattei je u međuvremenu potvrdio ove glasine:
Monsinjor Gilfredo Marengo, profesor na Papinskom Institutu Ivana Pavla II. koordinator je komisije koju je papa Franjo imenovao za “ponovno tumačenje” enciklike Humane Vitae, i to u svjetlu Amoris laetitia, povodom pedesete obljetnice proglašenja enciklike koja pada sljedeće godine.
Papa Franjo nedavno je ovako govorio o Pavlu VI. i Humanae Vitae:
Njegov se genij pokazao proročki: imao je hrabrosti stati protiv većine, braniti moralnu disciplinu, postaviti “kočnicu” kulturi, suprotstaviti se [sadašnjom i budućem] neomaltuzijanizmu. Pitanje nije promjena doktrine, nego prodiranje u dubine kako bi se osiguralo da pastoralna nastojanjima uzmu u obzir ljudske situacije i ono, što je ljudima moguće činiti.“
Nije teško u ovome izlaganje zamijeniti riječi “Amoris Laetitia” s “Humanae Vitae“.
A katolici diljem svijeta, tragično, samo čekaju potvrdu njihove porazno velike upotrebe kontracepcije.
Po pitanju kontracepcije, Pavao VI. se u Humane Vitae izjasnio na način koji teolozi smatraju nepogrešivim, pa time i nepromjenjivim, ne zato što bi dokument sam po sebi imao uvjete nepogrešivosti, nego zato što potvrđuje doktrinu koju naučava sveopće Učiteljstvo Crkve.
A na misi beatifikacije Pavla VI., 19. listopada 2014. godine, papa Franjo je rekao:
U ovome blista poniznost i veličina blaženog Pavla VI.: pred navalom sekulariziranog i neprijateljskog društva, mogao je biti postojan, s dalekosežnim pogledom i mudrošću, ponekad i osamljen – za kormilom Petrove lađe, nikada ne gubeći svoju radost i povjerenje u Gospodina.
Pitanje je hoće li i danas svećenici ili teolozi pred navalom sekularizma i mogućom “reinterpretacijom” Humanae Vitae, ostati postojani, s dalekosežnim pogledom i mudrošću?
Hoće li neki (ako zatreba), iako osamljeni, imati hrabrosti izgovoriti riječ “hereza”?
