Mi katolici promatramo svoje narode, našu Crkvu i pitamo se gdje je nestala životnost naše vjere. Gdje je misionarski žar koji će preobratiti svijet? Gdje je poticaj koji bi današnje katolike trebao potaknuti da prakticiraju svoju vjeru i prenose vjeru sljedećoj generaciji? Gdje je neustrašivo i nepopustljivo držanje kao u Doba vjere, koje je bilo poput svijetlog pojasa omotanog oko Zemlje?
Možda bismo trebali pokušati iskoristiti vitalnu snagu našeg vremena, koju bismo kao moćni pokret mogli pozvati u našu sredinu da našoj Crkvi damo novu relevantnost? Možda bismo mogli organizaciji Antifa poželjeti dobrodošlicu u naše crkve i podržati ih u njihovoj borbi za društvenu pravdu. Ili bismo mogli iskoristiti energiju pro(i)migracijskog pokreta, ili ekološkog pokreta, ili možda pokušati pridobiti žestoke aktiviste marksizma. „Jednog dana,” napisao je Teilhard de Chardin u naletu gordog optimizma, „nakon što svladamo vjetrove, valove, plimu i gravitaciju, za Boga ćemo upregnuti energiju ljubavi, a zatim, po drugi put u povijesti svijeta, čovjek će otkriti vatru“.
Sjajne riječi; ali sva ta potraga izvan Crkve Kristove za znakovima vremena, energijama ljubavi, silama povijesti i vjetrovima promjena ne svodi se na više od čekanja barbara. Jesmo li mi oronuli građani umirućeg carstva ili živi članovi Mističnog Tijela Kristova?
U ovom mističnom tijelu imamo žarko središte silnica prave ljubavi, a to je Presveto Srce Isusovo, u kojem nalazimo odgovor na svaku nevolju našeg vremena, bilo političku, filozofsku ili duhovnu (vjersku). Nemamo potrebe sjediti na gradskim vratima, uzaludno pokušavajući privući pozornost i popularnost trenutka. Mi imamo izvor svekolike vitalnosti u našoj sredini, a to je Isus Krist, koji je jučer i danas, i sutra isti zauvijek.
U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo rješenje za naša sve više sukobljena i podijeljena društva. Samo Kristova ljubav i njegova dobrota mogu promijeniti srca koja su puna mržnje i umove koji su puni pogrešnih ideja i lažnih prosudbi. Njegov autoritet pun ljubavi može naučiti naše policajce, očeve i vođe da kombiniraju blagost sa snagom. Njegovo Presveto Srce, napisao je Pio XII. u enciklici Haurietis Aquas „najučinkovitija je škola Božje ljubavi“, koja je „temelj na kojem se može graditi Božje kraljevstvo u srcima pojedinaca, obitelji i naroda“.
U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo lijek za naše ranjene i slomljene osobnosti. Njegovo Božansko Srce uči nas o dobroti materijalne ljudskosti i pomaže nam odbaciti gnostičke teorije koje, s krajnjim prezirom prema ljudskom tijelu, proglašavaju ljudsku volju slobodnom redizajnirati ga i redefinirati po svojoj volji, ili ga se riješiti putem eutanazije ili pobačaja. Njegova savršena ljudskost daje nam nadu da kroz Njegovu ljubav i milost naše rane i mane, bilo da su rezultat naših vlastitih djela ili nepravde i okrutnosti drugih, mogu biti iscijeljene.
I naše političke nevolje mogu se riješiti obraćanjem Presvetom Srcu Isusovu. Lav XIII. je s tugom u enciklici Annum Sacrum napisao o odvojenosti između Crkve i države: „Ova politika gotovo teži uklanjanju kršćanske vjere iz naše sredine, i, ako bude moguće, protjerivanju samoga Boga sa Zemlje“. Ipak, po Kristu, kao što nam kaže sveti Pavao, Ocu se svidjelo „uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“. Kako ćemo imati mir na zemlji bez Kneza mira?
Nadalje, kao što su i sljedeće pape opetovano naučavale, Pio XI. je ponovio u enciklici Quas Primas: „Jednom kad ljudi priznaju, kako u privatnom tako i u javnom životu, da je Krist Kralj, društvo će napokon dobiti veliki blagoslov stvarne slobode, dobro uređene discipline, mira i sklada“. Ovo priznanje ne zahtijeva promjenu režima; jer demokratske i monarhijske strukture podjednako imaju sposobnost i dužnost priznati da je sav zakon utemeljen na Kristovom zakonu, sva pravda na Njegovoj pravdi i sav nauk na Njegovom nalogu.
Nadalje, svi moraju formalno priznati Krista kao Kralja kraljeva, vladara svih naroda, i u tome prepoznati stvarnost onoga što jest. Jer Sin Božji vlada nad nama bez obzira na to hoćemo li mi u svojoj imaginarnoj veličini priznati činjenicu; ali naša težnja za redom i pravdom osuđena je na propast od samog početka ako ih odbijemo utemeljiti na ljubavi koja pokreće sunce i sve zvijezde.
Braćo katolici prestanite čekati barbare. Unutar Katoličke Crkve imamo izvor vitalnosti, energiju ljubavi dovoljnu da sve preobrazi u Kristu, a to je Presveto Srce Isusovo s Njegovim božanstvom i čovještvom, Njegovom svetom zakonodavnom i sudskom moći, Njegovom svetom i neograničenom kraljevskom vlašću.
Ovo je najveći i jedini uzrok, jer sadrži ono što je dobro i vrijedno u svakom manjem cilju, a zaklanja ostatak; to je energija ljubavi u koju se moramo upregnuti ako želimo promijeniti svijet.
