U naše današnje doba počinjemo primjećivati neprijateljski stav prema Crkvi i njezinom učenju, baš kao što je bilo i u Meksiku prije 1917. godine. Možemo li nešto učiniti?
U veljači 1917. godine, prije ukazanja Gospe u Fatimi, i prije nego što su Sovjeti zauzeli Rusiju, komunisti su osvojili Meksiko. U Meksiku je nastao prvi socijalistički ustav u povijesti svijeta. Meksička vlada je znala da bi izravni sukob s Crkvom bio uzaludan, pa su svoje napore usmjerili na jedno posebno područje, a to je javno školstvo.
U tome području je započeo pravi sukob. Do tada je Crkva bila ta koja je svojim župljanima pružala obrazovanje prema crkvenom nauku, ali sa dopuštenjem države. Sfera utjecaja Crkve je bila velika u životu prosječnog Meksikanca. Sve glavne događaje u životu neke osobe (krštenje, školovanje, prva sveta pričest, brak, sprovod itd.) vodila je Crkva.
Budući da je takav utjecaj bio prepreka socijalistima, nova meksička vlada pokušala je Crkvi oduzeti pravo na obrazovanje, a zatim popuniti prazninu njihovim komunističkim obrazovanjem. Tako je zasađeno protu klerikalno sjeme i bilo mu je potrebno vrijeme da nikne.
Marksisti su se odlučili na napad
Idealno „vrijeme“ došlo je 1924. godine kada je na vlast došao bivši zapovjednik meksičke revolucije: Plutarco Elias Calles (1877. – 1945.). Iste godine službeno su započeli diplomatski odnosi između Meksika i Sovjetskog Saveza. Nakon što je Calles preuzeo vlast, konačno je počeo provoditi socijalistički ustav: redovnici su protjerani iz zemlje, klerička odjeća je bila zabranjena, vlada je zaplijenila crkvenu imovinu, zajedno sa školama, bolnicama, samostanima i sirotištima. Ubrzo su marksisti počeli progoniti klerike i tjerati meksičke učitelje da podučavaju marksističku doktrine ili će izgubiti posao.
Meksikanci i svijet su sa žalošću gledali zloupotrebe koje je administracija Callesa počinila nad svojim građanima. Kako tako otvorena protu katolička vlada može vladati u Meksiku? Zemlji Gospe od Guadalupea? Nevjerojatno. Neprijatelji vjere mislili su da će progon Crkve ugasiti katoličanstvo, ali kao što znamo iz povijesti, moć smrti i nasilja ne može nadvladati Crkvu. Slavni ustanak nastao je od Božjih ljudi koji su spojili nježnu ljubav Indijanca prema Gospi od Guadalupe s borbenim duhom Santiaga.
Anacleto Gonzalez Flores, jedan od vođa Cristerosa, pozvao je Cristerose na početku rata: „Jako dobro znam da je ono što sada za nas počinje Kalvarija. Moramo biti spremni uzeti i nositi svoje križeve” (Navarrete, Por Dios y Por la Patria, str. 123). Do 1929. godine četrdeset tisuća ljudi služili su kao Cristerosi živeći, umirući i vjerujući u Kristov križ (Coulombe, Puritansko carstvo, str. 366). Nakon godina sukoba postignut je mir (po vrlo visokoj cijeni), a Crkvi je ponovno bilo dopušteno djelovanje, dok su vjernici ponovno dobili slobodan pristup sakramentima.
Protiv današnjeg marksizma
U naše današnje doba počinjemo primjećivati neprijateljski stav prema Crkvi i njezinom učenju, baš kao što je bilo i u Meksiku prije 1917. godine. Možemo li nešto učiniti? Ako možemo, kako ćemo onda to učiniti? Jasno je da je prvi korak molitva i život u stanju milosti. Nakon toga moramo razviti stav pobožnosti i kršćanskog bratstva. Katolici su tijekom La Cristiade shvatili da su, bez obzira na razlike, svi međusobno djelovali sa istinskom ljubavi.
Nasuprot uvriježenom mišljenju, iako su Cristerovi bili izuzetno hrabri, obično su izbjegavali sukobe s vladinim trupama (ako je bilo moguće). Nisu tražili krv nego mir. Molili su se i iskazivali milost prema svojim neprijateljima. Kada su pobijedili u bitci, znali su da je to zato što se Krist borio za njih, a ne zato što su imali arsenal na raspolaganju (kojeg ionako nisu imali dovoljno) ili zemlju na kojoj su mogli biti slobodni. Znali su da je prvi korak u potvrđivanju katolicizma to da jedni prema drugima budu braća po Kristu. Ista lekcija ostaje nama danas.
Ako ćemo morati nositi ovaj križ, onda se moramo osvrnuti na one koji su to uspješno učinili prije nas i učiti od njih jer bi ta vjernost moglo značiti da ćemo biti generacija koja u ovoj zemlji uspostavlja katoličanstvo tako da ima vječan utjecaj. Usredotočimo se na ono što ima neposredan utjecaj na naše društvo, a to je život u stanju milosti. Pogledajmo potencijalno teška vremena koja su pred nama kao priliku da živimo snažan i smisleni katolicizam.
Ako dođe vrijeme da posadimo isto sjeme kao i Cristerosi, onda sa pouzdanjem u Našu Blaženu Majku trebamo odgovoriti na poziv uz poklik: „Viva Cristo Rey y Nuestra Señora de Guadalupe!“ (Živio Krist Kralj i Naša Gospa od Guadalupea!).
