Ovo moje oporo i oštro promišljanje, koje se zasigurno mnogima neće svidjeti, ima za nakanu da nama, svećenicima, posvijesti kako ne možemo biti dobri svećenici, humani, ako u našem životu žena ne igra nikakvu ulogu, ako smo spram nje ravnodušni, hladni, ako njome manipuliramo. Kristov poziv na djevičanstvo, beženstvo, nije poziv da se žena odbaci, da budemo ravnodušni spram žene, da se zavučemo u svoj mali, muški, klerikalni svijet ravnodušnosti i karijerizma, nego dapače, da ženu iznova otkrivamo i počnemo živjeti još više za nju!
Sjećam se da sam još kao sjemeništarac, a onda kasnije i kao bogoslov, znao ostati potpun zbunjen kad bi nam u nekim prigodama neki od crkvenih velikodostojnika svečano izjavio da se nikad, ama baš nikad, nije zaljubio u životu. Kao mladi svećenički pripravnik, koji je već muku mučio sa svojom spolnošću i »proljetnim olujama«, ostao sam potpuno zatečen. Nisam mogao vjerovati da se jednom crkvenom velikodostojniku moglo dogoditi da se nikad nije zaljubio, da je spram žene potpuno ravnodušan! Te su riječi bile tako izgovorene da se čak činilo kako bi to mogao biti i uzor nama, sjemeništarcima, kasnije bogoslovima. No, već tada, premda teološki još nepodučenomu, bilo mi je jasno da to nije dobro, da to nije humano, štoviše, da takvi svećenici ne mogu biti dobri svećenici. Jednostavno sam osjećao da nezaljubljenost u ženu, a time i neprisutnost žene, ne može donijeti ništa dobra ni za svećeničku, biskupsku službu, a ni za samu Crkvu. I što sam duže u svećeničkoj službi, uviđam da je nedostatak prisutnosti žene u životu nas, svećenika, a tako i biskupa, poguban, da nas udaljuje od vlastite službe i, ako hoćete, čini nehumanima. Stoga bih ovu pastoraliju posvetio ulozi žene u našem svećeničkom životu. Najprije bih općenito govorio o odnosu muškarca i žene, o važnosti toga odnosa za razumijevanje kršćanske vjere, a potom bih pokazao na koji bi način žena trebala i, ako hoćete, morala igrati važnu ulogu u svećeničkom životu.
‘Magna charta’ humanosti
Magna charta humanosti u Svetom pismu jesu dva teksta: stvaranje čovjeka kao muškarca i žene i ljubav zaručnika i zaručnice u Pjesmi nad pjesmama. Sveto nam pismo kazuje da je čovjek slika Božja upravo kao muškarac i žena. Ne postoji apstraktan čovjek, nego uvijek čovjek kao muškarac i žena. Čovjek »nije stvoren da bude sam« (Post 2,18], nije dobro da bude sam; on je stvoren da kao muškarac živi za ženu, da kao žena živi za muškarca. To znači da muškarac ostvaruje sebe prvenstveno u odnosu prema ženi, u brizi za nju, u ljubavi prema njoj, u tom što ne postoji bez nje. To isto vrijedi i za ženu. Žena je također pozvana biti muškarcu »pomoćnica« [Post 2,18), sebe određivati njime, živjeti za njega, sebe ostvarivati upravo u odnosu s muškarcem. Sveto pismo time kazuje da čovjek postaje humanim – a time dolazimo do naše temeljne teze – upravo po tom što se ostvaruje u odnosu s drugim, i to s konkretno drugim: muškarac sa ženom, žena s muškarcem. U tom smislu, kolijevka i izvorište humanosti jest odnos muškarca sa ženom. Svi ostali odnosi, primjerice, očinstvo, majčinstvo, sinovstvo, kćerinstvo ili ostali društveni odnosi prijateljstva i interesa, sekundarni su spram ovoga primarnog, spram odnosa muškarca i žene.
