Po svome krštenju mi smo svećenici, proroci i kraljevi — a ne „moralistički terapijski deisti“.
Sveti Ivan Zlatousti (349.–407.) bio je rječit propovjednik i, u konačnici, pravi pastir duša. Patristički tekstovi koje je sastavljao nisu bili namijenjeni učionici kao predavanje, nego ocu u vjeri koji razgovara sa svojom duhovnom djecom.
I tako je Ivan Zlatousti morao rješavati praktične probleme koji neprestano zbunjuju Božji narod. Među takvim dilemama bilo je i temeljno pitanje religiozne nepismenosti. To je bio težak izazov u postapostolskoj Crkvi, a ostaje poteškoća i danas u našoj postmilenijskoj Crkvi.
Sveti Ivan Zlatousti piše: „Ako pitate (kršćane) tko je Amos ili Obadija, koliko je bilo apostola ili proroka, ostaju nijemi. Ali ako ih pitate o konjima ili vozačima, odgovaraju s većom ozbiljnošću nego sofisti ili retori.“
To je istina i danas. Više ljudi vam može ispričati detalje složene kronologije Marvelova filmskog svemira nego o Starom zavjetu. Sociolozi Christian Smith i Melinda Lundquist Denton u svom djelu iz 2005., Soul Searching: The Religious and Spiritual Lives of American Teenagers, opisuju to kao „MTD“ ili „Moralistički terapijski deizam“. Osnovne pretpostavke MTD-a su sljedeće:
- Postoji Bog koji je stvorio i uredio svijet te bdije nad ljudskim životom na zemlji.
- Bog želi da ljudi budu dobri, ljubazni i pravedni jedni prema drugima, kako uči Biblija i većina svjetskih religija.
- Središnji cilj života jest biti sretan i osjećati se dobro u vlastitoj koži.
- Bogu nije potrebno posebno sudjelovati u nečijem životu, osim kada je potreban da riješi problem.
- Dobri ljudi idu u raj kada umru.
Zanimljivo, zar ne? Takve bi ideje zaledile krv u žilama svetog Ivana Zlatoustog! A ta religiozna nepismenost nadilazi puko nepoznavanje intelektualnih činjenica. Radi se o nepoznavanju Isusa Krista u i po njegovu Mističnom Tijelu, Crkvi. MTD je prevladavajući stav s kojim se susrećemo – dobronamjerni, ljubazni ljudi koji žive u onome što je njemački luteranski teolog Dietrich Bonhoeffer (1906.–1945.) opisao kao „jeftinu milost“ — a znamo da ta milost, besplatan i nezaslužen dar Božji, nipošto nije jeftina, nego skupa, cijena joj je krv samoga Božjega Sina.
Dakle, imajući to na umu, kako mi, kao katolički vjernici, možemo tome doskočiti? Kao i većina stvari u životu, čini se da se od nas traži da ponovno steknemo svoju orijentaciju i razvijemo svoj pogled kako bismo prešli od pukog gledanja do istinskog i stvarnog opažanja. To zahtijeva ono što je kanadski filozof i teolog 20. stoljeća, Bernard Lonergan (1904.–1984.), opisao kao „intelektualno obraćenje“. Lonergan definira intelektualno obraćenje kao „radikalno razjašnjenje i, posljedično, uklanjanje jednog izuzetno tvrdokornog i obmanjujućeg mita o stvarnosti, objektivnosti i ljudskom spoznavanju“. U svojoj biti ono uključuje pomak u načinu na koji čovjek opaža stvarnost. Svjestan da „znati ne znači gledati“, Lonergan vjeruje da se do objektivnosti ne dolazi naivan realizmom, nego da se stvarnost „daje u iskustvu, organizira u razumijevanju, potvrđuje u prosuđivanju i vjerovanju“. To je pomak prema svijetu posredovanom značenjem, koji nadilazi osjetilnu percepciju i ide prema vanjskom i unutarnjem, osobnom i zajedničkom iskustvu, što zajednica potvrđuje.
