Dragi oče,
Pišem vam u korizmi, vremenu koje nije samo vrijeme pokore, nego i vrijeme razmišljanja – razmišljanja, dakako, o smrti i uskrsnuću Isusa Krista, ali i vrijeme osobnog promišljanja o vlastitom životu. Za mene se to promišljanje ove korizme usredotočuje na moje svećeništvo dugo četrdeset i dvije godine. Dva pridjeva koja mi u ovom trenutku padaju na pamet kako bih opisao svoje svećeništvo jesu „teško” i „slavno”. Biti zaređen za svećenika 1980-ih i nastojati biti svećenik u tradicionalnom smislu bilo je prilično teško. Bilo je to vrijeme kada sam bio lišen mnogo toga što volim, ali to lišavanje bilo je potrebno kako bih razumio slavu svećeništva koje me učinilo sretnim čovjekom kakav sam danas.
Vaša generacija svećenika, onih zaređenih u posljednjem desetljeću, nije opterećena problemima Crkve od prije četrdeset godina. Vaša je generacija ta koja po milosti vidi i razumije liturgijsku situaciju u Crkvi danas. Najvažnije je da razumijete da je prikazanje svete mise najvažnije što činite kao svećenik. To ne znači da ne postoje i druge svećeničke dužnosti koje nisu ispunjene milošću, ali ako svećenik ne ljubi misu iznad svega svećeničkog, tada postaje puki vjerski službenik. Najvažnije, vaša je generacija ona koja je ponovno otkrila tradicionalnu rimsku misu, i to otkriće prožima način na koji danas „jeste” svećenik.
Činjenica je da je sadašnja situacija u Crkvi takva da je tradicionalna rimska misa i dalje pod stalnim napadima. Shvaćanje „i–i” pape Benedikta XVI. više nije dopušteno od strane onih koji su trenutno zaduženi za Crkvu: biskupa i rimske kurije. (U tu strukturu ne ubrajam papu Lava.) Podsjećam vas da je protestantizam „ili–ili” (kako kaže Kierkegaard), dok je katoličanstvo „i–i”. Molimo da se ovo strašno nerazumijevanje liturgije uskoro okonča, ali u međuvremenu vi morate učiniti svoj dio kako biste pomogli vjernicima da razumiju i iskuse ljepotu mise.
Oprostite što pribjegavam sastavljanju popisa onoga što morate ili možete činiti u slavljenju mise u svojim župama. Vrijeme je ne za teoriju ili želje, nego za konkretne prijedloge za vas kao župne svećenike. Nadam se da će vam to biti korisno.
Mnoge sakristije su bučne i kaotične. Pobrinite se da kao slavitelj inzistirate na jednoj minuti, da, samo jednoj minuti potpune tišine prije nego što u procesiji uđete u crkvu. Bog razumije da je ta jedna minuta povezana s vječnošću – a tako ćete i vi.
Što se tiče liturgijskog ruha: tradicionalne molitve koje se izgovaraju pri oblačenju svakog dijela ruha lijepe su i produbljuju svećenikovo razumijevanje njegova identiteta i značenja samoga ruha. Dva dijela ruha „ne spomenuta” u Novus Ordu su amikt i manipul. Amikt se uvijek treba nositi. U praktičnom smislu pokriva ovratnik i ramena te tako izbjegava čestu sliku misnice prebačene preko kleričke košulje s ovratnikom. No još važnije, amikt je „kaciga spasenja” koja se nosi kako bi se prinijelo spasiteljsko djelo križa koje se u misi uprisutnjuje. Manipul potječe od velikog rupca koji su Rimljani nosili na podlaktici kako bi brisali znoj. Na taj način manipul je simbol svećenika kao radnika, kao trudbenika. Nositi taj dio ruha znači podsjetiti se da svećenik nije pripadnik elite, nego jedan od radnika u vinogradu Gospodnjem. Manipul, kada se nosi, svima je vidljiv. Stoga vam župnik možda neće dopustiti da ga nosite, jer biste se isticali. Ako je tako, poslušajte župnika. No morate ga nositi kada slavite svoju privatnu misu.
Misa je namijenjena pjevanju. Tiha misa pojavila se relativno kasno u Crkvi. Postoje vremena za misu bez pjevanja, ali ne nedjeljom ili na blagdan. Morate naučiti odgovarajuće napjeve za Zbornu molitvu i druge molitve. Oni se lako mogu prilagoditi narodnom jeziku. Ne smijete improvizirati napjeve! Predslovlje se također uvijek treba pjevati. Napjevi u misalu Novus Ordo nisu osobito uzvišeni, ali su upotrebljivi. Ako vam treba pomoć u pjevanju, obratite se nekome tko vam može pomoći.
Uvijek koristite Rimski kanon u misi. Rimski kanon je euharistijska molitva Predaje. Brojne euharistijske molitve u misalu Novus Ordo namijenjene su zadovoljiti svakoga, bez obzira na dob ili okolnosti. Većina svećenika, čini se, koristi drugu euharistijsku molitvu jer je tako kratka. Zapamtite da su molitve i pjevanje na nebu beskrajni. Nakon pričesti obavite dvostruko čišćenje kaleža. Opet, župnik vam to može zabraniti – i tada ga poslušajte.
Propovijed ili homilija nikada se nije smatrala dijelom mise. Slavitelj je nekada skidao manipul, a na mnogim mjestima i misnicu. To ne znači da homilija nije važna – ona je doista važna – nego da nije dio mise u strogom smislu, unatoč snažnim suprotnim mišljenjima. Našim je vjernicima potrebno tumačenje Božje riječi, osobito u odnosu na suvremeni svijet. Savjetujem vam da činite ono što su činili svećenici poput kardinala Newmana: u ponedjeljak pročitajte tri čitanja; u utorak proučite komentare, osobito crkvenih otaca; u srijedu počnite oblikovati nacrt propovijedi; u četvrtak i petak pišite i dorađujte; subota neka bude dan odmora. I ne bojte se propovijedati o poslanicama svetog Pavla, koje se izbjegavaju zbog svoje bogate složenosti. Možda ćete reći: kako mogu posvetiti toliko vremena pisanju propovijedi kad imam toliko dužnosti kao župnik? Ne znam. To morate sami razriješiti.
Koristite se vanjskim znakovima koji prenose značenje mise, poput zvona i tamjana.
Nosite reverendu u javnosti koliko god možete. Svećeničko odijelo s ovratnikom je općenito i pomalo umišljeno. Najgore je crna košulja kratkih rukava s ovratnikom za ljeto. Reverenda vas označava i ponizuje.
Ljubite svoga biskupa i molite za njega. To ponekad može biti teško, ali je nužno. Krist ljubi Crkvu unatoč vama i meni i ostatku klera. Ako je moguće, svakodnevno slavite tradicionalnu rimsku misu. Tako će ona postati dio vas.
Svi mi ulijevate veliku nadu. No naša je čvrsta nada u imenu Gospodnjem.
Molimo jedni za druge.
vlč. Richard Gennaro Cipolla
