U Starom zavjetu postoji izvrstan odlomak koji govori o problemu centralizirane vlasti, a slika koja je prikazuje nije nimalo blagonaklona.
Općenito gledajući, Sveto pismo ne komentira puno svjetovnu vlast, osim što bilježi njeno postojanje i propisuje kombinaciju podrške (Jr 29, 7; 12,17 Mk), izdržljivosti (Rimljanima 13, 1-7), i molitve ( Tim 1 2, 1).
No, u jednom kritičnom trenutku, prorok Samuel nabraja narodu sve jade koji dolaze od centralizirane vlasti (u ovom konkretnom slučaju kralja). Njegova izjava je sigurno značajna i danas u doba velikih, centraliziranih, svjetovnih vlasti.
Prije pomazanja kralja Šaula nad Izraelom, židovski narod je živio u nekoj vrsti konfederacije dvanaest plemena (Ruben, Šimun, Juda Jisakar, Zebulun, Benjamin, Dan, Naftali, Gad, Ašer, Efrajim i Manaše).
Iako ujedinjeni vjerom u Gospodina, plemena su bila dosta decentralizirana. Kada bi došlo do prijetnje (obično napad neke vojske) na bilo koje ili sva plemena, ujedinili bi se pod karizmatičnim vođama tzv. “sucima”, koji bi ih vodili kroz krizu, a nakon prevladane prijetnje bi se povlačili. Poznato je dvanaest sudaca (iako ih je možda bilo i više) koji se spominju u Knjizi sudaca: Otniel, Jehud, Šamgar, Debora, Gideon, Tola, Jair, Jiftah Ibsan, Elon, Abdon, Samson. Posljednji je i najveći od svih sudaca bio Samuel (prorok koji je pomazao i prvog kralja).
Činilo se kako je ovo bio Božji glavni organizacijski plan za drevni Izrael (i za nas?): upravljanje po načelu supsidijarnosti gdje se u decentraliziranoj konfederaciji obitelji (nuklearnih i proširenih), plemena i klanovi međusobno podržavaju i brinu jedni za druge, a zajednička im je vjernost Bogu i Njegovom Objavljenom Zakonu. Iako su se plemena Izraelova ujedinjavala pod vođama (sudcima posvećenima od Boga) u kriznim vremenima, Bog je bio jedini pravi kralj Izraela; On je i Zakonodavac i Ujedinitelj.
U doba Sudaca, sustav je obično funkcionirao i narod je vjerovao da će ih Bog voditi kroz krize u kojima bi se našli. Ono što ih je držalo zajedno bili su pleme, klan i odanost prema obitelji u interakciji s vjerom u Jahvu.
To nas dovodi do odlomka iz knjige o Samuelu, u kojem se čini da je židovski narod htio zamijeniti Božji plan.
Doista, tijekom vremena među Židovima se javlja sve veći interes za vlastitog kralja. Pred Samuelovu smrt postojala je bojazan da se možda i Suci neće moći naći u vrijeme krize. Ali zašto je postojao ovaj strah nije jasno; Bog im je uvijek davao vođe u kriznim vremenima. Tekst iz Samuela daje sljedeće razloge zašto je Izrael želio kralja: postavi kralja nad nama, kao što je to kod drugih naroda … Daj nam kralja da nam vlada! Mi moramo biti poput drugih naroda, sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i voditi naše ratove… Kada se Samuel potužio Bogu radi ovakvog ponašanja svojih sunarodnjaka, Bog mu odgovara: “Ne odbaciše tebe, nego mene, da ne budem dulje kralj nad njima.” (1 Sam 8, razni stihovi).
Dakle, odbacivanje Božjeg plana o upravljanju je za Samuela i biblijsku tradiciju značio grijeh. Zapravo, Gospodin je reka Samuelu da će im odobriti svaku njihovu želju, više kao kaznu nego kao milostiv pristanak na volju naroda koji je tražio zemaljskog kralja.
Iako je Gospodin rekao Samuelu da će dobiti ono što su tražili, On također traži od Samuela da upozori narod jer će njihova odluka da se prepuste zemaljskom vladaru imati posljedice. Tekst u Samuela ih ovako opisuje:
Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja.
I reče: “Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima.
Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi… “
[ Usp.1 Sam 8, 4- 22].
U moderno doba, posljedice kraljevske vladavine i centralizirane vlasti uključuju visoke poreze, rasprostranjenu i agresivnu uporabu sile, vojni rok, vojnu obvezu za potrebe kralja i države, nametnutu politiku koja pogađa obitelji, oduzimanje zemljišta i resursa, te vrstu ropstva koje se proširilo tako što se narodu oduzimaju najbolji resursi i povjeravaju se (p)odanicima vlasti.
Ovo nam je podsjetnik da je centralizirana moć skupa, ima tendenciju rasta, a privlači ljude u neku vrstu ropstva u zamjenu za neki osjećaj sigurnosti i / ili pravde.
U nekom trenutku smo zaboravili na upozorenje koje nam nudi tekst poput ovog Samuelovog (Sam 1, 8). Kada tražimo od zemaljskih vladara da zauzmu Božje mjesto i zamjene Njegov plan za obitelji i usku povezanost lokalnih zajednica koje brinu jedna za druge, onda pozivamo probleme i dobivamo središnju vladu koja uzurpira i razbija prirodne, tradicionalne vrijednosti.
Ne tako davno, obitelj je bila središnje mjesto skrbi i podrške za ljude. Plan je bio jasan: oženiti se, ostati u braku, imati djecu, te se spojiti sa širom obitelji, Crkvom i zajednicom radi opstanka. Čak i ako je bilo napetosti (a uvijek je bilo i biti će u obitelji), obitelj je bila sredstvo i način po kojem se preživljavalo. Vaša djeca su bila izvor socijalne sigurnosti; oni su se trebali pobrinuti za vas u vašoj starosti. Sve to odaje Božji plan: brak, djeca, obitelj, šira obitelj, Crkva i lokalna zajednica.
Biblijska tradicija nije značila anarhiju. Nakon Samuela, uslijedili su i židovski i strani kraljevi. Ali kraljevi su bili neugodna stvarnost, podnosilo ih se koliko ih se i častilo. Vjernici su bili poslušni prema pravednim zakonima. I premda je biblijski svijet uvelike prihvatio postojanje vladara i poštivao ih, to se ne smije učiniti na način da se ospori Božji zakon. U biblijskoj tradiciji, vladari su također upućeni da ne množe zlato (tj. ne daju visoke poreze), ne drže mnogo konja (tj. nemaju veliku vojsku i česte ratove), i da nemaju mnogo žena (Ponovljeni zakon 17, 16-17). Drugim riječima, kraljeva moć je bila ograničena.
No, koliko god se stvari mijenjale, nešto uvijek ostaje isto. Iskustvo koje je narod imao sa Šaulom je bilo grozno. David se činio kao dobar kralj, po svemu sudećem, ali se Salomon pokvario i prekršio sve tri norme Ponovljenog zakona 17 (gore). Njegova ludost, kao i ona njegovih sinova, podijelila je židovski narod na dva kraljevstva i na kraju dovela do gubitka i sjevernoj i južnog kraljevstva.
Samuelova upozorenja su bila valjana tada baš kako i danas. Jasno nam je da je Bog odredio obitelj (nuklearnu i proširenu) kao primarno središte društva, a ne centralizirani autoritet (koji se vrlo lako širi, postaje nametljiv i napokon razbija obitelji, Crkvu i zajednicu, zamijenivši ih sa sobom). Supsidijarnost je izgubljena, a kako je Samuel naveo, oni će uzimati najbolje …