Tamo gdje se muškarac ne određuje ženom, gdje ne živi za ženu, ili gdje žena ne biva određena muškarcem i ne živi za muškarca, oboje postaju nehumani i ta nehumanost potom prožima sva ostala područja čovjekova života: majčinstvo, očinstvo, sinovstvo i sve ostalo. U tom se smislu čovjekova humanost uvijek treba i mora shvaćati kao »sučovještvo« (Karl Barth), i to ne kao nešto apstraktno, nego uvijek kao nešto konkretno, kao konkretan, stvaran odnos muškarca i žene. Stoga se svi nekršćanski humanizmi mogu uvijek raspoznavati po relativiziranju ili nijekanju te temeljne humanosti, određenosti muškarca i žene: homoseksualnost, rastava brakova, single kultura (samci, neudane i neoženjeni predstavljaju određeni nedostatak humanosti)[1], pretjerano veličanje majčinstva i očinstva, veličanje javnih, društvenih djelatnosti nauštrb privatnosti (pogledaj kakav je netko privatno, kako se ponaša prema ženi, pa ćeš saznati je li human!), oženjeni muškarci kojima je stalo samo do njihove karijere ili da imaju žene kao svoj trofej, ili udane žene koje se služe svojim muževima da postignu interese svoje karijere, itd. No, ako je ugrožena temeljna humanost, a to je određenost muškarca za ženu i žene za muškarca, tada su ugrožena sva ostala područja čovjekova življenja. Dakako, ovdje nemamo vremena razvijati tu ideju, ali taj odnos muškarca i žene u Sv. pismu predstavljen je kao ozbiljan odnos, kao savez. Čovjekova humanost dodatno se humanizira, ako tako smijem reći, idejom saveza. Muškarac ostaje humanim ako stupa u odnos saveza sa ženom, kao i obrnuto.
Ovdje se svakako možemo pitati zašto je tomu tako, zašto zapravo Bog određuje da čovjek sebe ostvaruje kao muškarac sa ženom u savezu, i obratno. Razlog je vrlo jednostavan, a to je razumijevanje Boga kao Boga saveza sa svojim narodom. Bog je veću Starom zavjetu humani Bog, Bog koji živi za svoj narod, koji se razumije uvijek u odnosu sa svojim narodom, koji ulazi u savez s njim. Upravo zato što je Bog takav, što je Bog saveza – on kao »muškarac« u odnosu s narodom kao sa »ženom« – odnos muškarca i žene može postati slikom samoga Boga. Odatle postaje također razvidno zašto humanost, shvaćena kao odnos muškarca i žene u savezu, sve više i sve snažnije dospijeva u krizu, ako se u krizi nalazi vjera u Boga saveza, u Boga savezničke ljubavi prema izrealskom narodu. U tom smislu, vjera u Boga ljubavi i saveza s njegovim narodom uvjetuje i drži smislenim čovjekovu humanost, humanost shvaćenu kao odnos muškarca i žene.
