Počela je Korizma, a s njom i nova borba za nerođene- ovaj put otvorenije nego ikada. Kampanja 40 dana za život u Hrvatskoj ima najveću pokrivenost do sada- i Bogu hvala da je tako, jer druga strana udara iz svih oružja. Tako su SDP-ovi političari, prigodno baš ovih dana, jako angažirani oko svoje misije da se postigne zakon kojim bi pobačaj postao besplatan u svim javnim klinikama i svim klinikama koje imaju odjel za porodništvo i ginekologiju, te da bolnica mora osigurati medicinske usluge svakoj ženi koja ima zakonsko pravo na ‘medicinski prekid trudnoće’.
Oporbeni zastupnici, njih 22, uputili su ovih dana u saborsku proceduru i prijedlog da se osnuje povjerenstvo koje bi utvrdilo činjenice u vezi s financiranjem, radom i utjecajem organizacija i udruga koje pružaju savjetovanje trudnicama u Hrvatskoj te kako bi se spriječilo ‘nadriliječništvo i dezinformacije o pobačaju‘. Među njima se posebno ističu nezavisni zastupnik Bojan Glavašević, Sabina Glasovac (SDP) i Vesna Pusić (GLAS) koji javnost plaše činjenicom da se ‘tzv. krizni centri za trudnoću šire po Europi i Hrvatskoj kao dio globalnoga koordiniranog projekta čija je svrha dezinformirati žene o njihovim reproduktivnim pravima i zdravlju te uvesti dodatne prepreke onima koje žele prekinuti trudnoću’. Za Bojana Glavaševića, glavni je problem što te udruge svojim aktivnostima žele isključivo ‘žene odvrati od prekida trudnoće‘ (čitaj: žele spriječiti žene da ubijaju svoju djecu). Donosimo razmišljanje jednog našeg čitatelja o ovom nemilom fenomenu naše politike.
Duša Bojana Glavaševića
Pratim ovih dana angažiranost Bojana Glavaševića u borbi za pobačaj. Gotovo je krajnje predan, iako je on od onih koji nisu zavedeni na onoj nižoj razini, dakle oni neupućeni koji uopće dublje ne promišljaju što se krije iza riječi abortus. Za početak da je njeno prevedeno značenje čedomorstvo. Dakle ubijanje čeda, djeteta. Čedo je, u Bibliji, zaigralo u utrobi kad je Djevica Marija došla u posjet svojoj starijoj i već šest mjeseci trudnoj rođakinji Elizabeth u Ain Karim. Ta dva čeda, Isus Krist i Ivan Krstitelj, prepoznaše se već tada i poradovaše se zbog svega što dolazi nakon rođenja. Dakle, ne zbog toga što će biti pobačeni, iako je po današnjim kriterijima pozna Elizabeta idealna kandidatkinja za pobaciti. O Djevici Mariji da ne govorimo, afera s nepoznatim likom za kojeg se ispostavi da joj je Otac, maloljetna, a to sve treba objasniti svom zaručniku. Po Bojanu Glavaševiću tu nema dvojbe. Kao ni za Heroda. Plod incesta, Isus Krist, završio bi u nekom ginekološkom kontejneru i već tad bi ovaj svijet postao paklom u koji lagano klizi. Kako san spomenuo gore da postoje ljudi zavedeni na nižoj razini i koji su to, tako postoje oni koji su opsjednuti na višoj razini. Tu nedvojbeno spada Bojan Glavašević i svjestan je najvjerojatnije da je luciferijanac u kojem se nastanio sam Herod. Uvjeren sam da bi se u njemu taj demon identificirao prilikom egzorcizma.
