On nas, koji se zovemo njegovima, poziva da idemo za njim i da ne podliježemo histeriji, nego da u tom hodu i mi budemo pružena ruka drugima, nada koja ih podiže iz donjih zona, prilika drugom čovjeku.
U svakoga od nas je smještena ta mogućnost… Jedan je stari pustinjak često ujutro bio prignut uhom k zemlji, kao da osluškuje nešto u pustinjskom pijesku. Mladi učenik je to promatrao i nakon nekog vremena ga upitao – Zašto to radite? Stari pustinjak mu je smireno odgovorio da sluša glas pustinje. I što pustinja kaže? – bio je znatiželjan učenik. Pustinja kaže – Ja želim biti vrt.
Ovih dana na vremenskoj prognozi govorilo se kako u Slavoniji već duže vremena nije bilo prave kiše, te kako usjevi pšenice, ječma i sl. već ozbiljno pate zbog nedostatka vlage. Reportaža je prikazivala kilometre plodnih slavonskih ravnica pod žitaricama, ali eto ništa to neće vrijediti ako uskoro ne padne dobra kiša.
No, čim padne prava kiša u par dana dogodit će se čudesna transformacija svega. Naša duša, naše ljudsko stanje bez Boga je nalik tim plodnim poljima bez kiše. A o nama ovisi hoće li se i kad će se dogoditi preobraženje. Mi se naime trebamo pokrenuti i odlučiti se za one sadržaje i osobe koje preobražavaju stanje naše nutrine.
U svakoga od nas je smještena ta mogućnost, a sve ovisi o našoj odluci hoćemo li povjerovati Gospodinu poput Abrahama.
Isus vodeći sa sobom na goru trojicu svojih učenika i preobražavajući se pred njima zapravo im pokazuje put njihova i našega preobraženja.
Samo u nasljedovanju Isusa, samo u vjernosti njegovoj riječi, držeći se njegova nauka kojeg je predao apostolima i Crkvi, mi ćemo ostati prijatelji križa Kristova. Uvijek nam mora na pameti, ispred zemaljskog, biti ono nebesko, kako nas potiče današnje drugo čitanje (Fil 3, 20-21):
Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.
Čovjek je poput pustinje koja u sebi osjeća mogućnost da se pretvori u plodan vrt. Stoji na granici želje i ostvarenja, treba samo osigurati pravu vodu.
Naša osobna preobrazba je u motrenju nebeskih stvarnosti, u nasljedovanju Isusova života. On je onaj koji nam daje potrebnu vodu preobraženja.
U PROMJENI SEBE — ON NAM SE OTKRIVA KAKAV JEST…
Put za Isusom vodi nas dubljoj promjeni nas samih. Što smo ustrajniji na putu za njim to nam je očitije tko je on. Naš hod za njim mijenja nas, i u toj promjeni sebe on nam se otkriva kakav jest.
“Živjeti je promjena i biti savršen znači često se mijenjati.” – bl. kardinal Newman.
Mijenjati sebe, to znači odgovoriti Božjem pozivu na obraćenje: Mijenjaj se, napusti svoj stari svijet, svoje staro mjesto, svoje stare navike.
I još nešto vrlo važno: MIJENJAJ SEBE, A NE DRUGE!
Mnogi ljudi umore se u nastojanjima kako bi mijenjali druge. Ali pristup mora ići obrnutim smjerom: Što si ti spreman učiniti da se dogodi promjena? Što si ti kod sebe spreman mijenjati?
Bog je Abrahama pozvao da napusti svoju zemlju, svoj grad … i da se zaputi u nešto posve novo, nešto što ne ovisi o njegovom utjecaju, o njegovim snagama. Od njega se dakle tražila potpuna promjena životnih gibanja, razmišljanja, navika.
IDI IZ SVOGA, I ZAPUTI SE U ONO ŠTO ĆU TI POKAZATI… – zahtjev je Božji svakome od nas.
Ti ne možeš ući u novi svijet, u novu obitelj ako ne napustiš ono dosadašnje, ono svoje, svojeglavost.
