Većina vjernika upoznata je s obje strane današnje katoličke stvarnosti: s jedne strane buja nevjera i otpad od vjere, a s druge strane postoji mali, ali snažan pokret koji teži pravovjerju i tradiciji. Mnogi mladi svećenici započeli su mukotrpan posao poboljšanja kateheze i liturgije, naglašavajući važnost ispovijedi te gradeći pobožnost prema Euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji. U mnogim njihovim župama čini se da je egzodus prestao. Broj župljana počinje se stabilizirati, a u nekim izabranim slučajevima čak i rasti.
To je dobar znak, no čak i u tim župama često se osjeća mlakost. Iako se nazivaju katolicima i redovito pohađaju misu nedjeljom, mnogi župljani odbijaju u potpunosti prigrliti vjeru. Ona im je u drugom planu, iza svjetovnih stvari. Previše je katolika koji svake nedjelje sjede u klupama, a nisu u stanju milosti te su u opasnosti od vječne propasti. Zašto je u današnjoj kulturi tako teško potaknuti katolike koji dolaze na misu da uistinu žive svoju vjeru?
Ovo ključno pitanje sadrži jedan od odgovora na to kako zaustaviti odljev vjernika iz Crkve i nadići sadašnju krizu. Ako župe pružaju bolju katehezu i liturgiju, naglašavaju važnost ispovijedi i potiču pobožnost prema Euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji, ne bi li trebale donositi više plodova? Ne bi li te župe trebale biti ispunjene žarom vjernih duša? Pa zašto nisu?
Mnoga su srca župljana otvrdnula. Katolici, kao i mnoge župe, podlegli su modernoj kulturi, osobito njezinom shvaćanju sreće, religije i slobode. Iako su ti načini razmišljanja u suprotnosti s katoličkom vjerom, Crkva uglavnom šuti o tim temeljnim opasnostima modernog mentaliteta.
Kako bi katolici koji pohađaju misu uistinu prigrlili svoju vjeru i sve što im se u njoj nudi, njihov se način razmišljanja mora promijeniti. Iako nikada nije lako propovijedati protiv kulture i njezina pogleda na svijet, te su teme nužne, a zbog svoje povezanosti sa svakodnevnim životom pružaju izvrsnu priliku svećenicima da privuku pažnju župljana i povedu ih prema potpunom prihvaćanju i življenju katoličke vjere.
Iz duboke ljubavi prema Gospodinu ne smijemo samo zaustaviti fizički odlazak katolika iz Crkve, nego moramo pomoći i onima koji su ostali da u potpunosti prigrle vjeru i postanu pravi Kristovi prijatelji. Sve to započinje sa župnicima. Oni su po Božjoj volji, kroz Njegovu Crkvu, zaređeni upravo za taj zadatak – voditi duše u svojim župama prema nebu. Pozvani su biti sveci koji će nas izvesti iz ove krize. Ali kako?
Kako bi se promijenio način razmišljanja katolika u crkvenim klupama, mora se promijeniti kultura same župe. Zato najprije trebamo razumjeti od čega se kultura sastoji. Kultura se temelji na tri elementa: na onome što mislimo (mentalitet), što činimo (navike) i onome što nas okružuje (okruženje). Ti su elementi izravno povezani s transcendentalima: istinom, dobrotom i ljepotom. Što je mentalitet jedne župe više utemeljen na istini, njezine navike na dobroti, a okruženje na ljepoti, to će kultura te župe biti autentičnije katolička, a njezini će vjernici biti bliže Bogu.
„Vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje se temelji na riječi Kristovoj“ (Rim 10,17). Prvi korak u promjeni mentaliteta jedne župe jest propovijedati Krista i vjeru s odvažnošću i sigurnošću. Svako popuštanje kompromisu umanjuje autoritet svećenika, a time i autoritet Crkve. Župljanima mora biti jasno da svećenik naučava istine koje su predane od Boga kroz Njegovu Crkvu. Te istine nisu samo jedan sustav vjerovanja među mnogima. Propovijedanje na taj način suprotstavlja se relativizmu i pogrešnoj predodžbi o slobodi – da svatko može činiti što želi i sam sebi krojiti istinu i moral.
