Naslovnica Crkva Biskup Schneider: Kako živjeti vjeru u doba zabrane javnog bogoslužja

Biskup Schneider: Kako živjeti vjeru u doba zabrane javnog bogoslužja

Milijuni katolika u takozvanom slobodnom zapadnom svijetu bit će u narednim tjednima ili čak mjesecima, a posebno tijekom Velikoga tjedna i Uskrsa, vrhunca cijele liturgijske godine, lišeni svakoga javnog bogoslužja kako zbog svjetovnih, tako i zbog crkvenih reakcija na izbijanje koronavirusa (COVID-19). Najbolnije je i najtužnije od svega uskraćivanje vjernicima pristup svetoj misi i sakramentu Pričesti.

Trenutno proživljavamo atmosferu globalne panike. Drastične i neujednačene mjere sigurnosti koje poriču temeljna ljudska prava na slobodu kretanja, slobodu okupljanja i slobodu mišljenja izgledaju gotovo kao da su globalno orkestrirane prema preciznom planu.

Važna popratna pojava ove nove „sanitarne diktature“ koja se širi svijetom rastuća je i beskompromisna zabrana svih oblika javnoga bogoštovlja. Trenutna zabrana javnoga bogoslužja u Rimu vraća Crkvu u vrijeme zabrane kršćanskoga bogoslužja, a koju su u prvim stoljećima uveli poganski rimski carevi.

Svećenici koji se usude slaviti svetu misu u nazočnosti vjernika u trenutnim okolnostima mogli bi biti kažnjeni ili pritvoreni. Takva „sanitarna diktatura“ stvorila je situaciju koja odiše dahom katakombi, progonjene Crkve, podzemne Crkve, posebno u Rimu. Papa Franjo koji je 15. ožujka usamljen i pomalo zastajkujući laganim korakom prošetao pustim ulicama Rima na svom hodočašću od slike “Salus populi Romani” u crkvi Santa Maria Maggiore do čudesnoga križa u crkvi San Marcello prenio je apokaliptičnu sliku. Prizor je podsjećao na opis iz trećega dijela fatimske tajne (objavljene 13. srpnja 1917.): “Sveti Otac prolazio je polurazrušenim gradom, skrhan bolom i moleći za spas duša bezbrojnih pokojnika koje je susretao na putu…”

Kako bi katolici trebali reagirati i ponašati se u ovakvoj situaciji?

Ovu situaciju moramo prihvatiti iz ruku božanske Providnosti kao kušnju koja će nam donijeti veću duhovnu korist nego da takvu situaciju nismo doživjeli. Tu situaciju možemo shvatiti kao božansku intervenciju u trenutnoj krizi u Crkvi, u krizi bez presedana. Bog ovu situaciju koristi kako bi pročistio Crkvu, kako bi odgovorne u Crkvi, prije svega Papu i biskupe, probudio iz iluzije lijepoga modernog svijeta, od iskušenja da “koketiraju” sa svijetom, od uranjanja u vremenite i zemaljske stvari. Moći ovoga svijeta prisilno su razdvojile vjernike od svojih pastira. Vlade su svećenicima naredile da liturgiju slave bez naroda.

Ova trenutna božanska intervencija koja pročišćava ima moć pokazati svima nama što je u Crkvi doista važno: Kristova euharistijska žrtva, žrtva Njegova Tijela i Krvi te vječno spasenje besmrtnih duša. Neka oni koji su u Crkvi neočekivano i iznenada uskraćeni za ono bitno počnu dublje promatrati i cijeniti njezinu vrijednost.

Unatoč bolnoj situaciji u kojoj su lišeni svete mise i pričesti, katolici se ne smiju prepustiti frustraciji ili malodušju. Ovo iskušenje trebaju prihvatiti kao priliku za obilne milosti koje im je pripravila božanska Providnost. Mnogi katolici imaju priliku na neki način iskusiti stanje katakombi, podzemne Crkve. Može se nadati da će takva situacija donijeti nove duhovne plodove ispovijedalaca vjere i svetosti.

Ova situacija primorava katoličke obitelji da doslovno dožive značenje kućne crkve. Zbog nemogućnosti sudjelovanja na svetoj misi čak i nedjeljom, katolički roditelji trebali bi okupiti svoje obitelji u svojim domovima. U svojim domovima mogu sudjelovati na svetoj misi koja se emitira na televiziji ili internetu. Ako pak to nije moguće, trebali bi provesti sveti sat molitve kako bi posvetili Dan Gospodnji i duhovno se sjedinili sa svetim misama koje svećenici slave iza zatvorenih vrata u svojim gradovima ili u njihovoj blizini. Taj se nedjeljni sveti sat kućne Crkve može, primjerice, provesti na sljedeći način: molitva krunice, čitanje nedjeljnoga evanđelja, čin pokore, čin duhovne pričesti, litanije, molitva za sve koji pate i umiru, za sve koji su progonjeni, molitva za papu i svećenike, molitva za okončanje tjelesne i duhovne epidemije. Katolička obitelj također bi trebala moliti pobožnost križnoga puta svaki petak u korizmi. Nadalje, roditelji nedjeljom popodne ili uvečer mogu okupiti svoju djecu kako bi im čitali životopise svetaca, osobito priče iz vremena progona Crkve.