No, Novi zavjet dopunjava i potpuno rasvjetljuje ovo starozavjetno promišljanje o humanosti. Sada se u Isusu Kristu Bog krajnje objavljuje kao human, kao onaj koji postaje čovjekom i koji kao čovjek nosi naše grijehe, postaje grijehom zbog nas, pati i umire zbog nas. Sada je Isus Krist »muškarac«, zaručnik iz Pjesme nad pjesmama, onaj koji uzima k sebi Crkvu kao svoju »ženu«, zaručnicu. Crkva je sada ona zaručnica iz Pjesme nad pjesmama s kojom se Krist trajno svezao u novom savezu, a to je savez muke, smrti i uskrsnuća. Zato Pavao svoju zajednicu i naziva zaručnicom Kristovom: »Ljubomoran sam doista na vas Božjim ljubomorom: ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu« (2Kor 11,2). Pavao humanost, pod vidom odnosa muškarca i žene, razrađuje u drugim tekstovima (1Kor 6,12-20; 1Kor 11,1-16). I u svima dolazi do izražaja da je čovjek stvoren kao muškarac za ženu i žena za muškarca. K tomu, u tom odnosu uvijek postoji razlika (Ef 5,22-33). Muškarac je glava žene, kao što je Krist glava muškarcu, a žena se podlaže muškarcu kao što se Krist nama podložio uzevši obličje sluge. Međutim, u toj razlici, u kojoj su jasno naznačene uloge muškarca i žene, za Pavla je najvažnije to da se muškarac nikada ne misli bez žene, niti žena bez muškarca: »Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga« (1Kor 11,11-12). Ili, na tragu našega promišljanja, humanost se ostvaruje uvijek kao odnos muškarca i žene. Kako bilo da bilo, možemo se složiti s Karlom Barthom i reći da se humanost s kršćanskoga gledišta izriče u rečenici: »Si quis dixerithominem esse solitarium, anathema sit! – Ako bi tko rekao da je čovjek stvoren da bude sam, neka bude anatema!«
Nehumani svećenici
Ovo poduže promišljanje o čovjekovoj humanosti dostatno pokazuje koliko je nehumana navedena izjava jednoga crkvenog velikodostojnika da se nikad u životu nije zaljubio. Ona potvrđuje da nešto na razini stvorenosti nije u redu, jer je muškarac stvoren za ženu i žena za muškarca. Onomu muškarcu, onomu svećeniku, kojemu žena ne predstavlja izazov, žudnju i ushićenje, veliku potrebu da se s njom sjedini, koja mu također stvara i muku, tom muškarcu nedostaje humanosti. Zašto? Zato što je samodostatan, nije ranjiv, a njegova se ranjivost očituje primarno u odnosu prema ženi. U biti, takav muškarac svećenik živi »homoseksualno« na duhovnoj razini, zatvoren u svoj mali muški, klerički svijet »muškoga«, uvijek »istoga«. Ponekad imam dojam da su to svećenici koji su se lišili svoje muškosti zbog male crkvene karijere i zbog sitnih birokratskih poslova. Ili pak onaj muškarac svećenik, biskup, koji se divi isključivo majčinstvu, koji se sav raznježi nad majkama, a u svojoj biti prema ženi osjeća veliku ravnodušnost i pokazuje prijezir, također može biti naizgled dobrica, predan, ali i on je u svojoj srži nehuman. Ili, pak, onaj muškarac svećenik koji manipulira ženama, poigrava se njihovim osjećajima. On može biti ugledan, pametan i »dobar« svećenik, ali ostat će iznutra nehuman. Ili onaj muškarac svećenik koji je, tobože herojski, napustio svećeništvo zbog žene – kojega zbog toga posve pogrešno veličamo, umjesto da ga pozovemo na kajanje – a zapravo u braku i dalje misli na svoju karijeru, na sebe, i dalje nije sposoban ljubiti ženu, nego samo sebe, i taj oženjeni svećenik promašio je svoju humanost. Ili oni svećenici koji su nekoć bili otvoreni ženama, a odjednom (!} postali zadrti celibatarci, i to kad su zašli u godine i otkrili crkvenu karijeru. Kako bilo da bilo, svećenik može biti pametan, inteligentan, javna osoba, ali samo pogledajte njegov odnos prema ženi i bit će vam jasno koliko je human ili nije.
Isto tako, uočavamo gdje leži opasnost homoseksualnosti i u Crkvi, i među nama, svećenicima. Homoseksualnost se protivi upravo Božjemu naumu da čovjek kao muškarac iziđe ženi kao »drugoj«. Homoseksualnost je događanje »istoga«, na ontološkoj razini zatvorenost i samodostatnost. Zato homoseksualni svećenici teže karijerizmu, klerikalizmu, nije ih briga za ženu, a onda ni za »ženu« Crkvu, koja im je povjerena. Odatle je razumljivo da bi homoseksualnost, koja bi se izjednačila s heteroseksualnošću, značila kraj kršćanstva, a time i svećeništva.
