U današnjem National Catholic Register-u možemo pročitati ovaj zanimljiv osvrt Edwarda Pentina, njihovog dopisnika iz Rima.
Danas je jedan od najviše frustrirajućih aspekata koji se tiču pokrivanja događaja u Crkvi (iz novinarskog kuta) nespremnost pouzdanih i provjerenih izvora da izađu u javnost sa svojim mišljenjem. Čudno, jer se čini da se to najčešće događa kada je riječ o obrani doktrine, ili Crkve općenito, uoči samih napada na nju.
Bilo da se radi o napadima na crkveno učenje na Sinodi o obitelji, vatikanskim dužnosnicima koji imaju važne i korisne informacije, ili njemačkim biskupima koji se ne slažu s njihovim vodstvom, malo njih je spremno izaći u javnost i govoriti za Krista i Istinu. (Samo nekoliko iznimaka u biti samo potvrđuje pravilo).
Ipak, mnogi katolici bi rekli kako je baš sada vrijeme kada bi to trebali činiti. Crkva je konstantno na udaru sa svih strana, a osobito danas. Ako, kao što kažu kritičari, Sinoda raspravlja o određenim pitanjima koja, ako se usvoje, ozbiljno mogu ugroziti crkveni nauk, osim kardinala Raymond Burke i još relativno malog broja ljudi, teško je naći glasove spremne na izlazak u javnost i iznošenje čvrstog stava u obranu Crkve?
Moglo bi biti više razloga za njihovu suzdržanost:
možda vjeruju u vodstvo Duha Svetoga pa će na kraju i onako sve biti dobro, te osjećaju kako ne moraju učiniti ili reći ništa u obranu Crkve; možda jednostavno nemaju hrabrosti govoriti i izbjegavaju sučeljavanje; možda su sasvim ravnodušni, i nije im dovoljno stalo, jer zapravo više i ne vjeruju u istine Evanđelja; možda osjećaju da moraju biti tihi zbog poslušnosti svojim nadređenima; ili odbijaju govoriti zbog straha da bi neke izjave mogle ugroziti njihovu crkvenu “karijeru”. U slučaju same Sinode, mnogi su se povukli u tišinu, jer se boje moći i utjecaja onih koji upravljaju sinodom.
Neke okolnosti očito zahtijevaju opreznost, ali svaki iole ozbiljniji katolik ne bi ni jedan, od gore navedenih razloga, smatrao vrijednim isprike za šutnju i izbjegavanje iznošenje svog stava u javnosti. Zar šutnja u ovim slučajevima ne podrazumijeva pristanak? I nije li to ono što neprijatelji Crkve žele, jer im se dopušta da i dalje neometano ostvaruju svoje planove?