Lonergan ovakav stav „znati znači gledati“ opisuje kao mit s mnogim posljedicama. Među njima bile bi i filozofske pozicije naivnog realizma, empirizma i idealizma. Iako se svaka od tih filozofskih pozicija razlikuje u pojedinim točkama i polazi iz različitih horizonata, sve dijele isto uvjerenje da znanje proizlazi iz gledanja. Osloboditi se od takve svijesti zahtijeva istinsku autentičnost sebe samoga, spoznaju vlastite osobe i spoznaju vlastite kognitivne strukture.
Kako bismo bili vjerodostojni svjedoci Krista, kako bismo nadilazili puki moralistički terapijski deizam, možda trebamo prepoznati ono što Apostol Pavao čini u svojoj Prvoj poslanici Timoteju (1 Tim 1,12–17):
Zahvaljujem onome koji me ojačao, Kristu Isusu, Gospodinu našemu, što me smatrao vjernim povjerivši mi ovu službu, premda sam ga prije bio pogrđivao, progonio i zlostavljao. Ali pomilovan bijah jer sam to učinio ne znajući, u nevjeri; i preobilovala je u meni milost Gospodina našega s vjerom i ljubavlju u Kristu Isusu. Vjerodostojna je riječ i vrijedna da je svi prime: Krist Isus dođe na svijet spasiti grešnike. Od njih prvi sam ja. Ali pomilovan bijah zato da na meni prvome pokaže Krist Isus svu strpljivost, za primjer onima koji će vjerovati u njega za život vječni. Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinomu Bogu: čast i slava u vijeke vjekova! Amen.
Da, Bog je Bog, Stvoritelj, a mi nismo. Kao pali ljudi, ranjeni posljedicama istočnoga grijeha, nismo dostojni takve ljubavi kakvu nam pokazuje Gospodin Isus. Ništa što možemo učiniti sami od sebe nikada nas ne može učiniti dostojnima te ljubavi. Ali upravo po milosnom činu njegova Utjelovljenja, po tome što je uzeo našu ljudsku narav, što je postao jedan od nas u svemu osim u grijehu, započinje naše ozdravljenje. Raširivši ruke na križu u zagrljaju ljubavi, trpeći i umirući, on nas otkupljuje. Oprani i očišćeni, mi koji nikada ne gubimo sliku Boga na čiju smo sliku stvoreni, bivamo obnovljeni u njegovu sličnost.
I da, opet ćemo griješiti. I da, trebamo se uvijek vraćati Jedinom koji nas može očistiti – Kristu Gospodinu. Upravo to prianjanje uz Krista u njegovu Tijelu, Crkvi, može nam pomoći da nadvladamo ovaj stav „MTD-a“.
Što to znači konkretno, osobito za one koji su pozvani na služenje u Crkvi kao svećenici i budući svećenici? Možda nam Evanđelje po Luki (6,41-42) daje naslutiti:
„Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš reći bratu svome: ‘Brate, da izvadim trun što je u oku tvome,’ a sam u svome oku brvna ne vidiš? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku brata tvoga.“
Promijeniti svoju percepciju tako da najprije vidimo tko smo, da primijetimo brvno u vlastitome oku – to jest naše ljudske slabosti i grijehe – a zatim da prepoznamo čudesno dostojanstvo koje imamo kao stvorenja stvorena na sliku i priliku Boga koji nas toliko ljubi da je spreman roditi se za nas, umrijeti za nas i uskrsnuti za nas i za naše spasenje – to je prvi korak! Ovdje zasigurno nema „jeftine milosti“, nego skupe, čija je cijena Krv Jaganjca Božjega, milosti koja od nas traži da se potpuno predamo jedinoj pravoj baštini koju posjedujemo – Gospodinu.