Humani svećenici
Ovo moje oporo i oštro promišljanje, koje se zasigurno mnogima neće svidjeti, ima za nakanu da nama, svećenicima, posvijesti kako ne možemo biti dobri svećenici, humani, ako u našem životu žena ne igra nikakvu ulogu, ako smo spram nje ravnodušni, hladni, ako njome manipuliramo. Kristov poziv na djevičanstvo, beženstvo, nije poziv da se žena odbaci, da budemo ravnodušni spram žene, da se zavučemo u svoj mali, muški, klerikalni svijet ravnodušnosti i karijerizma, nego dapače, da ženu iznova otkrivamo i počnemo živjeti još više za nju! Ova temeljna teza naizgled čudno zvuči, ali ćemo je sada ukratko pojasniti. Naime, to novo otkrivanje žene može se i treba se događati na više razina.
Prvo, radi se prvenstveno o tom da se istinska svećenička duhovnost uvijek događa u odnosu sa stvarnom ženom. Ako pogledamo živote gotovo svih svetaca u Crkvi, onda je razvidno da je to svetost muškarca u odnosu sa ženom, ili svetost žene u odnosu s muškarcem. Svi su oni postali i ostajali svetima jer su svoje odreknuće od žene živjeli nanovo na duhovnoj razini sa ženom, i obratno. Uvijek je to bila svetost u paru, žena s muškarcem, muškarac sa ženom: Bernard – Hermengarda, Franjo – Klara, Anzelmo – Matilda, Franjo Saleški – Franciska Chantal, Terezija Avilska – Gracijan, Ivan od Križa, bi. Marija Terezija Scherer – o. Teodozije, ili muškarci koji su prolazili muku odreknuća od žene – Augustin, Alojzije Stepinac [zato mi je on jako zanimljiv svetac, njegova su pisma zaručnici predivan biser duhovnosti). I upravo objavljena, vrlo intimna, pisma sv. Ivana Pavla II. i njegove prijateljice samo potvrđuju njegovu svetost, njegovu humanost! Nekima to predstavlja problem, a meni je, to moram iskreno reći, on time postao samo još draži svetac, zapravo ga to potvrđuje u svetosti! A da ne spominjemo snagu velikih teologa čija je misao proizišla iz muke sa ženom (Kierkegaard i Regina][2] ili plodne suradnje sa ženom (H. U. v. Baltahasar i Adrienne von Speyr).[3] U tom smislu, nema istinske svetosti, humanosti u nas svećenika bez konkretne žene, svete žene. Jer, upravo u odnosu sa ženom svećenik otvara svoju intimu, izlazi iz sebe, u svojoj se ranjivosti i krhkosti otvara i kazuje ženi, ali isto tako hrabro, snažno i duhovno vodi ženu, brine se za nju. Uz ženu, svećenik zaista postaje pravi muškarac, ratnik, vitez duhovni, a ne mrtvo puhalo koje se stalno vrti oko sebe i svojih sitnih bolesti (toliki svećenici pričaju hipohondarski o svojim sitnim boleštinama da se pitam gdje je nestala muškost u njima; naravno, razlog je nedostatak žene u njihovu životu]. Ne trebamo se čuditi da među nama svećenicima nedostaje često pravih muškaraca, jer tim muškarcima nedostaje duhovna žena, duhovno prijateljstvo. Jer, muškost se jača uz ženu!