Zbog slabog stupnja vjerske pouke u posljednjih pedesetak godina, župljani su u mnogim aspektima vjere neupućeni. Kroz molitvu i osobni kontakt unutar župe, svećenici bi trebali utvrditi koje je teme potrebno poučavati kako bi se suzbilo to neznanje. U mnogim je župama interes za upoznavanje vlastite vjere oslabio, pa bi župnik mogao razmisliti o tome da počne s temama koje će nadahnuti vjernike, pobuditi njihovu znatiželju i postupno ih više uključiti, gradeći tako odnos povjerenja između svećenika i njegovih župljana. Iako su propovijedi najvidljivije mjesto za to, mnogi svećenici koriste i podcaste, prijenose uživo na Facebooku, umetke u župnim listićima i redovita župna predavanja kako bi se povezali sa župljanima i produbili njihovo poznavanje vjere.
Propovijedanje nije jedini način za promjenu mentaliteta u župi. Prema Aristotelu, moralne vrline stječemo prvenstveno kroz navike i praksu, a ne kroz razmišljanje i poučavanje. Navike, drugi ključni element kulture, također su osnovno sredstvo za promjenu mentaliteta župljana. Navika jednostavna poput Jutarnje posvete suprotstavlja se ideji da je religija samo nešto što nam treba olakšati život – neka vrsta duhovne samopomoći. Kad se vjernici svakog jutra prikažu Bogu i posvete Mu svoj dan, mogu se povezati s prikazivanjem koje svećenik čini na misi. S vremenom to mijenja njihov pogled na vjeru – ona postaje prinos Bogu.
Kako župnici mogu potaknuti vjernike da usvoje navike poput Jutarnje posvete? Župe su raznolike i svećenik ne može doprijeti do svih. Na koga bi onda trebao usmjeriti svoje vrijeme i trud? Prema svetom Ivanu Pavlu II., budućnost svijeta i Crkve prolazi kroz obitelj. Svećenik treba svoje napore usmjeriti na obitelji, no čak je i to danas teško. U današnjem svijetu gotovo je nemoguće okupiti cijele obitelji i pritom imati sadržaj koji će istodobno odgovarati djeci, majkama i očevima.
Pa kako svećenici mogu najdjelotvornije doprijeti do obitelji? Kroz očeve.
Bog je postavio očeve za glavu obitelji, i moramo se vratiti toj Njegovoj vječnoj mudrosti te obnoviti očevu ulogu kao vođe vjere u obitelji.
Svećenici se moraju u potpunosti posvetiti očevima u svojoj župi – poučavati ih u vjeri, graditi katoličke navike i osposobiti ih da vode svoje obitelji u katoličkoj vjeri. Neće svaki otac odgovoriti na poziv svećenika, ali oni koji to učine, zajedno sa svojim obiteljima, mogu postati jezgra preko koje svećenik izgrađuje autentičnu katoličku zajednicu i kulturu. Kako se duhovni život tih obitelji bude produbljivao, milost i žar će se prelijevati u djela ljubavi, evangelizaciju i služenje ostatku župe.
Tako oblikovana zajednica pruža i mjesto kamo svećenik može uputiti obraćenike, nove župljane ili one koji žele rasti u vjeri. To su obitelji koje bi trebale mentorirati parove koji se pripremaju za brak i voditi pripravu za krštenje. Na taj način se prirodno nalaze u situacijama u kojima mogu evangelizirati i pozivati druge u autentični katolički život i zajedništvo.
I na kraju, iako nipošto najmanje važno, kako kaže otac Thomas Dubay: „Ljepota pokreće, privlači, uvjerava promatrača ili slušatelja da je nešto vrijedno, istinito, dobro. Njezina unutarnja tajna budi čuđenje kroz svoj vidljivi oblik.“ Crkva i misa trebale bi biti najljepše iskustvo u tjednu za svakog župljanina. Svećenik bi trebao, koliko god može, uljepšati crkvu i obogatiti misu tamjanom, zvonima, tihim štovanjem i svetom glazbom. Ne smije štedjeti truda kako bi stvorio ozračje ljepote i strahopoštovanja, pokazujući važnost onoga što se slavi i Onoga kome se klanjamo.
