Koja je razlika između liturgičara i terorista? S teroristom se može pregovarati.
Ova pomalo zločesta šala postoji na mnogim jezicima, što pokazuje da temeljni problemi nisu ograničeni na izolirane džepove globalne Katoličke Crkve. Slične dosjetke postoje i u drugim Crkvama, uglavnom onima koje su bile pogođene liturgijskim reformama usporedivima s onom koja je, nakon Drugoga vatikanskog koncila, pokrenuta za latinski obred, a koju je papa Benedikt nazvao njegovim „redovnim oblikom“. No budimo jasni: liturgijska opsesija živa je i među skupinama otpornima na reforme te među vjernicima skloni „izvanrednog oblika“.
Skupština kardinala koju je nedavno sazvao papa Lav (tzv. „konzistorij“) odlučila je ne staviti liturgiju na dnevni red, što je možda bila mudra odluka s obzirom na to da su liturgijski pregovori nemogući, ili barem vrlo teški. Dakle, nemojmo početi s time! Ipak, na kraju sastanka kardinalima je podijeljen kratak tekst koji je, naravno, vrlo brzo postao javan. Vjerujem da je njegov autor, engleski kardinal Arthur Roche, znao da će se to dogoditi.
Kao prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Roche zadužen je za vatikanski ured za liturgiju; stoga je on, u određenom smislu, na čelu svih katoličkih liturgičara. Tekst je hvalevrijedno sažet; nažalost, dijelom ostaje površan, pa čak i neosjetljiv. O temeljnim pojmovima reforme, napretka ili tradicije govori se u prilično neodređenim, čak bljedunjavim izrazima. Tako se više koristi retorika (kurijalne) moći i uvjeravanja nego teološkog rasuđivanja ili istinske svijesti o prilikama i izazovima s kojima se danas suočavaju zajednice i ljudi u Crkvi.
Čak i navodna potreba za boljom formacijom i katehezom zvuči paternalistički: „Dopustite da vam to još jednom objasnim.“ Kurijalni mansplaining? Prisutan je i dašak psihologiziranja, dijagnosticiranja mentalnih problema — kod drugih, naravno. Ne pokazuje se spremnost da se pogleda dinamika skupina i druga ograničenja koja pogađaju one koji su reformu „razrađivali“ i/ili je danas podržavaju, katkad ne bez nepopustljivosti.
Riječ „razrađivali“ (elaborated) je znakovita. Da, kroz povijest je bilo mnogo liturgijskih reformi, ali kardinal Roche ne pokazuje svijest o tome koliko je posljednja bila jedinstvena. Ispravno je naziva „općom“, ali jednostavno opisivati je kao proces organskog razvoja neodrživo je. Reformirana liturgija bila je, naime, „razrađena“, donekle proizvedena: tako ju je, među ostalima, doživljavao i Benedikt XVI. Danas se ne možemo zaobići njegova promišljanja i analize, i nepravedno je citirati ga, a pritom ih ne uzeti u obzir.
Kao i mnogi drugi, ovaj tekst promatra liturgijske reforme nakon Drugoga vatikanskog koncila bez dovoljne povijesne i teološke pronicavosti. Povijest reforme uglavnom se pripovijeda kao povijest ideja („teološko, povijesno, pastoralno istraživanje“), zanemarujući liturgijsku stvarnost, običaje, pobožnosti na terenu, žive tradicije u stvarno postojećim župama — njihove crkvene zgrade, vremena, blagdane i geste. Nadalje, pretpostavlja se jednostavan, izravan kontinuitet između „reforme liturgije koju je želio Drugi vatikanski koncil“ i onoga što se odvijalo u sljedećim desetljećima. Govoriti na taj način jednostavno nije precizno, nije dovoljno pažljivo: to graniči s manipulacijom.
Opet, na svim razinama Crkve postoji previše izravnih svjedoka koji su nam rekli da to nije bilo tako jednostavno i da su, zapravo, bili iznenađeni onim što je učinjeno u usporedbi s onim što je bilo zapisano u Sacrosanctum Concilium. Da, bilo je kaotične, djelomične, ideološke provedbe, i postoje nedostatci u katehezi i formaciji — ali bilo je i ima problema u samoj reformi, ili barem recimo da postoje stvari koje nedostaju, koje su neuravnotežene ili previđene. Ne mogu se svi problemi reforme pripisati problemima provedbe i primjene.
Slijedeći papu Franju, Rocheov tekst objašnjava da su iza liturgijskih pitanja stvarni problemi ekleziološke naravi. U tome ima pravo. Ja bih rekao da su ti problemi više crkveni (ecclesiastical) nego strogo ekleziološki. Trenutačno je rasprava o liturgiji zapravo iskrivljena načinom na koji je uokvirena, odnosno shvaćena, kao rasprava o autoritetu Drugoga vatikanskog koncila, ili papinstva, ili o ostavštini pape Franje. To je odvlačenje pozornosti i sprječava nas da ostvarimo stvarni napredak.
