„Slijedite znanost“ se nalazi visoko na dugom popisu pokroviteljskih fraza za 2020. godinu. Ako se priklonimo znanstvenim podacima, reći će nam, riješit ćemo se korona virusa, klimatskih promjena i svih drugih naših problema. „Znanost će pobijediti“, diče se gigantskim plakatom u sjedištu tvrtke Pfizer u New Yorku. To je tako jednostavno.
Je li baš tako? Prateći razvoj korona virusa, čelnici vlada bili su jednako znanstveni kao nomadi kada prate mamute koji migriraju. Najnoviji brojevi zaraženih mutiranim virusom pretpostavljaju mnogo viši prag za stvaranje „imuniteta stada“ u borbi protiv korona virusa i mnogo manju količinu COVID cjepiva za stvaranje imuniteta, što bi nas trebalo nagnati da se zamislimo.
Kako možemo „slijediti znanost“ kada je znanost stalno promjenjivog usmjerenja?
Kada bi se minimum razuma vratio u našu zemlju i kada bi „prvaci znanosti“ priznali ono što katolici znaju stoljećima, a to je da na brojnim razinama znanost zahtijeva vjeru da bi mogla funkcionirati i da samo poniznošću možemo maksimizirati obećanja znanosti.
Znanstveni pothvat bio bi nemoguć bez niza prethodnih pretpostavki. Primjerice da je svemir uređen i razumljiv, da će naši eksperimenti dati kvantificirane rezultate, da možemo te rezultate protumačiti u racionalnom okviru i potom na njih primjereno djelovati. Ukratko, vjerujemo da znanost „može pobijediti“; inače se ne bismo time zamarali.
Uspjesi znanosti, od inženjerstva preko medicine do tehnologije, pokazuju nam da je naša vjera ispravno postavljena. Ali ne možemo zaboraviti da znanstveni podaci ne čine dogme u koje svi moraju vjerovati, kao što tvrde „prvaci znanosti“. Svi eksperimentalni podaci zahtijevaju tumačenje, što nije čin znanosti već ljudskog razuma koji je pogrešiv i pod utjecajem prethodnih pretpostavki i vanjskih čimbenika. Ne bismo tražili „drugo mišljenje“ u medicini da je tako lako iz podataka donositi zaključke.
Ne bi voljeli to priznati, ali naša su tumačenja znanosti djelo vjere, odnosno čin pouzdanja temeljen na razumnim okolnostima. Iz ovoga slijedi još neugodniji zaključak da možemo znanost pogrešno protumačiti, primjer mnogobrojnih državnih odluka kao odgovor na korona virus.
Harvardski alumni i profesor Steven Pinker je ustvrdio kako znanost rasvjetljava „najdublja pitanja o tome tko smo, odakle smo i kako definiramo značenje i svrhu našega života“. Njegova vjera u moć znanosti mogla bi pomaknuti planinu.
U strogom smislu riječi, od svih ovih pitanja, znanost može samo dati podatke o tome odakle smo došli. Za ostalo je potrebna ogromna količina tumačenja i primjena, čime čovjek više ne ovisi samo o znanosti već o ljudskom razumu koji je motiviran vjerom u znanstveni pothvat.
Naš svijet, koji je opsjednut znanošću, mora prepoznati jaz između znanstvenih podataka i ljudske interpretacije. Izjave poput „znanost nam govori što trebamo raditi“ ili „slijedimo znanost“ skrivaju interpretativni element kako bi umanjili potencijalno neslaganje prije nego što se ono pojavi. Na taj način, „slijediti znanost“ postaje oblik fundamentalizma – ta je dogma istinita, nećemo se raspravljati. Ironično, „prvaci znanosti“ ne mrze ništa više od vjerskog fundamentalizma, ali su ipak stvorili vlastitu „religiju“ gdje pobožanstvenjena „Znanost“ zamjenjuje Boga.
Objediniti znanstvene podatke s društvenim dogmama znači pogrešno shvatiti cilj znanosti koja bi trebala tražiti najbolje moguće objašnjenje svijeta, njegovih značajki i stvorenja. Sami zaključci izvedeni iz znanosti uvijek su ograničeni i mijenjaju se kako učimo i eksperimentiramo više. Primjer je naše razumijevanje položaja Zemlja u odnosu na Sunce. Ono što smo naučili o COVIDu-19 u jednoj godini još je dirljivije. Znanstvene teorije se tako zovu jer su pretpostavke utemeljene na dokazima. Teorija nije nepromjenjivi zakon, a još manje dogma.
Znanstvenicima, liječnicima, zdravstvenim službenicima i čelnicima vlada je potrebna poniznost kada stoje pred znanstvenim podacima, jer moraju javno priznati da se podaci mogu mijenjati i da podatke mogu pogrešno interpretirati. U znanstvenim pitanjima uvijek je potrebno testirati, a zatim ponovno testirati najnovije teorije u odnosu na proživljenu stvarnost. Kada jedan guverner ili gradonačelnik kaže: „Jednom kada COVIDova stopa pozitivnih dosegne X%, moramo ići u lockdown“, što ne predstavlja znanstvenu izjavu. Političari bi se trebali prestati pretvarati da nešto jest i trebali bi prestati prijetiti izopćenjem za svakoga tko se ne podvrgava njihovim dogmama.
Za pravilan pristup znanosti možemo uzeti primjer belgijskog svećenika i fizičara mons. Georgesa Lemaîtrea (1894.-1966.), koji je razvio teoriju Velikog praska. Pedesetih godina prošlog stoljeća papa Pio XII. je želio govoriti o teoriji Velikog praska kao znanstvenom dokazu za Bibliju. Mons. Lemaître je privatno intervenirao kod pape protiv svake takve izjave. Rekao je da istine teologije ovise o Bogu, a ne o znanosti koja bi, dobro je znao, jednog dana mogla pronaći nove dokaze koji bi potkopali ili čak proturječili njegovoj teoriji.
Znanost nam nudi važne spoznaje, ali ograničene uvide u funkcioniranje svijeta. Jao onima koji poput Stevena Pinkera i naših političkih vođa tijekom pandemije manipuliraju znanošću kao pokrićem za nametanje filozofije življenja svima nama. Jer vrijednost tih filozofija počiva na brojnim načelima koja nisu izvedena iz znanosti, već su preuzeta iz vjere. Oni koji tako brzo ocrnjuju vjeru, pogrešno vjerujući da je znanost opovrgava, imaju ispravne poglede na znanost i blokadu prema vjeri koja zrakama izvire iz njihovih očiju.
Vjera je dio znanosti. Prestanimo se pretvarati da su neprijatelji. Katolički pristup, koji priznaje međusobnu ovisnost vjere i znanosti, može nas najbolje izvući iz krize COVIDa i omogućiti nam da uđemo u zdravije političke razgovore.
