Proteklog vikenda, Vatikan je bio domaćin potpisivanja Deklaracije o ljudskom bratstvu, na jednoj ekstravagantnoj priredbi stvorenoj za medije. Izjavu je potpisalo trideset dobitnika Nobelove nagrade. Nastupili su međunarodni muzičari (između ostalih i naš violončelist S. Hauser). Ceremonija se istovremeno prenosila diljem svijeta. Predstava je trajala gotovo pet sati.
Ali tko je primijetio? Većina medija ignorirala je događaj, a gotovo svaki izvještaj koji se pojavio (osim u vatikanskim novinskim službama) spomenuo je da je odaziv događaju bilo iznenađujuće slab. Do završetka obreda Petrov trg bio je gotovo prazan. Unatoč buri, čini se, Deklaracija o ljudskom bratstvu nije uspjela zadržati pozornost javnosti ni tijekom dana kada je objavljena.
Zašto je događaj izazvao tako malo pažnje? Je li to zato što je papa Franjo, koji je inspirirao projekt, bio hospitaliziran, oporavljao se od operacije i nije mogao prisustvovati? Ili je to zato što je sama Deklaracija o ljudskom bratstvu – dokument koji je napisao odbor, sastavljen od velikih težnji s kojima se malo ljudi može ne složiti – nešto što nije vrijedno spomena?
“Suosjećanje, dijeljenje, velikodušnost, sabranost i odgovornost za nas su izbori koji njeguju osobno bratstvo, bratstvo srca.” Lijepe riječi. Plemenite misli. Ali što oni dodaju … bilo čemu? Kako bi moj otac mogao reći, Deklaracija je kao “juha bez okusa”.
U poruci susretu koji je iznjedrio ovu Deklaraciju, papa Franjo je rekao:
Samo veliki duhovni i društveni savez rođen iz srca i usredotočen na bratstvo može obnoviti svetost i nepovredivost ljudskog dostojanstva kao srži odnosa.
Zapanjujuće, zar ne, da je savez koji rimski papa želi promicati “usredotočen na bratstvo”? A ne na Isusa Krista?
Ovu Deklaraciju o ljudskom bratstvu ne treba brkati s ranijom izjavom, Dokumentom o ljudskom bratstvu, koji je papa Franjo potpisao u veljači 2019. zajedno sa šeikom Ahmedom al-Tayebom, velikim imamom Al Azhara. Ali te dvije izjave imaju mnogo toga zajedničkog. Oba dokumenta veličaju ljudsko bratstvo kao nužno rješenje za bezbroj svjetovnih nevolja. I nijedan dokument ne spominje Isusa.
Je li moguće da se kršćani zauzmu oko zajedničkog cilja s drugim ljudima dobre volje, kako bi se pozabavili problemima svijeta? Naravno. Ali činjenica međuvjerske suradnje dojmljivija je od jezika kojim se ona promiče. Oprostite na mom cinizmu, ali sumnjam da će mnogi kršćani, židovi, muslimani, hindusi, sikhi, budisti ili ateisti biti nadahnuti jezikom najnovije Deklaracije da se udruže u borbi za mir u svijetu. (Naravno, malo će ljudi vidjeti ili čuti za ovu Deklaraciju, zbog oskudnog medijskog izvještavanja. Ali ta činjenica samo potvrđuje moju prosudbu da izjava nije vrijedna vijesti.)
Kad Vatikan posveti toliko energije u promicanju izjave koja ima tako mali utjecaj, izgubljena je važna prilika. Rimski papa nije samo još jedan građanski vođa, koji može koristiti svoju javnu dužnost da podrži bezopasne inicijative. Kad god nasljednik svetoga Petra govori, svijet očekuje čuti poruku Evanđelja; ako govori samo kao građanski vođa, ta vitalna poruka – poruka koja bi stvarno mogla biti temelj za ljudsko bratstvo – je razvodnjena.
