Sloboda vjeroispovijesti, sloboda govora, sloboda savjesti – teško je danas otvoriti novine, a da ne pročitamo kako je napadnuta još jedna sloboda.
Zahvaljujući nedavno objavljenom Indeksu slobode u obrazovanju za 2015/16. uskoro će na ovaj popis biti dodana još jedna napadnuta sloboda: Sloboda obrazovanja.
U poretku od 136 zemalja, koje obuhvaćaju oko 94% svjetskog stanovništva, države su rangirane prema stupnju slobode obrazovanja u osnovnom školstvu. Indeks se usredotočuje na analizu “nevladinih škola” koje “obično vode civilna društva”, navodeći da njihova definicija pokriva “i druge denominacije, kao što su “privatne škole, vjerske ili nezavisne škole”.
Rang lista svake zemlje ovisi o četiri različita faktora: zakonskoj mogućnosti otvaranja i upravljanja nevladinom školom; financira li se javno, a ako da, koji troškovi se s tim financiranjem pokrivaju; neto stopa upisane djeca u sveopće obrazovanje, te konačno, stopa upisa u nevladine škole kao postotak ukupnog osnovnog obrazovanja.
Evo prvih deset:
A, gdje se Hrvatska nalazi u ovom istraživanju?
Na poraznom, ali ne baš neočekivanom 113. mjestu! Upravo tamo dolje među zemljama kao što su Tunis, Alžir, Mozambik i niz drugih diktatura. Po ovome se itekako vidi da je socijalizam, odnosno socijalistički način indoktrinacije djece kroz obrazovani sustav još uvijek duboko ukorijenjen u hrvatsko društvo.
Luca Volonte, talijanski političar i dugogodišnji aktivist u borbi za obitelj čija je fundacija pripomogla u izradi ove studije, izjavio je:
Obrazovanje je prirodno bojište – možda temeljno bojište za one na obje strane u današnjim ratovima kultura – jer obrazovanje i edukativno formiranje nove generacije u velikoj mjeri utječe na našu budućnost.
Kako su isusovci znali reći, daj mi dječaka do njegove sedme godine, a ja ću ti vratiti čovjeka.
Volonté zna o čemu govori. Bio je voditelj Europske pučke stranke (EPP) – najveće političke grupacije na desnoj strani u Europskom parlamentu i skupštini Vijeća Europe (PACE) – i to kada je proglašena Rezolucija o pravu na slobodu izbora u obrazovanju u Europi.
Ova Odluka nedvosmisleno kaže: da
“poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“- u onoj mjeri u kojoj su ona u skladu s temeljnim vrijednostima Vijeća Europe.
Skupština … smatra da škole koje nisu pod vlasništvom javne vlasti (u daljnjem tekstu “privatne škole”, bez obzira na terminologiju i konkretna rješenja u različitim zemljama) mogu potaknuti razvoj visokokvalitetnog obrazovanja i omogućiti raspoloživost obrazovanja u skladu sa zahtjevima obitelji.
Zanimljivo je usporediti Rezoluciju Vijeća Europe s izjavom Thomasa Jeffersona prije više od dva stoljeća:
Bolje je tolerirati rijedak primjer roditelja koji odbija da njegovo dijete bude školovano, nego šokirati zajedničke osjećaje i ideje (obitelji) nasilnim obrazovanjem djeteta protiv očeve volje.
Kako su se vremena promijenila!
Završne riječi upozorenja o važnosti slobode obrazovanja prepusti ćemo jednom od najvećih umova dvadesetog stoljeća, Murray Rothbardu:
Ideja da škola ne bi trebala samo učiti predmete, nego da treba odgojiti “čitavo dijete” u svim fazama života, očito je pokušaj države da prisvoji prirodnu funkciju obitelji. To je pokušaj da se ostvari oblikovanje djeteta bez njegovog stvarnog fizičkog oduzimanja, kako je prvotno zamislio Platon … Neupitno je kako to za posljedicu ima poticanje ovisnosti pojedinca o određenoj skupini i državi.
Uz sve priče o reformi školstva u Hrvatskoj, bezbroj studija i stotine stručnjaka koji vječno na tome rade, osnovni problem – sloboda u obrazovanju – se uopće ne spominje. Kurikulume nam izrađuju sveznajući eksperti, i oni se nameću budućim generacijama. Naravno, bez prava na izbor. A samo jedan pogled na ovu rang listu i društvo u kojem se nalazimo može nam dati dosta odgovora na pitanja koja muče naše društvo.
