Neočekivani uspjeh novog filma Sacré Coeur: Son règne n’a pas de fin (Presveto Srce: Njegova vladavina nema kraja), koji je u rujnu pušten u francuska kina, izazvao je veliku kontroverzu. Nije iznenađenje da je takva pobožno katolička dokumentarna drama podijelila mišljenja u francuskom političkom društvu, u kojem se laïcité—strogo provedeni državni sekularizam, zaostavština Francuske revolucije—smatra od mnogih samim temeljem Francuske Republike.
Ono što je možda bilo iznenađujuće jest protivljenje filmu izrazito od strane nekih katolika. U otvorenom pismu objavljenom u La Croix, katoličkom dnevnom listu, skupina onoga što bismo mogli nazvati neoliberalnim katolicima ustvrdila je da uspjeh filma pokazuje “sve veću normalizaciju krajnje desnih ideja unutar kršćanske zajednice” te da se Presveto Srce Isusovo “stavlja u službu političke agende čija je opsesija reafirmacija kršćanskog identiteta Francuske.”
Možemo se zapitati zašto bi bilo koji katolici, neoliberalni ili drugačiji, smatrali potvrđivanje ili ponovno potvrđivanje kršćanskog identiteta Francuske “opsesijom” ili “političkom agendom.” Ima li išta loše u potvrđivanju vlastitog kršćanskog identiteta? Ima li išta loše u potvrđivanju kršćanskog identiteta Francuske ili bilo koje druge povijesno kršćanske nacije? Nismo li pozvani od našega Gospodina, štoviše, zapovjeđeni od Njega, da učinimo sve narode Njegovim učenicima? Ne uključuje li to i naše vlastite narode?
Pravi razlog zašto su neoliberalni ili takozvani “progresivni” katolici nelagodni prema evangelizaciji jest taj što su zamijenili teologiju ideologijom. Ne razmišljaju u kategorijama potvrđivanja Vjere ili stvaranja učenika jer su opsjednuti politikom, a ne spašavanjem duša. To je očito iz njihova opisa uspjeha filma o Presvetom Srcu Isusovu kao “sve veće normalizacije krajnje desnih ideja unutar kršćanske zajednice.” Oni koji daju prednost ideologiji nad teologijom uvijek sve promatraju u kategorijama desnice i ljevice, a ne ispravnog i pogrešnog. U tome leži korijen problema.
Sav taj govor o desnici i ljevici, iskreno govoreći, nije ispravan nego pogrešan. Vraća se, ironično, sve do same Francuske revolucije i položaja na kojem su revolucionari sjedili u Francuskoj narodnoj skupštini. Promatrati stvari u kategorijama desnice i ljevice, umjesto ispravnog i pogrešnog, znači napustiti poimanje društva utemeljeno na krepostima u korist političkog i pragmatičnog shvaćanja društva. To znači prigrliti u konačnici nevjerničku filozofiju oholo nazvanog “Prosvjetiteljstva” i napustiti neraskidivu vezu fides et ratio, koja je zaštitni znak kršćanske civilizacije.
Katolici ne pripadaju na desnici s nacistima i fašistima, niti na ljevici s marksistima i socijalistima. Nacionalni socijalizam nacista (“krajnja desnica”) i međunarodni socijalizam marksista (“krajnja ljevica”) dijele zajedničko vjerovanje u socijalizam, vjerovanje u zapovjedne ekonomije velikih državnih aparata. Nacisti (“krajnja desnica”) i “dugini” seksualni relativisti (“krajnja ljevica”) imaju zajedničke filozofske korijene u oholosti nietzscheanskog nagona za moći. Prvi taj nagon kolektivizira u državi; drugi ga individualizira u potrazi za “osnaživanjem sebe”. Nijedan od tih pogleda nije kompatibilan s Evanđeljem Isusa Krista.
Ukratko i sažeto, sekularna “ljevica” i sekularna “desnica” dijele zajedničke filozofske korijene u prosvjetiteljstvu i njegovu odbacivanju kršćanske civilizacije. Ništa od toga nema veze sa svjetlom Evanđelja.
Kršćani se trebaju odreći jezika ljevice i desnice, koji je usmjeren vodoravno, na svjetovnoj i relativističkoj osi. Umjesto toga, moramo promatrati stvarnost, uključujući političku stvarnost, u kategorijama ispravnog i pogrešnog, koje su usmjerene okomito, na moralnoj osi koja vodi prema gore, u Nebo, i prema dolje, u Pakao. Sveci, a ne političari, čine svijet boljim mjestom; a grešnici, uključujući političare, čine ga gorim.
Ako preorijentiramo svijet, uključujući politiku svijeta, u kategorijama ispravnog i pogrešnog, usmjerit ćemo ga u pravom smjeru, a to je prema Bogu. Način kako to činimo jest da i sami pokušavamo postati sveci, po Božjoj milosti, te nastojimo potaknuti druge da i oni požele postati sveci. To je jedini način da se svijet učini boljim mjestom. Drugog načina nema.
Oni koji svoju nadu polažu u političke programe desnice ili ljevice, koji svoju vjeru polažu u ideologiju umjesto u teologiju, mogu svijet učiniti samo gorim mjestom. A to je posebno točno za one unutar Crkve. “Mi zapravo ne želimo religiju koja je u pravu ondje gdje smo i mi u pravu,” napisao je G. K. Chesterton. “Ono što želimo jest religija koja je u pravu ondje gdje smo mi u krivu. Ne želimo…Crkvu koja će se kretati sa svijetom. Želimo Crkvu koja će pokrenuti svijet.”