Ono što je svojstveno svakom čovjeku, pa tako i Bojanu koji se još ubraja u ljude, nesposobnost je poimanja kako je u Paklu. Koje nas zloće i muke očekuju. Ljudski razum i inteligencija su tu nemoćni da stvore viziju ili uopće naslute kakve grozite čekaju one koji su slobodnom voljom izabrali zavodnika Đavla da upravlja njihovim dušama za cijelu nesretnu vječnost. Đavao je nadnaravno i neizmjerno inteligentno biće, priča najbolje viceve, stvara najružnije priče, ušulja se pukotinama u naše srce kuda to je možemo ni najmanje pojmiti. A najprivlačnije su mu slatke laže koje naposljetku gorku istinu saznaju tako kasno. ‘Pakao je istina viđena prekrasno.’ – reče Thomas Hobbes u 17-om stoljeću. Mi ljudi, možemo tek naslutiti kakav je Pakao. Evo, primjerice kad slušamo priče o Auschwitzu. Priče o tom koncentracijskom logoru mogu nas rasplakati, ganuti do dubine srca zbog kojih ćemo grcati u suzama i osjećati emotivnu bol, ali to nije ni približno onim emocijama koje sjećanje vraća onima koji su ‘pakao’ Auschwitza preživjeli. I mi i oni taj pakao možemo razumjeti u najvećem dijelu jer su ga stvorilo ograničeno zlo jer mu je istrumentarij zla bio ograničeni čovjek, puška s malo metaka, totalno tupa oštrica. Ali zlo koje ljude očekuje u pravom Paklu, onom duhovnom, gdje su nacistički najgori zločinci tek sluge Sotoni, a Sotona ima neograničenu moć i neograničenu inteligenciju i još je na svom terenu? O tom zlu se ne može ni govoriti, nismo sposobni.
Često ćete čuti u narodu, ne mora biti nešto ni religiozan taj narod, kako pojedinačno pojedinci znaju udijeliti kompliment, čovjeku koji je malo kritičan prema sebi, tipa ‘Ajde, pa nisi nikoga ubio.’ Čak i ljudi koji nisu vjernici lišavanje nekoga njegova života smatraju civilizacijskim minimumom, pa ubojstvo smatraju ultimativnim grijehom. Stoga je Đavolja pobjeda kad čovjeka nadjača u svojoj iskonskoj biti, a ta je daj je živi i da pušta druge da žive jer podsvjesno smo svjesni slike Božje u nama i drugim ljudima. To vidi i Sotona jer zna da je čovjek najuzvišeniji čin Božjeg stvaralaštva, biće koje je najsličnije njemu samom u Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku, pa mu je to najopsesivniji plijen koji mora proždrijeti. Baš kao čovjeku janje, njemu je najukusnije nerođeno, ili novorođenče prije krštenja-jer šivanje rane Istočnog grijeha kvari okus, meso postara i čini žilavijim.
Istu tu čovječju podsvijest ima i Bojan Glavašević, ali ju je prepustio slobodnom voljom Đavlu za boravište. Prepustio je komande broda zlom kapetanu koji njegov duhovni brod vozi prema najljućim i najdubljim morima. Bojan tako aktivno sudjeluje u zlu da izvršava ono najmračnije što Sotona mome poželjeti kod čovjeka, da ubija najmanju od svoje braće što Krist posebno osuđuje (Mt 25,46). Pobačaj je središnji čin crne mise u kojoj se žrtve lijevanice prinose Sotoni. Pobačaj je parodija na Svetu misu gdje je središnji čin transupstitucija, Kristovo Utjelovljenje u krugu i vinu, dok se na crnoj misi vrši rastjelovljenje. Ultimativni čin zla. I toga vjerojatno jadni Bojan nije svjestan, da aktivno sudjeluje u tome, jer ne poznaje srž Svete mise i što ona donosi. Kad bi istinski spoznao nadu u spasenje nikada ne bi radio što radi već ni živio kao i vjernici predokus raja jer su kao i oni po pitanju Pakla, skučeni u svojoj percepciji dobra koje ih očekuje u Raju. Imao bi svoj raj i gledao bi sliku Boga u sebi na kojoj sad leži debeli sloj nabacanog mulja grijeha.”
Deo gratias, Roko Bralić
Korizma je počela, pridružimo se molitvi za nerođene, ali i molitvi za duše naših političara. Da bar Bojan pročita i shvati ono što je napisao njegov otac Siniša Glavašević o djeci.
Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kad vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca. Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastojati da tome i sami pridonesete.
Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube…
Kad čovjek bolje razmisli, djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi, od Boga…
