Okruženi kulturom rastućeg političkog nasilja, svi moramo osjećati barem trunku bijesa. Ne bismo bili ljudi kad ga ne bismo osjećali.
Guverner Utaha, Spencer Cox, zaslužuje pohvalu što je to priznao u petak: „Tijekom posljednjih 48 sati bio sam bijesan kao nikada prije… i dok me bijes gurao na rub, zapravo su me riječi Charlieja (Kirkea) povukle natrag… Charlie je rekao: ‘Kad ljudi prestanu razgovarati, tada dolazi do nasilja.’“
Ne znajući to, pokojni gospodin Kirk sažeo je učenje svetog Tome Akvinskog, koje se, prozaično rečeno, svodi na: „nije pitanje hoćeš li osjećati bijes, nego što ćeš s njim učiniti.“
Bijes je za Akvinskog bio daleko najsloženija „strast duše“ ili „emocija“ (passio animae). Toma uči da bijes uključuje i tugu i nadu, da je njegov predmet mješavina dobra i zla, te da uključuje i srdžbeni i požudni nagon.
Ne možemo sada ulaziti u te tehničke pojedinosti, ali dovoljno je reći da bijes, za Akvinskog, ima posebno važan odnos prema razumu. Bijes je razuman utoliko što očekuje ili „nada se“ pravednoj kazni za nepravdu (spes puniendi).
Problem je u tome što se bijes nada toj kazni nesavršeno jer, prepušten sam sebi, skreće s puta u određivanju kakva bi kazna trebala biti izrečena. Bijes sluša razum koji mu govori da je učinjena nepravda, ali ga ne „čuje savršeno“ (non perfecte audit) (Summa Theologiae, q. 158, a. 1) te stoga predstavlja zapreku ispravnoj uporabi razuma.
Upravo ta, iako nesavršena, uporaba razuma u slučaju bijesa (ira) omogućuje Tomi da ga razlikuje od mržnjom ispunjene srdžbe (odium). Guverner Cox se oslonio na sličnu razliku obraćajući se mladima nakon ubojstva gospodina Kirka: „Nasljeđujete zemlju u kojoj se politika doživljava kao bijes. Čini se da je bijes jedina opcija. No kroz te (tj. Kirkove) riječi dobili smo podsjetnik da možemo odabrati drugi put.“
Za Akvinskog, odabrati taj drugi put znači prepoznati bijes kao razuman, ali i priznati da uključuje nesavršenu uporabu razuma. Kad smo bijesni, s pravom očekujemo pravednu kaznu, ali pretjerano određujemo kakva bi kazna bila pravedna.
Još jedna posebnost bijesa jest to da je on jedina strast bez izravne suprotnosti (usp. ST I-II, q. 23, a. 3), kako u smislu da nema više ili manje određene suprotne strasti, tako i u smislu da nema opreke između dobra i zla. „Bijes,“ kaže Akvinski, „uzrokovan je teškim zlom koje je već prisutno u njemu.“ Jednostavno rečeno, bijes je na prvi pogled opravdan na način na koji druge strasti nisu.
Iako bijes nema suprotnost sam po sebi, Akvinski smatra da suprotne emocije nade (spes) i tuge (tristitia) bitno sudjeluju u bijesu.
Nada je uključena utoliko što se bijesan čovjek nada da će biti opravdan, a tuga utoliko što oplakuje nepravdu koju je pretrpio. Lakše se nosimo s bijesom kad shvatimo da je on mješavina te dvije strasti.
Akvinski smatra da se bijes sastoji upravo u spoju tuge zbog učinjene nepravde i nade u osvetu. Ako nemamo nade u osvetu, doživljavamo samo tugu. Ako iz bijesa uklonimo tugu, ostaje samo radost: tj. radost u sigurnosti da je osveta izvršena ili da će biti izvršena.
Dakle, suočeni sa zlom poput političkog ubojstva gospodina Kirka, možemo se ili pomiriti, u kojem slučaju strast koju osjećamo nije ništa drugo nego tuga (tristitia), ili možemo pokušati nadvladati ili osvetiti zlo. No ako postupimo vođeni sirovim bijesom, tada, kako uči Akvinski, kazna kojoj se nadamo bit će nepravedna.
Znam da je ovo razmišljanje teško, ali opet, pouka je da smo opravdani kad osjećamo bijes upravo zato što je učinjena nepravda, a ta nepravda traži zadovoljštinu.
Ako je „drugi put“ koji zagovara guverner Cox išta nalik onome što uči Akvinski, on nas mora dovesti do kraja, takoreći. Mora se protegnuti i na same načine na koje tražimo zadovoljštinu za pretrpljeno zlo. Takav drugačiji put ujedno jača Kirkov argument da je najbolja stvar koju možemo učiniti da izbjegnemo nasilje – nastaviti razgovarati.
Na kraju, Akvinskova detaljna analiza bijesa nije bez prijedloga kako ga izliječiti. On daje prednost vrlinama krotkosti, strpljivosti i razumnosti. To su iste vrline koje mogu pomoći obnovi ozračja međusobnog poštovanja, bitnog za vrstu građanskog dijaloga koji je mogao spriječiti ubojstvo Charlieja Kirka i niz političkih atentata – uspjelih i neuspjelih – koji uznemiruju našu naciju.
Istodobno, ako pažljivo čitamo Akvinskog, vidimo da su krotkost i strpljivost u biti kršćanske vrline, jer se one usavršuju tek u savršenoj ljubavi.
Kristovo učenje da budemo krotki poput njega (usp. Mt 11,29) i Sirahovo učenje da nas ništa ne čini prihvatljivijima među ljudima od krotkosti (usp. Sir 3,19) čini se da govore kako su krotkost i strpljivost najveće vrline. Ali Akvinski uči da nas one čine prihvatljivima Bogu i ljudima samo „utoliko ukoliko se slažu s ljubavlju, najvećom od svih vrlina, prema istom cilju, a to je ublažavanje zala našega bližnjega.“ (ST II-II, q. 157, a. 4)
Koliko god teško bilo, mi kršćani teško bismo našli bolji odgovor na nasilje koje nas okružuje. Mi građani teško bismo našli bolji motiv da prihvatimo Kirkovu opomenu da nastavimo razgovarati.