Božji poziv čovjeku tiče se uvijek promjene na sebi, odnosno u sebi. Moglo bi se reći to je poziv na promjenu. Nije moguće ni povjerovati bez radikalne odluke, i onaj tko povjeruje već toga trenutka se promijenio.
Bog Abrahamu pokazuje zvjezdano nebo i kaže mu: „Toliko će biti tvoje potomstvo“. Abraham, budući da nije uopće imao potomstva mogao se na takvo što nasmijati i samo odmahnuti rukom. Ništa se bitnoga ne bi dogodilo, odnosno promijenilo kod njega. Ali on je povjerovao i već time se dogodila bitna promjena u njegovu životu.
Neki ljudi ne mogu povjerovati jer se boje promjene, ne žele se mijenjati… Oni se boje napustiti svoje mjesto, boje se mijenjati svoje navike, drže se grčevito svojih pozicija. Oni bi sve mijenjali, ali ne i sebe. Kod njih će godinama stanje ostati isto, nepromijenjeno. Jedina promjena je u većoj okoštalosti staroga stanja.
Susreo sam neke ljude nakon dugo godina, ali kod njih se ništa nije mijenjalo osim činjenice da su bili stariji. Slijedile su ih i dalje njihove navike, ovisnosti, navezanosti … često i razarajući učinci tih stanja. I kad biste nakon pedeset, ili sto godina došli u njihov svijet našli biste isto stanje.
ISUS NAS ŽELI IZVESTI IZ TOGA „ZAČARANOG“ KRUGA vodeći nas sa sobom!
Danas osobito usredotočujemo svoju pažnju na događaj preobraženja Isusova pred trojicom svojih učenika.
Time što ih vodi sa sobom na goru i preobražava se pred njima, on im otkriva svoju slavu, ali i konačno stanje savršenstva do kojega dovodi put za njim.
Put za Isusom je put koji čovjeka mijenja već onoga trenutka kad krene…
Zato nas on poziva i vodi sa sobom. Pođi za mnom – odjekuje uvijek iznova. Zašto? Očito je, želi nam se otkriti, i tebi također. Ali on ne staje samo na tome.
ON NAM OTKRIVA KAKVI TREBAMO BITI.
U preobraženju Gospodinovu mi otkrivamo kakvi zapravo trebamo biti, otkrivamo što trebamo mijenjati kod sebe.
Isus se uspinje na goru, ali želi da i mi idemo s njime. U tom hodu on nam otkriva sebe u pravom svjetlu, a tada postajemo svjesniji sebe i svoje zadaće u Božjem planu.
Pozvani smo mijenjati svoje lice od onog zamračenog, namrgođenog, neljudskog… prema onom stanju koje postaje sposobno i spremno gledati dimenziju Gospodinova preobraženog lica.
Događaj Kristova preobraženja je na putu prema Jeruzalemu gdje će podnijeti muku, i ujedno je nagovještaj da će ono što je mučno, teško, tragično postati pobjeda, trijumf.
Jedna zraka svjetla nedavno se probila među mnoštvom vijesti crne kronike i pesimizma kojih su pune novine, i podigla naše poglede na trenutak. Vijest je glasila – Gospođa žrtvovala svoj posao da spasi posao svoje kolegice koja je u puno težoj situaciji od nje…
To je hod za Isusom prema gore.
On nas, koji se zovemo njegovima, poziva da idemo za njim i da ne podliježemo histeriji, nego da u tom hodu i mi budemo pružena ruka drugima, nada koja ih podiže iz donjih zona, prilika drugom čovjeku.
Sve nam je pokazano, a mi samo trebamo slijediti upute:
– Treba se uspinjati za Isusom,
– naša promjena se događa po vjeri i molitvi,
– tada istine naše vjere vidimo u pravom svjetlu,
– tada naš život drugačije izgleda,
– jasnije vidimo i svoju zadaću,
– Postajemo spremniji izvršiti je.
Sa stranice dominikanci.hr
