Puno je napisano o globalnoj krizi plodnosti, ali gotovo sva rješenja za ovu krizu koja su dosad predložena vjerojatno neće biti učinkovita. Prvo, iznijet ću nekoliko statistika kako bi predstavio situaciju: između 1950. i 2021. ukupna stopa plodnosti (TFR, koeficijent koji pokazuje broj rođene djece po ženi u plodnom razdoblju života) pala je za više od 50 %, s 4.84 djece na 2.23 djece na globalnoj razini. Općenito se procjenjuje da je razina održavanja broja stanovnika na 2.1 djece po ženi. Od 2021. manje od polovice (46.1 %) zemalja i teritorija diljem svijeta imalo je stopu plodnosti koji je premašio razinu zamjene. Predviđa se da će ta brojka pasti na 24 % do 2050. i 2.9 % do 2100., pri čemu će globalna razina plodnosti pasti na 1.83 odnosno 1.59 djece po ženi. Dodatne statistike o plodnosti možete pronaći ovdje.
Kao rezultat pada stopa plodnosti, sve će se više zemalja suočiti s obrnutom populacijskom piramidom, sa sve većim brojem starijih i sve manjim brojem ljudi u radnoj dobi. Sve starija populacija postavljat će sve veće zahtjeve za zdravstvenim uslugama i programima socijalne skrbi (npr. socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje koje subvencionira država, itd.), s manje radnika koji će pružati te zdravstvene usluge i plaćati poreze kako bi programi socijalne skrbi bili solventni. Manjak radne snage također može dovesti do sporijeg rasta ili čak pada BDP-a zemlje ako se produktivnost po radniku ne povećava stopom koja kompenzira smanjenje radno sposobnog stanovništva.
Predložena su različita rješenja za krizu plodnosti; najčešće se ta predložena rješenja usredotočuju na provedbu vladinih politika usmjerenih na povećanje stope plodnosti i/ili usvajanje liberalne politike useljavanja koja će povećati broj radno sposobnog stanovništva zemlje (i također moguće povećati ukupnu stopu plodnosti zemlje putem useljavanja ljudi iz zemalja/kultura s višom stopom plodnosti).
Počnimo s migracijom. Kao što Jason Richwine primjećuje, migracija sama po sebi ne može riješiti krizu nataliteta. U slučaju Sjedinjenih Američkih Država, na primjer, imali smo stopu plodnosti od 1.73 u 2023. godini. Ako prilagodimo taj izračun tako da uključi migrantsku stopu plodnosti od 2.19, ukupna stopa plodnosti u Sjedinjenim Američkim Državama raste samo neznatno, na 1.8, što je još uvijek znatno ispod razine zamjene stanovništva od 2.1 djeteta po ženi. Također, iako migracija može povećati broj radno sposobnog stanovništva u zemlji koja prima te migrante, takva migracija očito smanjuje radno sposobno stanovništvo zemlje iz koje ti ljudi emigriraju, čime se povećava mogućnost da se problem sve manjeg radno sposobnog stanovništva samo prebacuje iz jedne zemlje u drugu (obično, iz bogatije zemlje u siromašniju zemlju).
Vladine politike usmjerene na povećanje stope plodnosti uključivale su izravne novčane transfere od države roditeljima, porezne poticaje za rađanje i odgoj djece, državne subvencije za troškove skrbi o djeci, produženi roditeljski dopust, proširenje prava na ponovno zapošljavanje nakon napuštanja posla radi skrbi o djeci itd. Iako su takve pronatalne politike dobrodošle, empirijski dokazi pokazuju da te politike obično povećavaju stopu plodnosti zemlje za ne više od 0.2 živorođene djece po ženi – još jednom, nedovoljno da se stopa plodnosti većine zemalja vrati na razinu zamjene stanovništva.
Zašto vladine politike usmjerene na povećanje stope plodnosti nisu učinkovitije? To je najlakše objasniti tako da mnogi ljudi ovih dana jednostavno uopće ne žele djecu (ili žele samo jedno ili najviše dvoje djece), zbog čega je mnogo manje vjerojatno da će financijski poticaji vlasti za poticanjem rađanja biti dovoljno jak argument. U anketi koju je 2023. proveo Pew Research Center, 47 % odraslih bez djece u dobi od 18. do 49. godine navelo je malu vjerojatnost da će ikad imati djecu, što predstavlja značajan porast u odnosu na 37 % koji su to rekli u sličnoj anketi provedenoj prije samo pet godina.
U 2024. Pew Research Center anketirao je odrasle osobe u SAD-u u dobi od 18. do 49. godina koji nemaju djecu i koji kažu da vjerojatno nikad neće imati djecu. Sudionici ankete zamoljeni su odgovoriti na različite moguće razloge zašto vjerojatno nikad neće imati djecu, s opcijama odgovora uključujući „glavni razlog“, „manje vjerojatni razlog“ i „nije razlog“. Najčešće podržavan „glavni razlog“ zašto nikad ne bi htjeli imati djecu bio je „jednostavno ne želim“, što je potvrdilo 57 % sudionika. Sljedeći najčešći razlog bio je „želim se usredotočiti na druge stvari“ (44 %), zatim „zabrinutost oko stanja u svijetu“ (38 %), a tek onda „ne mogu si priuštiti odgajati dijete“ (36 %). Velik postotak njih, čak 20%, navelo je kao glavni razlog da „oni ne vole djecu“.
