12. veljače 1931. godine, točno u 16. sati i 49 minuta po rimskom vremenu dogodila se jedna nevjerojatna stvar. Po prvi put u povijesti, šira publika je imala mogućnost jasno čuti na vlastite uši stvarni glas Svetoga Oca. Prvi radio prijenos, koji je ostvario talijanski znanstvenik Guglielmo Marconi, otišao je u eter uz glas pape Pia XI.
Stvari su se zauvijek promijenile.
Pedeset godina ranije, 1870. g., Crkva je na Prvom vatikanskom saboru službeno objavila dogmu o papinoj nepogrešivosti, no najava ove dogme je izazvala i određenu zabrinutost.
Prije svoje smrti, a 20 godina nakon tog Sabora i 30 godina prije prve radio emisije, blaženi John Henry Newman je već razmišljao o budućnosti i zabrinuo se da bi obični katolici mogli pogrešno protumačiti dogmu i početi dodjeljivati papi, u svojim mislima, ovlasti koje on jednostavno ne posjeduje: sveopću nepogrešivost.
Nakon povijesnog radio prijenosa, potencijalno opasne misli su se mogle početi formirati u glavama običnih vjernika, poput one da je sve što papa izgovori nekako samo po sebi nepogrešivo, a zbog tehnologije sada možemo čuti zapravo sve što papa kaže, u raznim situacijama.
Stigli smo do tog trenutku u povijesti Crkve kada previše katolika, da ne spominjemo neprijatelje Crkve, misle da svaka riječ koju papa izgovori ima obilježje nepogrešivosti, ili je barem blizu toga. Činjenica da bi papa mogao reći nešto krivo ili pogrešno im jednostavno ne padne na pamet.
To se također odnosi i na pobožnu, ali naivnu ideju da je onaj kardinal koji se pojavi na loži nakon konklava izabran po samom Duhu Svetome.
Duha Svetoga se poziva i moli za milost kada se bira papu, ali pojedinačni kardinali u konklavi su slobodni da ga u skladu s tom milošću, odbace ili uopće ne prepoznaju. (Isto vrijedi i za nas u prepoznavanju djelovanja Duha Svetoga u svakodnevnim životnim situacijama.) Duh Sveti ne bira papu. Duh Sveti štiti papinsku službu od pogrešaka – ali On ne bira papu. Kardinali koji sjede u konklavi mogu u skladu s Njegovom milošću izabrati onog ‘pravog’ – ali i ne moraju.
Vjernici su prešli dug put od toga da nikada uživo ne čuju glas svog pape do toga da ga sada čuju i previše. Moramo znati razlikovati između Josepha Ratzingera i pape Benedikta XVI. isto koliko moramo razlikovati između Jorge Bergoglia i pape Franje.
Ljudi u Papinoj službi mogu pogriješiti. To ne bi trebala biti neka vijest za katolike – ali ipak jest. I Pape mogu pogriješiti; nije svaka riječ koja izađe iz usta jednog pape puna milosti. Jednostavno nije katolički držati se za svaku riječ koju izgovori papa kao da je božanski nadahnuta. To apsolutno ovisi o vremenu, mjestu i okolnostima, sadržaju razgovora te kako i s kojom namjerom se govori- a konferencija za novinare nema baš nikakvu učiteljsku težinu – čak i ako sam Papa odgovara na pitanja.
Apsurdno je misliti da su pape savršene u svim svojim saznanjima i mislima. Problem je što se danas te papine misli izražavaju naglas pred kamerama i mikrofonima. Ovaj problem sigurno nije od jučer, pojavio se za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II., odnosno tada se formirao kult Pape, koji su stvorili mediji, kada su senzacionalistički izvještavali o svemu što bi papa izjavio, taman to bilo neformalno mišljenje o nekom hipotetskom pitanju. I ne daj Bože da nije bio u pravu…