Potrebno nam je oslobođenje od tih ograničenja. Također se trebamo osloboditi stare, ponekad skrivene, uvjerenosti da ćemo „popravljanjem“ liturgije popraviti cijelu Crkvu i spasiti cijeli svijet — zanimljivo, pojednostavljenje u koje mogu upasti i gorljivi modernizatori i tradicionalisti. I na kraju, ali ne manje važno, vrsta liturgijskog jedinstva koja se pripisuje Piju V. (kako to čini kardinal Roche) može se zazivati samo uz nužnu prilagodbu našem vremenu, osobito s obzirom na široki liturgijski spektar među zajednicama koje koriste „redoviti oblik“ Rimskog obreda, gdje u praksi imamo pluralizam kakav papa Ghislieri nije mogao ni zamisliti.
U stvarnosti, izvan čisto ekleziološke razine, rasprava o liturgijskoj reformi (i u njezinu okviru o mjestu „izvanrednog oblika“ Rimskog obreda) rasprava je o temeljnoj teologiji, o tradiciji i njezinu prenošenju, i stoga, da, o granicama moći — čak i moći vrhovne vlasti u Crkvi. Ako o tom pitanju želimo govoriti plodonosno, moramo se osloboditi vatikanskog žargona i samoreferencijalnih objašnjenja „što smo učinili i zašto“.
Parafrazirajući misao G. K. Chestertona: rimski liturgijski moćnici, tvrdi tradicionalisti i nepopustljivi modernizatori — svi oni skloni su kretati se u vlastitom „savršenom, ali uskom krugu“ — danas bismo rekli u vlastitim algoritamskim eho-komorama. Što dulje razmišljaju o vlastitim uvjerenjima, izborima i sklonostima, to ih više smatraju jedinima vrijednima ozbiljnog razmatranja. Sve ostalo, u najboljem slučaju, dobiva tek razinu nesigurne prilagodbe i tolerancije. Moramo izići iz tih krugova.
Istina je da se ovdje može naučiti jedna lekcija od pape Franje, koji je bio itekako sposoban ne nastavljati stvari samo zato što su to činili njegovi prethnici. Bojim se da neke konkretne promjene koje je uveo ne funkcioniraju baš najbolje, ponajprije zato što promašuju niz bitnih točaka. No na metarazini on nam pokazuje da se vatikanske odluke mogu relativno lako mijenjati. „Duh“ Franje ne bi nas vezao uz sva njegova „slova“, upravo suprotno. Ili, ako vam je draža poganska perspektiva: kako je već Aristotel znao, u usporedbi s mojim učiteljem, „istina mi je veći prijatelj“.
Prepoznavanje da se pitanja o kojima je riječ u našim liturgijskim raspravama nalaze na području temeljne teologije ključno je s doktrinarnog, pastoralnog, ekumenskog i evangelizacijskog gledišta. Osobito, kada se pozivamo na lex orandi, ne smijemo značenje toga pojma svesti na liturgijske tekstove koje je proglasila nadležna vlast. Nijedan sinod ni papa ne mogu jednostavno napisati novu ili ažuriranu verziju. Lex orandi je nešto veće i danas predstavlja izazov i sljedbenicima Lefebvrea i liturgijskim hijerarhijama u Rimu.
Suprotno onome što se čini da kardinal Roche zamišlja, liturgijska je tradicija u stvarnosti živa u procesu organskog rasta. Poslanje njegova dikasterija manje je u tome da je „razrađuje“ i aktivno „razvija“, a više u tome da joj (!) dopusti da raste i razvija se: gramatički subjekt u ovoj rečenici je važan. Ono što nam treba nije kloniranje, nego vrtlarenje. Liturgijska reforma nije centralno organizirano mijenjanje paradigme, nego spor, postupan, ljudski često nepredvidiv proces. Taj proces treba nadzor — ali nadzor koji je prožet dubljim povjerenjem u tradiciju i djelovanje božanske providnosti, u snagu sensus fidelium te u sposobnost i predanost pastira, i biskupa i svećenika — nasuprot pretjeranom zapovijedanju i kontroli.
Kao i na drugim područjima, a osobito radi evangelizacije, Crkva treba duboko promisliti o kategorijama i prioritetima koji su nas odvukli od onoga što je doista bitno i što nam doista pomaže u ispunjavanju našega poslanja. Treba se osloboditi svoje nesposobnosti za poštenu analizu pa čak i za pokajanje, ili barem — prema proročkim riječima jednoga prethodnika kardinala Rochea, upućenima američkim biskupima 2000. godine:
Nema potrebe pridavati pretjeranu važnost elementima koji su se mijenjali kroz stoljeća. Ono što uvijek ostaje jest događaj koji se slavi u liturgiji: on se očituje kroz obrede, znakove, simbole i riječi koje izražavaju različite vidove otajstva, a da ga pritom ne iscrpljuju, jer ga ono nadilazi. Zauzimanje krutog stava i njegovo apsolutiziranje može postati odbacivanje nekog vida istine koji zaslužuje poštovanje i prihvaćanje.