Ako državne subvencije i liberalna useljenička politika neće riješiti krizu nataliteta, što hoće? Kolumnistica Louise Perry je u svojim znanstvenim radovima tvrdila da će se problem plodnosti s vremenom riješiti sam od sebe, ali ne prije nego izazove opsežne promjene u socioekonomskim strukturama mnogih bogatijih nacija. Ona predviđa da će se sustavi socijalne skrbi u tim zemljama s vremenom „smanjiti i nestati“ jer stanovništvo koje stari sve više nadmašuje sposobnost radno sposobnog stanovništva da održava te sustave socijalne skrbi. Ona također tvrdi da su se tehnološke inovacije usporile u posljednjim desetljećima i nastavit će se usporavati u budućnosti, jer opadajuća globalna stopa nataliteta rezultira manjim brojem ljudi koji su skloni stvaranju najznačajnijih tehnoloških inovacija (tj. muškarci u rasponu od svojih dvadesetih do ranih četrdesetih).
„Na kraju“, kaže Perry, „morat ćemo se vratiti na sustav koji je prevladavao kroz cijelu ljudsku povijest, sve do prije jednog stoljeća. O starijima će se skrbiti privatno, uglavnom unutar šire obitelji, i to uglavnom žene. Zdravstvena skrb za starije bit će uglavnom palijativna, a jedinu sigurnosnu mrežu za siromašne i usamljene pružat će dobrotvorne organizacije. Životni vijek će se skratiti…Vrlo plodne skupine poput Amiša [i, moglo bi se dodati, druge plodne skupine, poput tradicionalnih katolika, pravoslavaca i ultraortodoksnih Židova, itd.] definirat će budućnost čovječanstva. Svijet koji oni stvore izgledat će sasvim drugačije od našeg, ali pretpostavljam da neće izgledati ni postapokaliptično ni tehno-utopijski. Umjesto toga, vjerojatno će izgledati otprilike onako kako su ljudska društva uvijek izgledala: statično, skučeno, tehnološki ograničeno, klanovski (plemensko), religiozno, ovisno o sunčevoj svjetlosti i mišićima.“
Perry objašnjava u kojoj mjeri niske stope plodnosti mogu proizvesti tako dramatične socioekonomske promjene naglašavajući činjenicu da učinci niske plodnosti na ukupno stanovništvo napreduju u geometrijskoj progresiji. Kako se rađa manje djece, manje je potencijalnih roditelja dostupno za rađanje djece u budućnosti, i tako dalje, što na kraju uzrokuje nagli pad stanovništva zemlje. Ona ilustrira ovaj fenomen korištenjem Južne Koreje, zemlje s najnižim stopom plodnosti na svijetu (zapanjujuće niskih 0.7), kao primjerom.
Na temelju trenutne stope plodnosti Južne Koreje, broj beba rođenih u toj zemlji 2100. vjerojatno će biti od 93 % do 98 % manji od broja beba rođenih u toj zemlji prošle godine (2024.). Perry napominje da „nijedna bolest ili napadačka vojska nikad nije uspjela tako temeljito uništiti zemlju“, a riječ koja joj pada na pamet, kad razmišlja o takvom fenomenu, je „’biblijska.’“ ‘Biblijska’ karakterizacija, kad se razmatra u kontekstu njezine sveobuhvatne teze da će kriza plodnosti uzrokovati samouništenje modernosti jer se moderni ljudi ne razmnožavaju niti blizu razine zamjene stanovništva, navodi Perry da se upusti u teološku spekulaciju: „Je li moguće da, doista, postoji Bog, a on ne želi da budemo moderni?“
Pa, prije svega, Bog doista postoji. A što se tiče drugog dijela pitanja: Bog može ili ne mora željeti da budemo ‘moderni’, ovisno o tome kako netko definira taj pojam (i, iskreno, neki aspekti povratka u tradicionalnije društvo mogu zvučati sasvim privlačno), ali Bog svakako želi da budemo plodni i da se množimo (usp. Post 1, 28). Neispunjavanje Božje volje u tom smislu u posljednjih nekoliko desetljeća ono je što je uopće dovelo do krize nataliteta. Očito, mi ljudska bića smo se doveli u ovu situaciju odlučivši značajno ograničiti svoju plodnost putem umjetne kontracepcije, dobrovoljne sterilizacije, pobačaja, itd.
Kao što je primijetio biskup Robert Barron, nagli pad globalne plodnosti nije samo ekonomska ili društvena kriza; u konačnici, to je duhovna kriza. Stoga primarno rješenje ove krize mora biti i duhovno. Biskup Barron ukazuje na niz duhovnih problema koji su pridonijeli padu nataliteta, uključujući ogrubljivanje naših stavova prema vrijednosti ljudskog života i prenošenja ljudskog života, sve veću sklonost odabiru zadovoljenja vlastitih želja umjesto zahtjeva (i nagrada!) samopožrtvovne ljubavi i gubitak nade u budućnost, koji, zauzvrat, obično proizlazi iz gubitka vjere u Boga.
Rješenje biskupa Barrona za globalnu krizu nataliteta je u Katoličkoj crkvi i svi njezinim članovima koji trebaju nastaviti naviještati Evanđelje života, i to s obnovljenim žarom. Tu je, naravno, potpuno u pravu. A s. Renée Mirkes, koja vodi Centar za NaProEthics na Institutu sv. Pavla VI., dala nam je nekoliko konkretnih prijedloga za promicanje Evanđelja života u današnjoj kulturi, o čemu možete više pročitati na njihovoj mrežnoj stranici.
U međuvremenu, moram priznati… Jako mi se sviđa zvuk predviđanja Louise Perry, prema kojoj će posebno plodne skupine, kao što su tradicionalni katolici, „definirati budućnost čovječanstva.“
Richard Clements
