Na nedavnom internetskom događaju, biskup McElroy iz San Diega u SAD-u je kritizirao ideju da abortus postane „test provjere“ za katoličke političare. Kada katolički čelnici to čine, tvrdi, „svode položaj općeg dobra na jedno pitanje ili temu“.
Jasno da je biskup mislio na mnoge katolike političare koji su demokrati. Posebice na novog američkog predsjednika, koji je u potpunosti naklonjen pobačaju i to na račun poreznih obveznika. Unatoč tome, tvrdi McElroy, oni tobože podržavaju mjere za pomoć imigrantima, spašavanje okoliša i smanjenje kazne za kriminalce. Očito, sitnica poput kolektivnog ubojstva najosjetljivijih članova društva ne bi smjela zasjeniti progresivne stavove političara na drugim područjima.
Žalosno je što mnogi vodeći crkveni pastiri razmišljaju poput biskupa McElroya, budući da i sami dopuštaju genocid i ropstvo kako bi pronašli „zajednički jezik“ s ubojitim diktatorima, ljevičarskim političarima i protureligioznim organizacijama. Čovjek bi pomislio kako su možda licemjerni- ako se ne osvrću na tolike mane nekih od najgorih ljudi na svijetu, dok osuđuju imigracijsku politiku predsjednika Trumpa. Ali, prema katoličkom vodstvu, to nije licemjerje – to je samo „pastoral“.
Bez sumnje, logika traženja zajedničkog jezika oko pitanja pobačaja itekako je na dnevnom redu u katoličkim župama širom svijeta. Koliko često čujemo propovijed u znak podrške životu nasuprot propovijedi o prikupljanju sredstava ili modernoj temi socijalne pravde? Čak se i u tradicionalnim župama može naslutiti da su pastiri i svećenici obeshrabreni u naviještanju određenih tema zbog straha da ne uznemire biskupa.
Međutim, ako se nečiji stav o pobačaju ukloni iz procesa moralnog i duhovnog karaktera u svrhu pronalaska zajedničkog jezika, koji nam zajednički jezik ostaje? Ako političar vjeruje da su neki životi važniji od drugih i da ubijanje djeteta u maternici nije nužno ubojstvo, kamo vodi daljnji razgovor?
Život nije samo jedno pitanje među mnogim drugima, jedno područje ideja; to je pitanje o kojem ovise sva ostala pitanja. To je temelj. To je ono na što se misli kada drugi biskupi smatraju pobačaj „najistaknutijim“ pitanjem. Navodni „susret“ i „dijalog“-koji se pastoralno nastrojeni biskupi pretvaraju da vode s lošim katolicima poput Joea Bidena, jednostavno nije moguć u bilo kojem logičnom smislu. Budući da je moralni i intelektualni temelj uklonjen, biskupi koji se pokušaju pomiriti s takvim ljudima posljedično padaju u izopačenost i skandal.
Istina pomaže objasniti zašto pobačaj nastoji definirati čovjekov stav o svakom drugom pitanju. Kada osoba podržava život, obično podržava slobodu, tradiciju i kreposti – pitanja koja su u skladu s konzervativizmom. Kada osoba podržava pobačaj, obično podržava vladavinu „prava“, politiku identiteta i ishode na temelju jednakosti – pitanja koja se podudaraju s progresivizmom. Zato se demokratska platforma iz temelja promijenila kada se promijenio njezin stav o pobačaju, a republikanska je platforma ostala gotovo ista već više od stoljeća.
Licemjerje biskupa koji traže zajednički jezik ignoriranjem pitanja pobačaja dodaje se ustrajavanje da je pobačaj složeno, nijansirano i detaljno pitanje u kojemu padaju pozicije. Međutim, u usporedbi s većinom kontroverzi, pobačaj je izuzetno binaran: netko vjeruje da je život svet od začeća i da ga treba sačuvati ili vjeruje da je život ovisan o nekim proizvoljnim standardima (otkucajima srca, moždanoj aktivnost, tjednima inkubacije, razina pogodnosti za roditelj itd.). Naravno zbog pitanja abortusa u rasprave se uvode eufemizmi, smiješne hipoteze i emocionalna svjedočenja, ali stvar se zaista svodi na to bira li se život ili smrt.
Suprotno tome, u pitanjima koja su doista nijansirana i složena, poput politike zaštite okoliša, imigracije ili načina ublažavanja siromaštva, ti isti biskupi ironično zauzimaju čvrstu liniju i redovito daju izjave. Kao što John Zmirak piše u American Greatness, mnoge izjave ovih biskupa jednostavno papagajski govore u prigovor progresivne filozofije: „Mali postotak (10-20 posto) odnosio se na svetost života, vjersku slobodu ili neko drugo prikladno pitanje koje je spadalo u njihovo područje autoriteta. Ostalo su obično pozivi da se sve više novca poreznih obveznika istisne iz građanstva i preda vladi“. Vjeruje li itko da su ti biskupi spremni na ozbiljnu raspravu o stvarnoj djelotvornosti ili moralu u ovim pitanjima? Postoji li doista išta iz mnoštva učitanih pojmova i argumenata na koje oni misle?
Ono što proizlazi iz nedosljednosti biskupa McElroya i toliko katoličkih vođa je dovelo (više nego ikad prije) do nepostojanje zajedništva među katolicima. Budući da su u osnovi politizirali vjeru, ističući progresivne vrijednosti nad kršćanskim vrijednostima u interesu postizanja lažnog konsenzusa, većina se katolika sada više definira svojom politikom nego vjerom i više slijede riječi i primjere političara nego klera.
Ako pastiri imaju bilo kakvu želju vratiti svoje stado – i, sudeći po njihovoj nepomirljivoj samouvjerenosti, ovo se čini sumnjivim – oni trebaju pokrenuti pitanje ljudskog života i prestati raditi kompromise. Ne da bi samo trebali prestati dijeliti svetu pričest političarima koji promiču pobačaj, već bi trebali zaustaviti i sofistiku kojom ih brane. To tjera ljude od Crkve i šteti naporima evangelizacije. Kada se katoličko učenje i identitet kontinuirano razvodnjuju, pokušaji preobratiti i ispitati drugi osjećaji onda idu u sve veću prazninu i besmislenost.
Nitko se ne zavarava s izvlačenjem. Ono što većina ljudi vidi kada pogleda neke biskupe je da su to ljudi koji su smiješno bez dodira sa svijetom, a kamoli sa svojim zajednicama, govoreći u ime korumpiranih političara koji su isto tako izgubljeni. Ako u ovo doba postoji bilo kakva zajednička osnova, čini se da su obmane moralnog autoriteta zajedničke objema skupinama. Stoga bi katolički laici, i kršćani općenito, trebali biti sami sebi vođe u javnom životu i nastaviti se boriti za život dok se mole da njihove duhovne vođe prestanu udvarati zlu i počnu podržavati svoju duhovnu obitelj.
