U našoj Crkvi postoje mnoge specifičnosti koje možda i ne ugrožavaju jedinstvo vjere, ali nesuglasice oko toga tko smije, odnosno ne smije primiti Svetu pričest ne spadaju u tu kategoriju. I dok se to konkretno pitanje ne riješi, vjernicima ostaje da se pitaju je li Crkva posve ozbiljna u obdržavanju istina svoga nauka. Mislim, vjeruje li Crkva doista u svetost ljudskog života? U tolikoj mjeri, da oni koji na najtvrdokorniji i javan način odbijaju zaštititi život, preziru čak i obranu bespomoćne bebe u utrobi, ne bi trebali primati Gospodina i darovatelja života, osim ako su prvo pošteno priznali svoje grijehe.
Slažu li se biskupi s time? Nadamo se tome. Nisu li katolici? Zasigurno službeno, dajući pitanju pobačaja „najvažniji prioritet“ među svim pitanjima koja se dotiču ljudskog života. Stoga, čini se, da niti jedan biskup ne osporava činjenicu da pobačaj predstavlja izravan napad na život, dapače, napad na najneviniji od svih života. Ili da, u nedostatku osiguravanja pravne zaštite za nerođeni život, nijedno drugo pravo nije sigurno.
Dakle, u čemu je problem? Zašto onda svi biskupi nisu javno poduprli odluku nadbiskupa Salvatorea Cordileonea o zabrani primanja Euharistije predsjednici Zastupničkog doma Nancy Pelosi? S obzirom na činjenicu da ona „tvrdoglavo ustraje u očitom grijehu”, ne bi li svi oni trebali podržati njegovu odluku, i proširiti primjenu odluke na vlastite biskupije? I to ne samo zbog nerođene djece, čije uništenje promovira cijeli svoj politički život; nego radi vlastite duše, koja je u daleko većoj opasnosti. Nažalost, čak i većoj nego što ona možda zna.
Jer, dok to ne učine, od katolika se traži da vjeruju da je profanacije Euharistije na nekim mjestima sasvim u redu, dok na drugima nije. Nancy Pelosi može biti spriječena da počini svetogrđe u San Franciscu, ali ne i u Washingtonu, gdje je šezdeset demokrata iz Zastupničkog doma prošle godine poručilo kardinalu Wiltonu Gregoryju i drugim biskupima u vezi abortusa- da je „korištenje Euharistije kao oružja protiv demokratskih zakonodavca zbog njihove podrške sigurnom i legalnom pristup žene pobačaju kontradiktorno”.
U međuvremenu, s druge strane rijeke Potomac nalazi se biskup Arlingtona, koji je upravo najavio da će se zabrana nadbiskupa Cordileonea poštovati u njegovoj biskupiji. Ovo dosadašnje suučesništvo u masovnom ubijanju djece sada nas je dovelo do odluke na kojoj se strani rijeke nalazi vaša Crkva.
Štoviše, to je skandalozno. Što se toga tiče, Katekizam Katoličke Crkve, dokument na koji se obvezuju čak i biskupi, savršeno je jasan, nazivajući abortus „stavom ili ponašanjem koje drugoga navodi na zlo” (2284). Žele li biskupi zapravo poticati zlo? Jer svojim neuspjehom da se ujedine, da se združe u zajedništvu s biskupima oko oltara, odaju dojam da su suučesnici u ovome. Čini se da im ne smeta što skandaloznim dopuštanjem da oni koji odbacuju jasan nauk Crkve o svetosti života budu i dalje u zajedništvu s Tijelom Kristovim – zajedništvu za koje tvrde da ga dijelimo pred Božjim oltarom.
Čega se oni toliko boje?