Nastavimo još dalje. U odnosu sa ženom svećenik muškarac čini sve ono što je Bog odredio da se događa na bračnoj, fizičkoj razini između muškarca i žene. K tomu, u susretu sa stvarnom ženom muškarac svećenik uči se prihvaćanju otajstva drugoga, neshvatljivosti, nedokučivosti žene (tko će shvatiti ženu?),[4] u ženi se uči prihvaćati i nositi sve drugotnosti ovoga svijeta. Također, u ženi muškarac osjeća žensku intuiciju, osjeća svijet, žena mu je znak je li njegova duhovnost, njegova teologija dobra ili nije, je li ostao human ili nije, priča li pričice klerikalne, konzervativne ili liberalne, površne, koje nemaju veze ni s kršćanstvom, ni sa stvarnim životom. Zato je žena za svećenika najbolji seizmograf istinske duhovnosti. Isto tako, svećeniku muškarcu žena predstavlja snagu, utjehu i odmor, omogućuje mu da unatoč nevoljama i progonima u ovom životu ostane miran, staložen, human, predan Bogu i Crkvi. Sa ženom se svećenik muškarac uči primanju, i sam postaje primatelj ženskoga svijeta, pogleda, proširuje svoje vidike, upoznaje svijet duhovnosti, svijet o kojem nije mogao ni sanjati![5]
Sve u svemu, takav svećenik jest human svećenik! Takav svećenik, upravo po odnosu sa ženom, postaje osjetljiv, ranjiv, otvoren, predan drugima: slabima, ranjivima, siromašnima, bogatašima, seljacima i intelektualcima, mladima i starima, ostalim muškarcima i ženama. U duhovnom odnosu sa ženom svećenik muškarac uči se prihvaćati, nositi, podnositi i oblikovati sve stvarnosti ovoga svijeta! I čim se žena povuče iz njegova svijeta, budite uvjereni, odmah propada u nehumanost, u samodostatnost.
Nažalost, većina svećenika nije sposobna (grešnost, samodostatnost, posesivnost, praznina, neduhovnost, čudna, neobična duhovnost), ili im nije dano da budu sveti, da pronađu svoju duhovnu ženu prijateljicu s kojom će rasti u svojem svećeništvu. Ali to nije razlog za očajavanje, čime prelazimo na drugu točku.[6]
Vidjeli smo da je već u Starom zavjetu Bog predstavljen kao muškarac koji se brine za svoju »ženu«, za svoj izraelski narod. To se nastavlja i produbljuje u Novom zavjetu gdje je sada Isus Krist muškarac, muž, zaručnik koji se u novom savezu sjedinio trajno sa svojom ženom, sa zajednicom – Crkvom. Sakrament braka upravo to treba ostvarivati: nerazrješivi savez muškarca i žene treba oslikavati, treba primati i jačati se nerazrješivim savezom između Krista i Crkve. Za svećenika, koji djeluje in persona Christi, Crkva treba predstavljati njegovu ženu, njegovu zaručnicu. Ne nosi bez razloga biskup »vjenčani prsten« koji mu posvješćuje da je pozvan biti muško, muškarac koji se brine, skrbi, nadgleda i daje život za svoju »ženu« – biskupiju, Crkvu. Dakle, ako već biskup ili svećenik ne može biti svet, tj. nije sposoban za duhovni odnos sa stvarnom ženom, onda bi barem trebao biti muškarac koji se brine stvarno za svoju »ženu« – Crkvu, župnu zajednicu – koja mu je povjerena. Kako sv. Pavao veli, muškarac je pozvan ljubiti svoju ženu, tako i biskup i svećenik svoju Crkvu. On se ne smije zatvarati u samodostatnost svojih zidova i kula ordinarijata i župnih dvorova, već biti aktivan, djelovati za svoju »ženu« Crkvu, zajednicu. Treba je čuti, osjećati, kako bi s njom suosjećao. Treba s njom patiti, nositi je i podnositi, da njezine rane budu njegove rane, da njezina sramota bude njegova sramota. Ali da tom »ženom« ne manipulira zbog »prljava dobitka« (1Pt 5,2), da se njome ne koristi i ne napuhuje svoj ego, a da mu kad bi i svećenici više počeli smatrati svoje zajednice kao »žene«, kad bi više bili duhovno heteroseksualni, zasigurno bi sve bilo drukčije! I, ako hoćete, takav odnos svećenika prema svojoj zajednici kao ženi jest ono što papa Franjo poručuje nama, svećenicima, upravo na tragu »teologije naroda« Drugoga vatikanskog sabora. On poziva nas svećenike da pristupamo svojim zajednicama kao »ženama«, da mirišimo po »ženama svojim« (svaki istinski muškarac uvijek nosi na svojemu tijelu miris svoje žene, ma zapravo poznaje miris tijela svoje žene].
