Vatikan je proglasio da je marijanski naslov „Suotkupiteljica“ (Co-Redemptrix) i neprimjeren i teološki „nepomoćan“.
Izjave su objavljene u doktrinalnoj bilješci naslovljenoj Mater Populi Fidelis, koju je 4. studenoga izdao Dikasterij za nauk vjere, a potpisao njezin prefekt, kardinal Víctor Manuel Fernández.
„Kada neki izraz zahtijeva mnogo ponavljanih objašnjenja da bi se spriječilo njegovo udaljavanje od ispravnog značenja,“ navodi se u bilješci, „onda on ne služi vjeri Božjeg naroda i postaje beskoristan.“
U dokumentu se nadalje ističe da naslov „Suotkupiteljica“ nosi rizik da „zasjeni isključivu ulogu Isusa Krista“ i da „ne bi bio istinska čast njegovoj Majci“.
Bilješka također obeshrabruje uporabu široko rasprostranjenog naslova „Posrednica svih milosti“, navodeći da on nema čvrsto utemeljenje u Objavi te da ima „ograničenja koja ne pogoduju ispravnom razumijevanju Marijina jedinstvenog mjesta“.
Umjesto toga, Vatikan potiče vjernike da koriste naslove ukorijenjene u Marijinu majčinstvu, poput „Majke Božje“ i „Majke vjerničkog Božjeg naroda“.
U predgovoru dokumenta Fernández primjećuje porast pobožnog jezika izraženog preko društvenih mreža te upozorava na zbrku koja proizlazi iz određenih „marijanskih zajednica“, publikacija i prijedloga novih marijanskih dogmi.
Oba naslova, međutim, već su stoljećima dio pučke pobožnosti. Iako Vatikan navodi da se izraz „Suotkupiteljica“ pojavio u 15. stoljeću, teolog otac Juniper B. Carol pratio je njegovu uporabu do liturgijske knjige iz 14. stoljeća iz Salzburga.
On je dodao da novost neke riječi ne diskvalificira njezinu legitimnost, podsjećajući na pojmove poput „pretvorbe“ (transubstantiatio) i „Bogorodice“ (Theotokos), koji su nekoć također bili novi, ali su s vremenom postali doktrinarni temelji.
Također je tvrdio da taj naslov čini dio redovitog učiteljstva Crkve, jer je bio „posvećen crkvenom uporabom“ u papinskim tekstovima 20. stoljeća.
Misa u čast „Gospe, Posrednice svih milosti“ nalazi se u tradicionalnom Rimskom misalu, u dijelu za mise za različite prigode, što liturgijski potvrđuje povijesno prihvaćanje tog naslova. (str. 194.)
Iako naslovi o kojima je riječ imaju duboke korijene u katoličkoj pobožnosti i teologiji, bilješka označava jasan odmak od tog smjera, stavljajući naglasak na Marijinu prijemčivost radije nego na njezino aktivno sudjelovanje u Kristovu djelu otkupljenja ili posvećenja kršćana.
Ton dokumenta odražava poslijekoncilske napore da se ograniči teološki jezik koji bi mogao biti prepreka ekumenskom dijalogu. Nove se smjernice predstavljaju kao pokušaj produbljenja „vjernosti katoličkom identitetu“ uz istodobno podupiranje ekumenskih napora prema jedinstvu s nekatoličkim zajednicama.
Pristup dokumenta podsjeća na poslijesaborski pomak prema ekumenskoj prilagodbi. Nadbiskup Annibale Bugnini, glavni arhitekt liturgijske reforme, poznato je izjavio da su obredi Velikog tjedna morali biti revidirani kako bi se „uklonio svaki kamen koji bi čak i udaljeno mogao predstavljati zapreku“ jedinstvu s „odijeljenom braćom“.
Bilješka zauzima diskurzivniji ton, predstavljajući odbijanje naslova „Suotkupiteljica“ i „Posrednica“ kao pitanje teološke razboritosti i ekumenske osjetljivosti.
Ipak, praktične posljedice su jasne: očekuje se da će bilješka usmjeravati biskupske konferencije i teologe u provođenju revidiranih normi za marijanski jezik — što predstavlja odlučan odmak od stoljeća liturgijske prakse i teološke potvrde.
Zanimljivo, papinsko odobrenje nalazi se na kraju dokumenta, neposredno prije bilješki. Zanimljivo je i to da je Lav XIV. odobrio bilješku, ali ne “u specifičnom obliku” (in forma specifica) — što bi je učinilo pravim papinskim naukom koji zahtijeva visok stupanj pristanka vjernika.
