Biskupi diljem svijeta su sa pravom zabrinuti zbog raširenog gubitka vjere u Presvetu Euharistiju, te su, kao primjer u Americi, zbog toga pokrenuli trogodišnju “euharistijsku obnovu”. Međutim, sav nauk, propovijedanja i programi u svijetu neće imati nikakve koristi ako se ne pozabavimo temeljnim uzrocima nevjere, naime, da znakovi i simboli svete liturgije više ne održavaju nauk. Dakle, u nastavku teksta možete pročitati skromni prijedlog kako ovaj problem riješiti.
Gubitak latinskog jezika. Koncilski oci su otvorili mogućnost veće uporabe narodnog jezika (npr. u čitanjima Svetoga pisma i molitvi vjernika), ali su bili posve jasni da latinski ne treba samo zadržati u liturgiji, nego da vjernici trebaju učiti latinski jezik kako bi mogli odgovarati na latinske molitve i pjevati časne gregorijanske napjeve. Svaka velika religija zadržava počasno mjesto za sakralni jezik, kako profano ne bi nadjačalo sveto. Ukidanje latinskog jezika je pridonijelo “balkanizaciji“ župa jer su se razne etničke skupine odvojile u svoje zasebne zajednice.
Pomicanje svetohraništa. U apostolskom pismu Solemni Hac Liturgia papa Pavao VI. nazvao je svetohranište „živim srcem naših crkava“. Dakle, zašto se dogodilo premještanje tabernakula na bočni oltar ili zasebnu kapelu, što je rezultiralo zamjenom Krista u središtu, obično svećenikom na sedesu? S tabernakulom izvan središnje osi, trebaju li nas iznenaditi ljudi koji čavrljaju dok ulaze u crkvu kao da su u kinu?
Uklanjanje oltarnih pregrada. Ukidanje oltarnih pregrada zamaglilo je potrebnu razliku između svetog i profanog. Oltar treba vizualno izdvojiti jer je ono što se tamo odigrava udaljeno od našeg uobičajenog iskustva svakodnevnog života (znamo da u liturgiji nebo silazi na zemlju). S gubitkom te razlike, mi na zemlji imamo poteškoća s uzdizanjem na nebo (što bi se trebalo dogoditi na svakoj sv. misi).
Post prije sv. pričesti. Prije pape Pija XII., post prije sv. pričesti je počinjao u ponoć; bilo je teško, pa se česta odredba za pričest koju je zagovarao papa Pio X. više kršila nego poštivala. Pio XII. mudro je ublažio taj post na tri sata za hranu i jedan sat za tekućinu. Papa Pavao VI. modificirao je post, na sadašnju disciplinsku odredbu, naime, jedan sat za hranu ili tekućinu. Svrha je euharistijskog posta bila da osjetimo tjelesnu glad, kako bismo bolje upoznali duhovnu glad za kruhom života.
Uvođenje stajanja kod primanja svete pričesti. Stoljećima su katolici Zapadne crkve klečali kako bi primili svog euharistijskog Gospodina (istočni kršćani povijesno su stajali). Problem nije toliko u stajanju kao takvom koliko u nedostatku bilo kakvog znaka poštovanja. Jesmo li zaboravili opomenu svetog Augustina: „Nitko ne jede to meso, a da mu se prethodno ne pokloni; a mi bismo trebali griješiti i obožavati grijeh”?
Misa okrenuta prema narodu. Versus populum slavlje euharistijske žrtve prava je novost (Sv. Petar u Rimu iznimka je koja potvrđuje pravilo). U svakoj religiji u kojoj se prinosila žrtva, od biblijskog judaizma do štovanja poganskih Grka i Rimljana, svećenici i ljudi okrenuti su u istom smjeru, vjerojatno okrenuti prema božanstvu kojem se mole. Ironično, pozicija versus populum daleko je klerikalnija od pozicije ad orientem jer, prisilno, svećenika čini središtem pozornosti.
Izvanredni djelitelji svete pričesti. U proklamaciji Immensae Caritatis (1973.) Pavao VI. dao je vrlo precizne naznake za pribjegavanje davanje nezaređenima dopuštenja da dijele svetu pričest, te su norme naknadno uključene u Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine. Nikada nisam vidio situaciju u kojoj se poštuju te norme.
Laičko dijeljenje svetog sakramenta umanjuje značenje Euharistije (ako je svatko može dijeliti, u čemu je posebna) i jedinstveni identitet zaređenog službenika. Sveti Toma Akvinski, u jednoj od svojih pjesama skladanih za blagdan Tijelova, Sacris Solemniis, kaže da pjevamo, „kao što samo svećenik može služiti euharistiju, samo je on može dijeliti“.
Pričest na ruku. Ova praksa nastala je u zemljama Beneluxa, Francuskoj i Njemačkoj nakon Koncila. Papa Pavao konzultirao je episkopat u svijetu o ovom fenomenu, pri čemu je velika većina biskupa glasala snažno protiv. U Memoriale Domini (1969.) papa je, bojeći se raskola, pristao na praksu neposlušnih zemalja, dopuštajući nastavak pričesti u ruci, tamo i samo tamo. Ali nije završilo samo na tim mjestima. Kao i u mnogim drugim zemljama, neki liturgičari i biskupi u Sjedinjenim Američkim Državama nastojeći postati dio liberalnog puta su iznova pokušavali progurati svoju želju na glasovanjima biskupske konferencije, ali je ideja svaki put bila poražena. Naposljetku, spletkama kardinala Josipa Bernardina (tadašnjeg predsjednika biskupske konferencije), nedopušteno glasanje odsutnih biskupa glasačkim listićima (poslanih poštom) donijelo je 1977. pobjedu liberala.
Neki teolozi prigovaraju tezi da je pričest na ruku bila praksa drevne Crkve, što je teorija koja se naširoko dovodila u pitanje. Doista, postoje mnoge prakse drevne Crkve koje bi malo tko želio oživjeti – poput doživotne pokore! Ono što je svakako neosporno jest da je više od tisućljeća primanje na jezik bilo univerzalno.
Poziv na napuštanje pričesti na jezik dogodio se u vremenu modernizma. Stoga nas ne treba čuditi što sedamdeset posto katolika ne vjeruje u stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji (to je upravo statistika koja je izazvala uzbunu biskupa) i od uvođenja pričesti na ruku prije više od četiri desetljeća imamo opadanje broja svećeničkih zvanja.
Nijedan element na koji se ovdje pozivam ni na koji način ne proturječi niti jednom stavku Konstitucije Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji. Dok je još bio anglikanac, sveti kardinal John Henry Newman upozorio je 1831.:
„Obredi koje je Crkva odredila, i to s razlogom, – jer je autoritet Crkve od Krista – budući da se dugo koriste, ne mogu se odbaciti bez štete za naše duše“.