Tada će svećenici muškarci biti zaista muškarci, a ne puki šminkeri, ulickani teolozi i župnici, neće poput hipohondara stalno misliti na sebe i na svoje sitne boleštine, nego će poput pravih vitezova i ratnika davati život za svoju »damu«, za svoju župnu zajednicu. I neće to onda biti ni svećenici »usputnici« (a, nažalost, u to su se pretvorili današnji svećenici, čemu pridonosi i crkvena politika] kojima je jedna župa samo jedna u nizu »žena« koje treba što prije ostaviti i otići dalje![7]1 ako svoju župnu zajednicu doživljava kao »ženu«, neće ju promatrati kao svoj posjed, neće biti posesivan, pomoći će joj da razvija svoje mogućnosti, da »začne« i »rodi« nešto što on sam nije mogao ni sanjati. Tada taj svećenik neće biti ni diktator u svojoj zajednici, jer ako kržlja njegova »žena«, njegova zajednica, i on zajedno s njom kržlja i samoga sebe ponižava! Zato je ova pastoralija, koliko god u prvom dijelu oporo i oštro zvučala, veliki poticaj nama, svećenicima (biskupima], da otkrijemo »ženu« u svojem životu, da otkrijemo svoju biskupiju, svoju župnu zajednicu kao »ženu«, kao »damu« za koju smo spremni davati svoj život. Da postanemo s njom jedno, da prionemo uz nju, da ju vodimo, oblikujemo i ljubimo, bivajući jedno s njom.
Treće, uvijek se iznova divim tisućljetnoj mudrosti Katoličke Crkve koja i nas svećenike tako mudro podučava i življenju s jednom posebnom Ženom, a to je jedna sveta, najsvetija žena – Blažena Djevica Marija. Nažalost, svjedoci smo duboke krize marijanske duhovnosti i pobožnosti u nas, svećenika. Ta je duhovnost usputna, ili tek površna, ne ulazi u srž našega bića. Mnogi svećenici uopće ne njeguju stvarnu pobožnost, gorljivu pobožnost predanosti Blaženoj Djevici Mariji. Štoviše, ta se duhovnost proglašava sladunjavom, nemuškom, zaostalom. A vrijedi upravo suprotno. Istinskoga svećenika prepoznat ćete i po gorljivoj, nutarnjoj i strastvenoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. U Blaženoj Djevici Mariji svećenik otkriva Crkvu. Marija je majka Kristova i majka Crkve, majka svih nas, vjernika. Ona, po Crkvi, uvijek iznova rađa nas, vjernike, na život u Kristu. Marija tako uči svećenika da i sam bude crkven, da bude narodan, da bude i sam »žena« koja će primati od Krista. Marija liječi svećenika od opasnosti klerikalizma, hladnoga institucionalizma i karijerizma. Marija tjera svećenika da živi i »osjeća s Crkvom« (Ignacije Loyola]. Marija poziva svećenika da je uzme za svoju »majku«, da se za nju brine poput sv. Ivana (Iv 19,26], da se po Mariji brine, ljubi i predaje za svoju »ženu« – Crkvu, biskupiju, župnu zajednicu. Marija ne dopušta svećeniku da bude hladan, samodostatan, potiče ga da svoju duhovnost gradi na duhovnosti Pjesme nad pjesmama, da i sam, poput zaručnice, traga i živi za svoju zaručnicu Crkvu. I mogli bismo još nabrajati unedogled. I svaki će svećenik moći sam nadodati ono što ja ovdje nisam uspio izreći.
