Kad su američkog romanopisca Walkera Percyja intervjuirali i pitali zašto je postao katolikom, slavno je odgovorio: „Što drugo postoji?“ Bio je previše inteligentan i analitičan da bi bio tek duhovit. Znao je da druge religije i filozofije, premda mogu sadržavati elemente istine i mudrosti, ne mogu odgovoriti na ljudsku žeđ za cjelovitim pogledom na svijet koji obuhvaća sve zahtjeve i nepredvidivosti smrtnoga postojanja, te da često sadrže pogreške i sjeme devijantnih ponašanja. Da ne spominjemo da su neke od njih, po svojoj naravi, izrazito antikatoličke.
U svojoj najnovijoj knjizi Modern Monsters: Political Ideologues and Their War against the Catholic Church („Moderna čudovišta: politički ideolozi i njihov rat protiv Katoličke Crkve“), George Marlin baca snažno svjetlo na tamne kutove antikatolicizma koji su obilježili razmišljanje pet stoljeća utjecajnih religioznih ljudi, filozofa, aktivista i političara. Kao što naslov sugerira, ovo nije knjiga koja nastoji promicati ekumenski dijalog ili graditi mostove preko raskola koji dijeli suprotstavljene strane. To je dijagnostičarski pregled onoga što muči moderni svijet, kako je postao tako bolestan i, implicitno, što mu je potrebno da bi bio izliječen.
Uz obilje citata iz primarnih i sekundarnih izvora – koji sami po sebi čine knjigu vrijednom čitanja – Marlin ocrtava živopisne portrete više od desetak istaknutih mislilaca čije su ideje i žestoki antikatolicizam oblikovali našu kulturu. Bilo da piše o Martinu Lutheru ili Machiavelliju, ili pak bliže našem vremenu, nacistima, fašistima i komunistima, ponovno i ponovno nailazimo na ono što je papa Pio XI. istaknuo u svojoj enciklici Mit brennender Sorge iz 1937.:
Tko god uzvisuje rasu, ili narod, ili državu, ili neki poseban oblik države, ili nositelje vlasti, ili bilo koju drugu temeljnu vrijednost ljudske zajednice – ma koliko nužna i časna bila njihova uloga u ovozemaljskim stvarima – tko god ih uzdiže iznad njihove stvarne vrijednosti i obogotvoruje ih do razine idolatrije, iskrivljuje i izopačuje poredak svijeta koji je Bog zamislio i stvorio: takav je daleko od istinske vjere u Boga i od životnih nazora koje ta vjera podupire.
Daljnja dokumentacija pokazuje gotovo megalomansku samouvjerenost nositelja takvih idolatrijskih ideja, koji su vjerovali da bi njihovo provođenje dovelo do svijeta daleko boljeg od onoga koji poznajemo, ako ne i do zemaljskog raja. Ukratko, većina pojedinaca o kojima Marlin piše ispadaju utopisti koji, nailazeći na otpor prema svojoj utopijskoj viziji, prerastaju u totalitariste odlučne uništiti sve i svakoga tko stoji na putu ostvarenja njihova zamišljenog savršenijeg društva.
To objašnjava njihovu neizbježnu neprijateljsku usmjerenost prema Katoličkoj Crkvi, koja je uvijek spremna boriti se protiv sklonosti ideologa da svedu pojedinca na puko sredstvo ili kotačić u stroju te sa savršenim realizmom ustvrditi da nijedan pojedinac ni skupina nije sposobna stvoriti raj u ovom palom svijetu.
Od početka do kraja, Marlin se bavi onima koji su potpuno uvjereni u svoju viziju savršenog svijeta i koji neće tolerirati nikakav otpor provedbi svojih planova. Kako bi i mogli? Uzurpirali su Božju ulogu, samo bez Božjeg milosrđa i ljubavi. Svi koji im se suprotstavljaju moraju biti uklonjeni svim potrebnim sredstvima. Njihova je arogancija zapanjujuća.
Martin Luther, koji je razumio Bibliju kao nitko prije njega.
Machiavelli, prvi koji je uvidio pravu narav politike.
Thomas Hobbes, koji je želio zamijeniti Katoličku Crkvu znanstveno utemeljenom Crkvom Zajednice.
Prosvjetiteljski ideolozi, koji su „prozirali“ sve što je došlo prije njih, postavljajući temelje Francuskoj revoluciji i njezinoj Vladavini terora.
Jean-Jacques Rousseau, koji je tvrdio da je čovjek po prirodi dobar, a civilizacija inherentno zla.
Liberali 19. stoljeća, koji su vjerovali da je čovjeka moguće usavršiti znanstvenim i isključivo racionalnim sredstvima.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel, koji je vjerovao da je otkrio tajnu za otključavanje koda povijesti.
Auguste Comte, koji se drznuo osnovati novu Crkvu čovječanstva.
Karl Marx, koji je spojio Hegelovu dijalektiku s Comteovim materijalizmom, nadahnuvši uspon ateističkog komunizma i pokolj milijuna.
Europski fašisti, koji su obožavali državu, pri čemu su se sami udobno smjestili na njezin vrh.
Hitler i nacisti, koji su obožavali svoju krv i svoju rasu, dok su svi ostali bili podljudi i stoga nebitni i potrošni.
Dvadesetostoljetni revolucionari društvene pravde, koji su nam donijeli seksualnu revoluciju, kritičku teoriju rase i kritičku teoriju roda.
Svi zaraženi golemim egotizmom, uvjereni u vlastitu ispravnost, netolerantni prema bilo kakvom protivljenju; svima im je sasvim prihvatljivo uklanjanje onih koji im se suprotstavljaju, na ovaj ili onaj način, jer njihov veliki cilj opravdava i najodvratnija sredstva.
Knjiga Georgea Marlina nije veselo štivo. Stručnjaci za neko od područja koja obrađuje možda će osporiti neke njegove karakterizacije i zaključke. No njegova sveobuhvatna tema otvorenog neprijateljstva prema katolicizmu kod onih čije živote i razmišljanja analizira teško se može zanijekati i trebala bi, u najmanju ruku, biti početak važne rasprave.
Nažalost, woke pokret i drugi suvremeni ideolozi čine se malo zainteresiranima za takvu raspravu. Oni su poput kraljice iz Snjeguljice, nezadovoljni i ispunjeni mržnjom prema svima i svemu što bi se usudilo sugerirati da nisu najljepši od svih. Tim gore po njih. Tim gore po naše društvo.
Rekao bih za Marlinovu knjigu: pročitajte je i zaplakajte, ali ne želim nikoga obeshrabriti da je uzme u ruke. Zato ću završiti u nadi, citirajući – kao i Marlin – velikog katoličkog povjesničara Christophera Dawsona:
Neizbježno je da u tijeku povijesti dolaze vremena kada je [snaga Crkve] privremeno oslabljena ili zamračena… Ali uvijek dođe vrijeme kada ona obnavlja svoju snagu i ponovno stavlja svoju urođenu božansku energiju u obraćenje novih naroda i preobrazbu starih kultura.
Neka knjiga Georgea Marlina pridonese skorom dolasku toga vremena.
