Premda je šutnja u liturgiji i molitvi veoma stara i časna tradicija, ipak je vremenom skoro posve nestala, barem u službenoj liturgiji Crkve.
Ne znam kako vama, ali meni uvijek fali malo vremena kada na samom početku svete mise – kod pokajničkog čina, trebate razmisliti o svojim grijesima prije nego što uslijedi sam čin kajanja. Čini mi se kao da se utrkujem sa svećenikom dok u mislima pokušavam pred Boga istresti sve ono loše što nije stiglo do ispovijedi. Fali mi šutnja i kod čitanja odnosno nakon propovijedi- kada bi bilo dobro razmisliti o onome što se čulo i probaviti Božju riječ jer ipak se radi o Stolu Božje riječi, zar ne? Nije ni čudo što se većina nas nakon izlaska iz crkve ne može sjetiti o čemu je bilo evanđelje. Ako se nisi pripremio prije mise, ako inače ne njeguješ duhovni život i sabranost onda teško da ćeš uspjeti što uhvatiti.
No ono što me najviše smeta je nedostatak šutnje nakon pričesti. Kod nas to još više dolazi do izražaja jer se mali broj ljudi pričešćuje pa je sve već nakon jedne pjesme gotovo. A naša časna pomno pazi da ne bi slučajno ponovili koju kiticu (ili otpjevali pjesmu do kraja) ako je svećenik već gotov s pospremanjem nakon pričesti. I ona se s njim utrkuje.
I sami crkveni dokumenti upozoravaju na važnost šutnje odnosno tišine u pojedinim dijelovima liturgije. Općenito Naputak Rimskog misala stavlja veliki naglasak na vrijednost zajedničke šutnje tijekom mise. Tišina se preporučuje kod sljedećih dijelova svete mise:
– Prije mise – u crkvi i sakristiji (45)
– kod pokorničkog čina (45, 51)
– nakon ” Pomolimo se ” kod početka mise (45 , 54)
– prije liturgije Riječi (56)
– Nakon prva dva čitanja (45 , 56 , 128 , 130)
– Nakon propovijedi (45, 56, 66, 136)
– Nakon pričesti (43, 45, 164)
– nakon ” Pomolimo se ” iza popričesne molitve (165).
(Zvuči lijepo a koliko vas može reći da se ovo stvarno primjenjuje?)
A u uputama Svete Kongregacije za obreda De Musica Sacra ističe se da “Misa po svojoj naravi traži da svi nazočni u njoj sudjeluje na njima vlastiti način. Ovo sudjelovanje prije svega mora biti unutarnje, to jest obavljeno s pobožnom pažnjom duha i s naklonošću srca, čime se vjernici usko povezuju s Vrhovnim Svećenikom… i zajedno s njim i po njemu prinose (žrtvu), i skupa s njime prinose sebe” (DMS 22a).
Tako je šutnja i u liturgiji i u osobnoj molitvi dobila svoj prostor i svoju važnost, barem na papiru. U praksi šutnja je imala malo prostora, jer ni sami svećenici nisu još shvatili njezinu vrijednost i opravdanost, te su prednost davali izvanjskom aktivnom sudjelovanju, a samu šutnju su svjesno ili nesvjesno izbjegavali. Svećenici su to opravdavali nemogućnošću samih vjernika da prihvate tišinu pa su nastojali na sve načine misu ispuniti molitvama, čitanjima, odgovorima, pjevanjem, poticajima.
S druge strane, manjak šutnje se pokušao opravdati i potrebom aktivnog sudjelovanja svih vjernika u liturgiji. A valjda kad šutiš onda nisi aktivan. Tako se šutnja vremenom pretvorila u čekanje- vjernici su samo čekali što će se sljedeće reći, otpjevati, napraviti. .. Ako bi svećenik nakratko zašutio ili čak sjeo nakon propovijedi ili pričesti to nije bio dobar znak. Odmah bi počela nagađanja: „Župniku nije dobro, izgubio je glas, plače, vrti mu se …?“
Ovo su samo primjeri iz moje župe. Šutnja ljude plaši, tjera ih na akciju, na bijeg. A s druge strane šutnja je početak prave molitve. Ako ste ikad bili na duhovnim vježbama u šutnji znate o čemu pričam. Mene su posebno razmazili pa sam (u studentskim danima) imala priliku biti i na tečaju kršćanske kontemplacije- tjedan dana šutnje, ali kakve šutnje! Na kraju se Boga moglo svugdje čuti. Ne govorim ovo da bih se hvalila već da bih posvjedočila koliko je šutnja važna. Danas kada radim i trčim na sto mjesta i ja patim za onim vremenima i tražim te trenutke samoće s Bogom. Upravo zato je tako važna ta šutnja na misi.
“Mi želimo ozbiljno uzeti šutnju… Ako bi me netko upitao gdje započinje liturgijski život, ja bih odgovorio: učenjem šutnje. Bez nje svemu nedostaje ozbiljnost i ostaje isprazno. Treba posve jasno reći da se šutnjom ne upućujemo putem fantazije i estetizma… Ono što nas ovdje zabrinjava je druga stvar, stvar posve ozbiljna i veoma važna, i – treba nažalost priznati – veoma zanemarena: ova šutnja, koja je prvi uvjet svakog liturgijskog čina… Šutnja i riječ idu zajedno. Jedna pretpostavlja drugu. Da, zajedno, one čine cjelinu… Važnost šutnje za sveto slavlje ne može biti precijenjena, bilo da se radi o šutnji koja ga priprema ili onoj koja se rađa za vrijeme slavlja. Šutnja otvara unutarnje vrelo odakle ključa Riječ.” (Romano Guardini)
(M. Dumančić)