Ali jedno je sigurno: nestanak i kriza marijanske duhovnost znak je duboke krize svećeništva, kriza muškosti svećenika, kriza koja vodi u klerikalizam, karijerizam ili u neko povlačenje u svoje sitne nedodirljive srećice lagodnoga života u župničkoj službi. I sam iz iskustva znam kako je kod mnogih svećenika, koji su dolazili u krizu, ili koji su napuštali svećeničku službu, ili koji su propali u banalnost svojega svećeničkog života, uvijek jedan od glavnih simptoma bio potpuni nestanak istinske i gorljive duhovnosti prema Ženi, prema Blaženoj Djevici Mariji. I opet, ako pogledamo velikane kršćanske povijesti, onda uviđamo da su svi oni bili pravi muškarci, vitezovi i ratnici u Crkvi i za Crkvu, upravo zbog velike marijanske duhovnosti. Dovoljno je samo čitati molitve sv. Anzelma Canterburyjskoga Blaženoj Djevici Mariji pa da se uvjerimo da je i taj veliki mislilac crpio svoje nadahnuće od Žene. Ili da spomenem još jednom sv. Ivana Pavla II., koji je imao stvarnu ženu u svojem životu i koji je bio sposoban za duhovno prijateljstvo sa ženom, i kako je velika bila njegova pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Stoga, neka nama, svećenicima, bude trajna zagovornica da uvijek budemo Kristovi, da kao Kristovi svećenici nikad ne budemo bez žene, bez žena, bez Crkve i Blažene Djevice Marije. U svijetu gdje ljudi sve više žive samo za sebe, u svijetu nehumanom, mi smo pozvani biti humani, živjeti sa ženom i za ženu.
[1] Dobro je da su stari ljudi tjerali single muškarce i žene da se žene, jer su osjećali, u svjetlu kršćanstva, da je nehumano ostajati samima. A danas imamo previše tolerantan stav prema single osobama u Crkvi, u čemu vidim velik utjecaj duha ovoga svijeta. Treba ponovno i neprestano propovijedati svima, a posebno single osobama, da se tako svojim životom udaljuju od Božje zamisli, da time propadaju u nehumanost, da im nikakva druga djelatnost ili aktivizam neće moći pred Božjim očima zamaskirati temeljnu nehumanost života bez muškarca ili bez žene.
[2] 0 ulozi žene u Kierkegaardovoj misli vidi: I. Raguž, Bilješke : kršćanstvu u Dnevnicima Sorena Kierkegaarda, u: Diacovensia 23 (2015.) 2, 204-210.
[3] Zato su neobični, karizmatski svećenici, uglavnom svećenici bez stvarne žene. Da imaju stvarnu duhovnu ženu u svojem životu, zasigurno se ne bi ponašali neobično i čudno, emocionalizirano i površno. A to vrijedi i za svaku laičku duhovnost. Čim muškarci i žene samo hodaju po raznim duhovnim seminarima, a kod kuće ne obavljaju svoje dužnosti kao muškarci i žene, ne žive kao muškarci sa ženom ili žene s muškarcima, ta duhovnost ne može biti ozbiljna. Često je ona izričaj sebi laskajućeg egoizma.
[4] Muškarac svećenik neće nikad ponižavati ženu i njezinu ljubav, njezinu možda i neprimjerenu strast prema svećeniku, pa makar ta žena bila neznatna i ružna. Čuvat će taj misterij ljudske ranjivosti i otvorenosti i neće ju izvrgavati javnom ruglu, kako se to, nažalost, događa među nama svećenicima.
[5] Dakako, postoje i svećenici koji se druže sa ženama, ali ne zbog svoje svećeničke službe, ili još gore, oni koji žive sa ženama. Ti svećenici, koji nisu sposobni za duhovni odnos sa ženom, u cijelosti promašuju svoj poziv. Na neki način izgledaju plošno i prazno, sa ženama su uništili i uništavaju svoje svećeništvo.
[7] Zato uvijek cijenim svećenike, kakvi god oni bili, koji su cijeli svoj životni vijek ili duge godine proveli u svojim župnim zajednicama. Uvijek će mi oni biti draži nego svećenici »usputnici«, »vjetropiri«. Ma to su bili pravi svećenici muškarci. Koji to istinski svećenik muškarac može doći na župu i onda odmah misliti kako da je napusti! Ma koji istinski svećenik muškarac može ravnodušno napuštati svoju »ženu«, župnu zajednicu, kakva god ona bila, i teška i mučna, bez suza u očima!
dr. Ivica Raguž, članak u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije pod naslovom “Svećenik i žena”, br. 5, 2016.
