Ovdje nam je dobar primjer desni razbojnik koji je najbolje iskoristio svoj kritični trenutak.
U svakoj boli možeš naći lijek, kao što se u zmijskom otrovu nalazi protuotrov… To da se u smrti nalazi najveća tajna života pokazao nam je naš Gospodin…
Nekad su nam znali reći: Pazite što govorite jer i zidovi imaju uši. To je mnogima ostalo u kostima, još iz vremena jednoumlja, pa se i danas neki okreću i misle kako ih možda netko prisluškuje. No, strah zarobljava i od takvog života nema ništa.
Jedna je djevojčica, koja je uporno željela znati gdje su joj te noći oni ljudi odveli djeda, opomenuta od roditelja da govori tiše jer da i zidovi imaju uši, nakon toga tražila od njih da joj pokažu te zidove s ušima. Nato se otac ustao, te je preko cijelog zida nacrtao jedno veliko uho i pokazao to svojoj kćeri kao dokaz. Na to su se svi, iako u toj muci koju su proživljavali, od srca nasmijali.
„Ako želite biti istinski sretni, morate biti u stanju uzeti svoju bol i igrati se s njom.“, potiče nas stara mudrost negdje iz prikrajka. Neki od najradosnijih ljudi bili su upravo oni koji su prošli kroz jako mučne periode života s odlukom kako će to prigrliti kao dio života kroz koji moraju proći s pouzdanjem u Boga.
U nekim bolnicama s bolesnom djecu znaju dovoditi klaunove i tad se događa da se teško bolesna djeca, nerijetko i na smrt bolesna, smiju na sav glas. Tako to zna biti i za njihove roditelje znak nade i ohrabrenja, pa se i oni smiju sa svojom djecom. Isto tako, u takvim trenucima oni prvi put možda otkrivaju drugačije gledanje na život ili priliku za drugačije oči.
U trenutku potpune nemoći da bilo što učine za njih smijeh njihove bolesne djece nekako kao da ih otvara, kao da probija u onu nevidljivu dimenziju na koju ih Bog želi potaknuti, kao i nas danas u Isusovim riječima: „Blago vama“ koji sada gladujete, koji sada plačete…
Čuo sam za slučaj bolesne desetogodišnje djevojčice koja je svojim uplakanim roditeljima rekla: „Zašto plačete, kad sam ja svoju bolest dala Isusu upravo za vas?“ Roditelji su bili šokirani, jer joj nikad nisu o tome govorili.
KAKVO UZDANJE ONAKVA SNAGA U KRITIČNOM TRENUTKU…
Sveti Pavao nam kaže: Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih.
Mi moramo stvarnost promatrati mnogo dublje, ako se nazivamo vjernicima, jer prava stvarnost nije samo ono što nam se događa na vidljiv i osjetljiv način: ona seže mnogo dalje od našeg trenutnog stanja.
Isus nas želi ohrabriti u onome što trenutno prolazimo, ali i pripremiti na ono što moramo svi proći, prije ili kasnije. Otajstvo prave radosti smješteno je često ondje gdje se najmanje nadamo, u onome što bismo najradije izbjegli. Tako su primjerice mnogi pronašli Boga i život vjere u nekim od najtežih životnih trenutaka…
Ako polazimo od sebe, od nas koji smo Crkvi najvjerniji, otkrit ćemo kako smo upravo u životnim tragedijama, bolestima, progonstvima, izrugivanjima, poniženjima i sl. počeli još dublje tražiti Krista.
Upravo ondje nas je najdublje susrelo ono Isusovo: „Blago vama…“ Ondje smo ga najdublje čuli i počeli upoznavati njegovo otajstveno značenje (koje je nemoguće naći u sigurnosti vlastitoga bogatstva, sitosti i samohvali).
Isus nas usmjerava i želi poučiti u tome da se upravo u onim najneugodnijim događajima našega života nalazi tako velika prilika…
NAŠA NADA I BLAŽENSTVO JE U TOME ŠTO NAM JE BOG U SVEMU BLIZU…
Isus poučava mnoštvo kako na pravi način tražiti i promatrati sreću i kako se ne treba pogubiti u nesreći. Pravi vjernik sve što mu se događa promatra u perspektivi neprolaznih vrijednosti, u perspektivi vječnog spasenja.
Današnje evanđelje po Luki ima svoju paralelu u Matejevu evanđelju. Međutim, kod Luke na samom početku nam je s razlogom istaknuta jedna bitna razlika u odnosu na ono izvješće koje nam donosi Matej.
Naime, dok kod Mateja nalazimo kako se Isus uspeo na goru s učenicima i kako je onda stao naučavati, kod Luke čitamo kako Isus siđe s učenicima i zaustavi se na ravnu.
Govor s uzvišenog mjesta, što je slučaj kod Mateja, želi nam istaknuti autoritet onoga koji govori, a u slučaju Isusa i njegovu božansku dimenziju.
Znamo da se u Starom zavjetu Mojsije uspinjao na goru da bi razgovarao s Bogom, a narod je ostajao u podnožju. Tako su u evanđelju po Mateju Isusu na goru pristupili učenici, dok je narod ostao dolje niže.
U današnjem evanđelju po Luki pak imamo jednu novu dimenziju, odnosno ovdje Isus silazi s učenicima i zaustavi se na ravnu.
Ono što nam Luka želi s time posvijestiti je upravo ta posebna Božja blizina čovjeku koja je nastupila Isusovim dolaskom na ovaj svijet. Bog nam je toliko blizu da se utjelovio i postao jedan od nas.
To što je sišao i zaustavio se na ravnu, na razini mnoštva koje se okupilo, znači da taj naš Bog dijeli i proživljava naše stanje. On nije dakle neki daleki Bog, on je Emanuel, Bog s nama.
Upravo zato Isus može i reći čovjeku u njegovu siromaštvu, gladi, žalosti … “Blago vama!”…, jer Bog ga nije ostavio nego je s njim…
Bog je sišao među nas ljude ne samo da suosjeća s nama, nego i da podijeli s nama naša ljudska stanja, dapače da ih preuzme za nas u onoj dimenziji naše nemoći i da upravo u tu našu nemoć unese svoju moć i mogućnost pobjede.
Isus se u evanđelju po Luki danas obraća izravno svakome od nas istim riječima “Blago vama…” Mi smo danas to okupljeno mnoštvo zarad kojeg je on sišao i zaustavio se na ravnu, odnosno on je s nama na našoj razini, u našoj dimenziji, u našem životu.
On nije negdje daleko nego je s nama, u onome što svatko od nas trenutno proživljava. Netko je možda u žalosti, netko je u bolesti, netko je u oskudici i sl., ali Isus je sad s nama i to je razlog nade.
Nismo osuđeni ostati u tom stanju, nego smo pozvani sve promatrati u novoj dimenziji koju nam je donio Gospodin.
Prorok nas zato u današnjem prvo čitanju poziva da svoje pouzdanje trebamo staviti u Boga, a ne u čovjeka.
Na čemu dakle temeljimo svoju vjeru? Što nam je oslonac? Sve što prolazimo u životu i što nam se događa, lijepo ili ružno, trebamo promatrati kroz prizmu Kristove muke i uskrsnuća.
Sa stranice dominikanci.hr
