Sveti Pavao nam daje odgovor:
“Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe (u slavi).”
1 Kor 11, 26.
Crkva je, od samih početaka do 1960-ih, gorljivo branila ovakvo tumačenje mise (za razliku od ‘zajedničke gozbe’) kao svoje temeljno učenje, što je dosta utjecalo na njezino razumijevanje života i poslanja Crkve.
Kristova smrt i povratak, i naše mjesto u tome, nalazi se u samom srcu katoličkog (i pravoslavnog) vjerovanja, a ono leži u samom srcu poimanja kerygme. Ovo je najvažnija poruka Evanđelja.
Tek je s protestantskim bogoslužjem u šesnaestom stoljeću došlo do ideje da ‘zajednička gozba’ postane važnija od proglašenja smrti Gospodnje i njegovog povratka u slavi. Protestantizam ima veliku nelagodu s tim da je misa nadnaravni događaj. Ali, nažalost, i u Katoličkoj crkvi 1960-ih godina (neki) dolaze do shvaćanje da je misa u biti jedna svečana gozba.
Gubitak osjećaja da sveta misa predstavlja Kristovu smrt i ponovni dolazak je najznačajnija promjena u samorazumijevanju Crkve i njezinog poslanja. Bilo bi smiješno tvrditi da ta promjena nije simbolizirana u novoj orijentaciji mise nakon Drugog Vatikanskog Sabora, te je iz tog razloga kardinal Sarah i govorio o povratku drevnoj (i ispravnoj) orijentaciji na misi, kao nečemu što je ‘hitno’ i ‘potrebno’.
Sugerirati da su bogoslužje ad orientem i … contra populum nekako jednaki je bez ikakve osnove, pogotovo povijesno i ekumenski gledajući. Hram je bio orijentiran prema istoku, postoji bezbroj referenca na Spasenje koje dolazi s Istoka ili u zoru, arheoloških dokaza, tradicija svih Istočnih crkava upućuju na okretanje prema istoka kao normativu za kršćansku molitvu, bila ona liturgijske ili privatne naravi.
Ono što je značajno je da je ispravna orijentacija bogoslužja bila od iznimne važnosti za naše pretke. Nije bila arbitrarna, kao da su jedna ili druga orijentacija stvar izbora, kao što još uvijek nije ni danas u Crkvama Istoka.
Uspješnost zapadnog ili contra populum bogoslužja se najbolje vidi po njegovim plodovima – a na prvo i najvažnije ključno pitanje – što je Misa, odnosno odgovor da je to naviještanje Isusove smrti i povratka u slavi, malo je vjerojatno da ćete dobiti ovakav odgovor od većina katolika, bez obzira na to što se ‘otajstva vjere’ izgovaraju nakon posvećenja.
Ako u ovome griješimo, onda bi cijela naša ekleziologija mogla propasti jer, naravno, pitanje koje se postavlja od strane laika je “što zapravo radimo ovdje?” Ako je odgovor da smo gosti na ‘zajedničkoj gozbi’, onda se vrlo lako može doći do zaključka kako postoje mnoga mjesta za ovakvu ‘gozbu’ nedjeljom ujutro osim samo u Katoličkoj Crkvi. Naravno, naglašeno je odstupanje od Svetog pisma i katoličke tradicije.
Za svećenika također postoji nemala opasnost – zasigurno ga se oduvijek doživljavalo kao alter Christus, ali on je uvijek u toj ulozi (doslovno) zastupnik vjernika, sličan njima u svemu, osim ontološki, ali ne kao zamjena za Krista domaćina u ‘zajedničkoj gozbi’.
S porastom svećeničke uloge dolazimo i do većeg isticanja crkvene samouprave. Kardinal Nichols u Engleskoj na primjer upozorava na “osobne preferencije”, ali u odstupanju od Pavlovog razumijevanja mise i podizanju uloge svećenika došli smo do toga da pojedinačne zajednice razvijaju svoj vlastiti stil bogoslužja, vlastitu glazbenu tradiciju, osobne službe i vlastite preferencije – i na kraju – vlastitu teologiju.
Neki svećenici odbacuju služenje svete mise ad orientem jer misle da bi se vjernici u njihovim zajednicama jednostavno tome protivili. Zaista, je li moguće da su već razvili svoju vlastitu teologiju koja je u sukobu s Katoličkom Crkvom? Katolička Crkva također uključuje istočni obred i ima povijest koja seže kroz stoljeća, sve do Isusa Krista i apostola. Ne razumijevanje značenja prijeloma koji je napuštanje ad orientem unio sam po sebi, je ozbiljan znak našeg prekida s prošlošću i dubine hermeneutike prekida (rupture).
