Naslovnica Društvo Blasfemija i govor mržnje

Blasfemija i govor mržnje

Kao što znamo, zakoni kojima bi se zabranjivala blasfemija su danas ili uklonjeni iz kaznenog zakona ili su ostali samo mrtvo slovo na papiru. Venecijanska komisija, savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja, objavila je 2008. Izvješće o blasfemiji, religijskoj uvredi i poticanju na religijsku mržnju. U izvješću je zabilježeno da je u Europi blasfemija kazneno djelo jedino u Austriji, Danskoj, Finskoj, Grčkoj, Italiji, Lihtenštajnu, Nizozemskoj i San Marinu. U njegovu je zaključku utvrđeno da “nije potrebno ni poželjno uvoditi kazneno djelo religijske uvrede“, a “kazneno djelo blasfemije trebalo bi ukinuti“.

S druge strane, zakone protiv govora mržnje su prisvojile gotovo sve zapadne demokracije, uključujući Hrvatsku. Dakle, vrijeđati čovjeka čak i po religijskoj osnovi postalo je kazneno dijela, dok se vrijeđanje Boga stvoritelja danas glorificira iz aspekta slobode govora bez obzira na posljedice koje bi to moglo imati na osjećaje vjernika. Ovo licemjerje je dakako došlo do izražaja nakon terorističkog napada u Parizu, pa je i sam papa Franjo spomenuo da „u slobodi govora postoje ograničenja“.

Pitanje koja se logično postavlja jest – da su zakoni protiv blasfemije imali istu snagu kao oni protiv govora mržnje, bi li se mogao izbjeći napad na uredništvo Charlie Hebdo-a?

Kako čitamo u vijestima, čak i neki vjerski dužnosnici misle da ne bi:

„Samo jedan dan prije islamskog napada na uredništvo Charlie Hebdo-a u Parizu, nadbiskup Jean Pierre Grall u Strasbourgu, uz protestante i druge vjerske vođe, je službeno zatražio uklanjanje bogohuljenja kao kaznenog djela iz Kaznenog zakona. Takvo djelo više ne postoji u sekularnoj Francuskoj već dugo vrijeme, ali u Alsace i Lorraine, pripojenima Francuskoj 1920. godine nakon Prvog svjetskog rata, još uvijek postoji kontinuitet pod utjecajem njemačkog pravnog sustava.

Zakon je trenutno na snazi i predviđa do tri godine zatvora za one koji “potiču neugodnost bogohuljenja u javnosti s namjerom da uvrijede“. U 2013. Ligue de Défense des Muslumans je sudbeno zatražila ovu kaznu na Sudu u Strasbourgu za satirički časopis “Charlie Hebdo“.
Postupak je poništen zbog formalnih pogrešaka što je Muslimanska liga protumačila kao nedostatak spremnosti primjenjivanja zakona koji je još uvijek na snazi. Za ostatak Francuske, uvreda protiv Boga još od vremena Francuske revolucije više nije kazneno djelo.

U zakonu između ostaloga piše:

“Bogohuljenje se izravno protivi drugoj zapovijedi. Sastoji se u iznošenju protiv Boga – jasno ili uvijeno – riječi mržnje, sramoćenja, ili prkosa. Zbog pogrdnog govora o Bogu, nedostatka poštovanja prema Bogu u nečijem govoru i vrijeđanja Božjeg imena … sveti Jakov opominje one “koji psuju lijepo Ime (Isusovo) na vas zazvano“.
Zabrana bogohuljenje proteže se na govor protiv Kristove Crkve, svetaca i svetih stvari. Također je bogohulno koristiti Božje ime kako bi se prikrila kriminalna radnja, navodilo ljude na poslušnost, mučilo osobe ili ih osudilo na smrt.“

Zakon ističe kako zloupotrebljavanje Božjeg imena s ciljem činjenja zločina može izazvati druge na odbacivanje religije.

“Bogohuljenje proturječi poštovanju koje dugujemo Bogu i njegovom svetom imenu. To je samo po sebi težak grijeh”, pozivajući se na Katekizam i Zakonika kanonskoga prava, Kanon 1369.

Ako ne iskazujemo poštivanje prema Bogu, nego čak dopuštamo i  propagiramo vrijeđanje Njega samoga, kako ćemo onda poštivati jedni druge? U doba odbacivanja Boga, možda sva ljudska prava, ispisana na papiru, postanu samo mrtva slova.