Ovih dana se dosta spominje uvođenja posebnog zakona kojim bi se reguliralo govor mržnje. Prirodni redoslijed uvođenja ovakvih zakona jest da će se na kraju bilo kakav prosvjed protiv same vlade- koja ga je i uvela- smatrati kaznenim djelom govora mržnje. To smo već iskusili u socijalizmu, a ‘demokratske’ vlasti polako, ali sigurno slijede isti obrazac. Vlast u Venezueli je samo prva koja primjenuje ovu taktiku, a nije čudno da je baš Katoličku Crkva prva meta njihova djelovanja.
Ovaj tjedan venezuelski socijalistički poglavar Nicolas Maduro pozvao je tužitelje i Vrhovni sud da istraže dva rimokatolička biskupa zbog navodnih zločina iz govora mržnje. Maduro nije imenovao nikakve posebne prelate, ali lokalni mediji prepoznali su kao potencijalne ciljeve biskupa Victora Hugo Basabu iz San Felipe i Antonia Lopeza Castilla iz Barquisimeta. Jedini “zločin” koji su ti biskupi učinili je bio govor protiv korupcije i socijalističkog upravljanja koji su ovu zemlju, nekoć jednu od hraniteljica Latinske Amerike, pretvorili u ‘kopača po smeću’.
Biskup Basabe nedavno je molio da Venezuela bude oslobođena od “korumpirane kuge” koja je prisilila tisuće građana da kopaju “po kontejnerima u potrazi za bačenim ostacima kako bi utažili svoju glad“. Biskup Castillo izazvao je oduševljenje među vjernicima kada je izrazio slične osjećaje na jednoj misi. Ovo nije prvi put da su venezuelanski prelati osporili režim. Venezuelanska biskupska konferencija u srpnju je javno uputila molitvu Blaženoj Djevici Mariji da “oslobodi našu domovinu iz kandži komunizma i socijalizma”. Kardinal Jorge Urosa Savino, nadbiskup Caracasa, također nije birao riječi. U rujnu je rekao novinama El Tiempa da “svi u Venezueli, a posebno oni koji imaju veću odgovornost u društvu, imaju obvezu braniti svoja i tuđa prava. To činimo kao Katolička Crkva i to je razlog zbog čega nas vlada ne želi“.
Ipak, odgovor pape Franje bio je razočaravajući. Do sada je uglavnom nudio blage, pomirljive riječi koje, čini se, sugeriraju moralnu jednakost između socijalističkog režima i oporbe, i to dok se gospodarska kriza samo pogoršava, a tisuće ljude suočava s brutalnošću policijskih snaga prosvjedujući protiv Maduroove diktature. Sveta Stolica je odigrala ulogu medijatora u “dijalogu” prošle godine, ali bez ikakvog učinka. U jednom trenutku, činilo se da je papa čak optužio oporbu zbog propasti pregovora. “Dio oporbe ne želi ovaj” dijalog, rekao je novinarima prošlog proljeća. “Zanimljivo je da je sama opozicija podijeljena i, s druge strane, čini se da sukobi sve više rastu.“
Od tih zagonetnih primjedbi, Vatikan je izdao barem jednu izjavu kojom osuđuje Maduroova nastojanja da uništi i posljednje tragove venezuelanske demokracije. No, retorika iz Rima i dalje je mlaka i dobiva se osjećaj da ‘papino srce nije za ovu bitku’. Možda, kako je napisao William McGurn u Wall Street Journalu, Papa i dalje gleda na svjetske događaje iz perspektive latinoameričke ljevice, u kojoj su loši momci uvijek kapitalisti, odnosno američke korporacije i njihove lokalne sluge. Venezuelanska se situacija ne uklapa u taj svjetonazor. Umjesto toga, ona potvrđuje istinu da su socijalizam i kolektivizam najsigurniji recept za siromaštvo i gladovanje (ovdje).
Bez obzira na uzrok, Papin neodlučan stav više nije održiv u svjetlu Madurovih najnovijih pokušaja zastrašivanja Crkve. Venezuela je velika katolička zemlja u pretežno katoličkoj regiji, a njezin je režim izgubio svu legitimnost. Kao što Katekizam Katoličke crkve podučava:
1901 Vlast kao takva upućuje na red što ga je Bog postavio, ali “oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji građana”.
Raznolikost političkih režima moralno je dopuštena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Režimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opće dobro narodâ kojima su se nametnuli.
1902 Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponašati samovoljno nego djelovati za opće dobro kao “moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjećaj odgovornosti”.
Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vječnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja.
(KKC 1901, 1902)
