Čini se da nas papa Pio XI i danas upozorava: “Katolici, nikada ne zaboravite što je komunizam, što ga nadahnjuje, što su komunisti činili, još uvijek čine i uvijek će činiti kršćanima, kad im se pruži prilika! Vjernici katolici, nikada ne zaboravite. Uvijek oprosti, ali nikad ne zaboravi što su ti učinili socijalisti i komunisti!”
Enciklika Divini Redemptoris nije bila vježba retoričkog umijeća, već pravi odgovor na stvarni problem: žestoki progon katolika od strane komunista.
Ipak, bila je mnogo više od prosvjednog dokumenta protiv ideologije socijalizma i komunizma. Papa Pio je već nekoliko godina ranije jasno rekao da “nitko ne može biti u isto vrijeme dobar katolik i pravi socijalist” (Quadragesimo Anno). Sada je bio spreman objasniti Sveopćoj Crkvi i cijelom čovječanstvu zašto se protiv komunizma mora boriti, kako se komunisti infiltriraju u Svetu Majku Crkvu i u kojoj mjeri bi svi trebali biti spremni zaustaviti njihovu iskrivljenu viziju napretka.
Pio XI upozorava Crkvu i svijet na opasnost komunističke prijevare i infiltracije:
Promijenio je taktiku i nastoji k sebi privući mnoštvo različitim varkama, sakrivajući vlastite ciljeve iza ideja, koje su po sebi dobre i privlačne. Tako da primjerom to pokažemo, videći, da postoji opća želja za mirom, šefovi komunizma tvrde, da su oni najgorljiviji pobornici pokreta za svjetski mir; ali nasuprot, u isto vrijeme potiču na klasnu borbu, radi koje teku rijeke krvi ii osjećajući, da u unutarnjosti zemlje nisu sigurni za mir, pribjegavaju beskrajnom naoružanju. Tako pod različitim imenima, koja uopće i ne podsjećaju na komunizam, osnivaju društva i časopise, koji po tom služe jedino da bi njihove ideje prodrle u krugove, u koje inače ne bi lako mogli pristupiti. Oni se čak perfidno nastoje uvlačiti i u katolička i vjerska društva. Tako u nekim zemljama, ne odričući se svojih perverznih načela, pozivlju katolike da s njima surađuju na tako zvanom humanitarnom i karitativnom području, predlažući ponekad i stvari koje su po svemu u skladu sa kršćanskim duhom i sa naukom Crkve. Drugdje opet u svojem licemjerstvu idu tako daleko, da uvjeravaju, da će komunizam u zemljama gdje je vjera jaka i u zemljama jake kulture imati blaži oblik, da neće priječiti ispovijedanje vjere i da će poštivati slobodu savjesti. Ima čak i takvih koji, pozivajući se na stanovite izmjene nedavno izvršene u sovjetskom zakonodavstvu zaključuju, da komunizam napušta svoj program borbe protiv Boga.
Nastojte, Časna Braćo, da vjernici ne budu varkama prevareni.
Papa Pio XI objašnjava da katolici ne mogu prihvatiti komunističku obmanu, jer komunizam ima samo jednu prirodu: on je suštinski pogrešan, perverzan, zao (pravus):
Komunizam je do u srž pokvaren i ne može se dozvoliti suradnja s njime ni na jednom području sa strane onih, koji žele spasiti kršćansku civilizaciju. A ako neki zavedeni u bludnju budu surađivali na pobjedi komunizma u njihovoj zemlji, prvi će stradati kao žrtve svoje pogreške. I što se zemlje u koje komunizam uspije prodrijeti više odlikuju starinom i veličinom svoje kršćanske civilizacije, tim razornijom se očituje mržnja bezbožnika.
Sveti Otac razotkriva komunizam onim što on jest: inherentno iskrivljena ideologija čija se priroda slama za ljudsku dušu:
Komunizam čovjeka lišava njegove slobode, duhovnoga osnova moralnog djelovanja. Oduzimlje svako dostojanstvo ljudskoj ličnosti i svaku moralnu kočnicu, kojom bi se odupirao slijepim nagonima. Čovjeku pojedincu u odnosu prema kolektivu nije priznato nikakvo prirodno pravo ljudske ličnosti, a pridaju se zajednici, jer je ličnost u komunizmu neznatni kotačić sustava. Zatim se u odnosima čovjeka prema čovjeku ističe načelo apsolutne jednakosti i niječe svaka hijerarhija i svaki autoritet, pa bio on uspostavljen i od Boga, ubrojiv tu i autoritet roditelja. Sve one što među ljudima postoji od takozvane vlasti i podređenosti, sve to potječe od kolektiva kao prvoga i jedinoga izvora. Isto tako je uskraćeno pojedincima pravo posjedovanja prirodnih dobara i sredstava proizvodnje, jer da su oni izvor drugih dobara i da njihovo posjedovanje dovodi do gospodarstva jednoga čovjeka na drugim. Radi toga mora biti radikalno uništena ova vrsta privatnoga vlasništva, kao prvi izvor svakoga gospodarskoga robovanja.
Komunizam nije opasnost iz prošlosti. Nemoguće je ne vidjeti u našem dobu težak utjecaj komunističke ideologije, tog “novog evanđelja koje … komunizam nudi svijetu kao radosnu vijest oslobođenja i spasenja”, u izopačenosti moderne civilizacije, u uništenju obiteljskog života i dostojanstva žena – te u tekućoj raspravi o redefiniranju braka kako bi uključila zaštitu i promicanje neprirodnih i odvratnih praksi i “objektivno neuređenog” načina života:
Niječući ljudskome životu svaki sveti i duhoviti karakter, ova nauka čini od ženidbe nužno umjetnu i civilnu ustanovu ili posljedicu stanovitoga gospodarskoga sustava. Zato kao što je zanijekano postojanje ženidbenih veza pravno-moralne naravi, koja bi bila neovisna od mušica pojedinaca ili kolektiva, takovi, dosljedno, braku oduzima nerazrješivost. Posebno za komunizam ne postoji nikakva povezanost žene sa kućom i obitelji. Komunizam promašujući načelo ženske emancipacije, trga ženu od domaćega života, od skrbi za djecu, da bi je mogao upregnuti u javni život i kolektivističku produkciju u istoj mjeri, koliko i muškarca, a kolektivu prepušta brigu za porod i ognjište. Konačno je roditeljima zanijekano pravo odgoja. Jer je odgoj zamišljen kao isključivo pravo zajednice i roditelji ga smiju vršiti samo u njezino ime i kao njezini predstavnici …. Ukratko ide se za ostvarenjem nove epohe i nove civilizacije, koja bi bila samo plod slijepe evolucije: bilo bi to ”čovječanstvo bez Boga”.