Kao i mnoge druge stvari u Crkvi danas, i život dijecezanskog svećenika treba obnovu. Mnogi su svećenici preopterećeni – previše su zaposleni. Moguće je da su postali više uredski djelatnici ili da su dobili zaduženje nad više župa. Svjetovni zahtjevi župe narasli su od vremena svetog Ivana Marije Vianneya. Ako želi povesti svoju župu iz krize, svećenik mora neprestano predavati sebe molitvi i službi Riječi (Dj 6,4). Apostoli su postavili đakone upravo zato da bi to mogli činiti. I današnji bi svećenici trebali nastojati povjeriti pouzdanim laicima upravljanje uredom i vjeronaukom, kako bi mogli svoje dane usmjeriti na sakramente, molitvu i istinsku svećeničku službu.
Zvona zvone dok u nedjelju ujutro ulazite u crkvu. Pogled vam najprije pada na svetohranište. Zlatno i prekrasno, smješteno je na glavnom oltaru okruženom kipovima svetaca. Lijevo i desno, pomoćni oltari posvećeni su Blaženoj Djevici Mariji i svetom Josipu. Između vas i svega toga uzvišenog sjaja nalazi se oltarna ograda – mjesto na kojem župljani kleče pred svojim Bogom kako bi Ga ponizno primili. Jasno je da ste u Božjoj kući – kući ljepote i strahopoštovanja, pobožnosti i štovanja, radosti i mira.
Misa je lijepo i pobožno bogoslužje Presvetog Trojstva. Sveta glazba uzdiže dušu iz ovoga svijeta u Nebo. U takvom ozračju molitva i kontemplacija dolaze prirodno. Molitve se uzdižu zajedno s tamjanom, a zvuk zvona označava posvetu.
Na kraju mise, zajednica klekne kako bi zahvalila Bogu. Polako i s poštovanjem izlaze iz prekrasne crkve. Vani se djeca igraju, a obitelji razgovaraju. Mir, radost i sreća ispunjaju zrak. Brige ovoga svijeta ostavljaju se za neki drugi dan.
Muškarci su muževi i očevi koji ljube vjeru, žive je hrabro i vode svoje obitelji prema nebu. Žene su ponosne što su supruge i majke, posvećene odgoju sretne i vjerne djece te stvaranju toplog i mirnog doma. Njihovi domovi ispunjeni su religioznom umjetnošću, a naš Gospodin i Njegova Majka uvijek su u časti. Baltimorski katekizam nije tabu, nego dragocjeno sredstvo za prenošenje vjere, a molitva prožima cijeli dan.
Iz ljubavi prema Bogu prirodno teče velikodušnost. Obilje milosti iz unutarnjeg života župljana gradi apostolate usmjerene na Krista, koji velikodušno odgovaraju na potrebe zajednice. Oni kojima se pomaže uistinu mogu vidjeti Krista u onima koji im pomažu.
Župa odiše misionarskim duhom. Ljubav prema Kristu i katoličkoj vjeri širi se na radna mjesta i susjedstva. Radost i mir u životima župljana su prekrasni i privlačni, pa mnogi počnu istraživati vjeru. Na Uskrs, mnogi se priključuju Crkvi.
Iako ovaj san može djelovati predaleko ili čak nestvarno, ključno je znati prema čemu težimo. Prečesto svećenici počnu pristajati na prosječnost i prihvaćati postojeće stanje. Znati kamo idemo i pouzdavati se u Boga da će nas voditi prvi je korak. Smatrati ovaj cilj nemogućim značilo bi ograničavati Boga. Umjesto toga, težimo svi biti sveci kakve je prorekao sveti Ljudevit Montfortski: „Svemogući Bog i Njegova sveta Majka podići će velike svece koji će u svetosti nadmašiti većinu ostalih svetaca, kao što cedrovi Libanona nadvisuju grmlje.“