Katolici koji sada ne mogu sudjelovati na svetoj misi i primati svetu pričest sakramentalno – možda samo na nekoliko tjedana ili mjeseci – mogu razmišljati o vremenima progona kada vjernici godinama nisu mogli prisustvovati svetoj misi niti primati druge sakramente, kao što je to, primjerice, bio slučaj tijekom komunističkih progona u mnogim mjestima Sovjetskoga Saveza.

Neka sljedeće riječi Božje ojačaju sve katolike koji trenutno trpe zbog uskrate pristupa svetoj misi i svetoj pričesti:

Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.” (1 Pt 4, 12–13)
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog.” (2 Kor 1, 3–4)
Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivoga zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.” (1 Pt 1, 6–7)

U vrijeme okrutna progona Crkve sveti Ciprijan Kartaški (†258.) dao nam je sljedeću pouku o vrijednosti strpljivosti:

Strpljivost je ta koja snažno utvrđuje temelje naše vjere. Ona je ta koja visoko uzdiže našu nadu. Ona usmjerava naša djela kako bismo se držali Kristova puta dok po njemu koračamo zbog Njegove strpljivosti. (…) Kakav li je Gospodin Isus i kakva li je Njegova strpljivost, da On koji je slavljen na nebu još nije osvećen na zemlji! Razmatrajmo, ljubljena braćo, Njegovu strpljivost u progonima i patnjama našim. Iskažimo Mu poslušnost ispunjenu iščekivanjem Njegova dolaska.” (De bono patientiae 20; 24)

Sa svojim punim pouzdanjem želimo moliti Majku Crkve, zazivajući zagovornu snagu njezinoga Bezgrešna Srca, da trenutna nemogućnost sudjelovanja na svetoj misi urodi mnogim duhovnim plodovima za istinsku obnovu Crkve nakon desetljeća progona vjernih katolika, svećenstva i vjernika unutar Crkve. Poslušajmo sljedeće nadahnjujuće riječi svetoga Ciprijana:

Ako se prepozna uzrok katastrofe, pronalazi se i lijek za ranu. Gospodin je želio prokušati svoju obitelj. Budući da je dugi mir iskvario nauku koja nam je božanski dana, nebeski je prijekor probudio našu tromu i, da tako kažem, gotovo uspavanu vjeru. Premda smo zbog svojih grijeha zaslužili više, najmilosrdniji je Gospodin svime upravljao tako da je sve ono što se zbilo izgledalo više kao kušnja nego kao progon.” (De lapsis 5)

Bog je dao da ovo kratko iskušenje u obliku nesudjelovanja u javnom bogoslužju i na svetoj misi potakne u srcu pape i biskupa novu apostolsku gorljivost za trajnim duhovnim blagom koje im je božanski povjereno; revnost za slavu i čast Božju, za jedinstvenost Isusa Krista i Njegovu otkupiteljsku žrtvu, za Euharistiju kao središte te njezin sveti i uzvišeni način slavljenja, za najveću slavu euharistijskog Kristova Tijela, gorljivost za spas besmrtnih duša, za čedno i apostolsko svećenstvo. Poslušajmo sljedeće ohrabrujuće riječi svetoga Ciprijana:

“Hvale treba dati Bogu, a Njegova dobročinstva i darove treba slaviti činomzahvaljivanja, premda naš glas nije prestao zahvaljivati ni u vrijeme progona. Naime, čak nas ni neprijatelj ne može spriječiti da mi, koji Gospodina ljubimo svim srcem, dušom i snagom, prestanemo obznanjivati Njegove blagoslove i hvale – uvijek i svugdje. Po molitvama mnogih došao je željeni dan te je nakon strašne i grozne tame i duge noći zasvijetlio svijet obasjan Gospodinovim svjetlom.” (De lapsis 1)
Izvor

Ciprijan Kartaški

Sveti Ciprijan, biskup kartaški i mučenik, inače poznat po strpljivosti i šutnji, u kršćanskom puku posebno je ostao zapamćen po aktivnostima za teške i dugotrajne epidemije kuge od 252. do 254. koja je poharala veliki dio Rimskog Carstva i sjevernu Afriku. Zato se kroz stoljeća sveti Ciprijan zaziva u časovima prijetećih epidemija.