Znakom križa ti se podsjećaš kome pripadaš, ali i drugome šalješ poruku kome pripadaš. To ti je ujedno zadatak da trebaš podsjećati (sličiti) na onoga čiji si. Znak koji činiš na sebi kaže – Ja sam njegov…
Onog trenutka kad čovjek shvati Boga, Bog će prestati biti Bog…
Riječ je o tajni s kojom treba živjeti kao sa zrakom koji dišemo: bez njega ne možemo… A opet riječ je o tajni koja se upoznaje na neki otajstven, neizreciv, dišući način…
U njemu živimo, mičemo se i jesmo – kaže sv. Pavao. Mi smo u stanju dohvatiti samo mali komadić istine, ali za nešto više trebamo dopustiti samoj Istini da nas zahvati…
Jedna mala ribica plivala morskim prostranstvima i čula priču o nekakvom oceanu bez kraja … Pokušala je shvatiti što bi to bilo, ali nije mogla… Odluči se upitati stariju ribu – Svi govore o oceanu. Što je to ocean? Ocean je sve ovo u čemu ti plivaš – odgovori joj starija riba… Ovo? – začuđeno će ribica – pa to bi bilo prejednostavno! I otpliva razočarana dalje u potragu za odgovorom.
Da bi mogao govoriti o nekom čovjeku, kaže narodna mudrost, trebaš najprije s njim pojesti vreću soli.
Naši problemi dolaze od tuda što se premalo poznajemo, a olako donosimo zaključke jedni o drugima.
U našem govoru o Bogu polazište nam je utjelovljeni Bog, Isus Krist. On je definitivna i konačna objava Boga.
Zato on jednom prilikom i kaže Filipu – Filipe, tko je vidio mene vidio je i Oca …
Tko ne pozna Sina ne pozna ni Oca.
Sin je dakle naše polazište u svemu, a on nam šalje Duha Svetoga, obećanje Očevo, koji nas uvodi u svu istinu.
Današnje slavlje u znaku je prve kršćanske istine koja glasi – samo je jedan Bog, a tri su Božanske osobe, Otac i Sin i Duh Sveti.
Na početku smo načinili znak križa i rekli: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Svećenik je potom nastavio – Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.
Na samom startu to nam je podsjetnik pred kim stojimo i čiji smo.
Kad ulazimo u crkvu također, i to ne smije biti tek običaj i mehanička radnja, nego svaki put podsjetnik.
A na što se to mi podsjećamo.
Podsjećamo se da smo kršteni U IME onog Boga koji je najveća tajna – u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga.
Primili smo njegov znak, njegov biljeg. Znak, odnosno biljeg govori o pripadnosti. Kad nešto obilježimo svojim znakom onda to pripada nama…
Mi smo dakle označeni, i pripadamo Bogu, Presvetom Trojstvu.
Kad pripadamo nekome, kad smo nečiji onda tako i živimo.
Kad ti netko kaže: isti si otac…, ponosan si na to i tvoj otac je ponosan …
Znakom križa ti se podsjećaš kome pripadaš, ali i drugome šalješ poruku kome pripadaš. To ti je ujedno zadatak da trebaš podsjećati (sličiti) na onoga čiji si. Znak koji činiš na sebi kaže – Ja sam njegov…
Kad su fašisti paradirali nosili su znak pripadnosti svojim ideologijama. Taj njihov izvanjski znak i njihove geste govorili su čiji su, a to je utjecalo i na njihovo ponašanje. Sve je to govorilo vanjskim promatračima da oni pripadaju Mussoliniju, Hitleru …, a ne Bogu koji se objavio u Sinu i koji nam šalje Duha Svetoga.
Kad su komunisti paradirali nosili su komunistički znak i pod tim znakom su se čak pokapali. Željeli su reći da oni pripadaju Marksu, Staljinu, Titu …, a ne Bogu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.
Kad danas paradiraju pod duginim bojama, čudno obučeni, promovirajući niske strasti onda time odašilju poruku da su se odlučili pripadati sferama koje isključuju Boga iz svog života, i koje ne računaju na Božji život i vječno spasenje.
Ako smo sinovi i kćeri onda svojim životom pokazujmo tko nam je otac…
Jednu grupu Židova koji su tvrdili da im Abraham otac Isus je upozorio – Abraham nije vaš otac, jer da je on vaš otac vi biste vršili djela Oca nebeskoga kome je Abraham pripadao. Ali vaš je otac đavao, pa vi zato vršite djela svoga oca …
Svojim djelima mi pokazujemo čiji smo i tko je naš Bog i kakav je naš Bog. Zato je jako važno da se podsjećamo što češće čiji smo.
Jedan student naučio je niz tako lijepih definicija o Bogu, ali jednog dana rekao je svom iznenađenom prijatelju da nije siguran vjeruje li u Boga.
Taj svoj problem povjerio je i starom profesoru kod kojeg je trebao doći na ispit. Profesor ga je trenutak mudro promatrao, onda se ustao, otišao van i uskoro se vratio noseći u ruci prekrasnu ružu.
Pomiriši ovu ružu i zapamti njezin miris – naloži studentu.
Student učini tako, a profesor onda sjedne preko puta držeći ružu u svom krilu.
Jesi li zapamtio miris ove ruže?
Jesam – uvjereno će student.
Sada idi vani i prvom čovjeku koji naiđe govori o mirisu ruže.
Ali to je nemoguće – zbunjeno će student. Trebao bih ponijeti ružu sa sobom.
Upravo tako. Nešto slično, dragi prijatelju, tiče se našeg govora o Bogu. Mi možemo o Bogu naučiti prekrasne izraze i definicije, ali ako njega nemamo sa sobom posvuda gdje idemo ne možemo drugima govoriti o njegovu mirisu.
Student je zinuo i zašutio. Shvatio je…
SHVATI I TI DANAS ŠTO TI JE POTREBNO DA BI GOVORIO DRUGIMA O BOGU…
Sa stranice dominikanci.hr
