Događaj ima važnost — čak i simboličnu — mnogo veću nego što bismo danas mogli zamisliti; a njegovo se sjećanje zaslužuje prenijeti na razmišljanje budućih povjesničara.
Bilo je oko 14:30 kada se pjevanje Vjerovanja zaorilo pod veličanstvenim svodovima bazilike svetog Petra, snažno intonirano glasovima procesije od preko dvjesto svećenika koji su polako napredovali, praćeni tisućama vjernika okupljenih na 14. međunarodnom hodočašću Ad Petri Sedem.
Nakon što su prošli kroz Sveta vrata, procesija je stigla do veličanstvenog svetišta bazilike svetog Petra, gdje se uzdiže monumentalna Petrova stolica, okružena mramorom, broncom i zrakama slave. Berninijev genij nije oblikovao samo umjetničko remek-djelo, nego i simbol Tradicije Crkve, vjerno očuvane kroz dva tisućljeća. Svećenici su stali u dva reda, s desne i lijeve strane oltara, nad kojim dominira veliki brončani relikvijar sa Stolicom i impozantnim kipovima četvorice crkvenih naučitelja: latinaca svetog Ambrozija i svetog Augustina te grka svetog Atanazija i svetog Ivana Zlatoustog. Iznad katedre, u slapovima zlata i svjetlosti, Golub Svetoga Duha, smješten u slavnom prozoru od alabastera, širio je topao sjaj po cijelom svetištu.
S obje strane tribine stoje grobnice Urbana VIII., također Berninijevo djelo, i Pavla III., pape koji je sazvao Tridentski sabor; i one se još uvijek čine kao da bdiju nad središtem Petrovog prvenstva. Iznad, na svodu, prikaz predaje ključeva svetom Petru pripovijeda o podrijetlu papinske vlasti, dok sa strane prizori mučeništva svetog Petra i pogubljenja svetog Pavla tvore sveti prikaz koji govori o krvi prolivenoj za vjeru.
Ne bi moglo postojati dojmljivije okruženje za svečanu ceremoniju koja je započela nešto poslije 15 sati, kada je Njegova Uzoritost kardinal Raymond Leo Burke, umirovljeni pokrovitelj Suverenog Vojnog Malteškog reda, ušao i služio svečanu pontifikalnu misu prema drevnom rimskom obredu, uz pomoć ceremonijara koji su pridonijeli da liturgija dobije dostojanstvo i veličanstvenost koju zaslužuje.
Devet stotina pripremljenih stolica pokazalo se premalo za mnoštvo tri do četiri puta veće, sastavljeno od muškaraca i žena, mladih i starih, pristiglih iz svih dijelova svijeta. Događaj je bio izvanredan i zbog mjesta na kojem se odvijao: u ambijentu jedinstvenom u svijetu, gdje se arhitektura, kiparstvo, teologija i povijest isprepliću kako bi učinili vidljivom misiju Crkve i papinstva — čuvati vjeru i prenositi je kroz stoljeća.
Kardinal Burke je u svojoj vrlo cijenjenoj propovijedi podsjetio na stotu obljetnicu ukazanja Djeteta Isusa, zajedno s Gospom Fatimskom, Časnoj službenici Božjoj sestri Lúciji dos Santos, 10. prosinca 1925. godine, u kojem je „Gospodin pokazao Žalosno i Bezgrešno Srce naše Gospe, prekriveno mnogim trnjem zbog naše ravnodušnosti i nezahvalnosti te zbog naših grijeha. Gospa Fatimska osobito želi da nas zaštiti od zla ateističkog komunizma, koji udaljava srca od Srca Isusova – jedinog izvora spasenja – i vodi ih u pobunu protiv Boga i protiv reda koji je On uspostavio u stvaranju i upisao u srce svakoga čovjeka.“
Svojim ukazanjima i porukom koju je povjerila pastirićima, svetima Franji i Jacinti Marto, te časnoj Lúciji dos Santos – porukom namijenjenom cijeloj Crkvi – Gospa je osudila utjecaj ateističke kulture na samu Crkvu, koji je mnoge naveo na otpadištvo i napuštanje istina katoličke vjere.
Istodobno nas je Gospa naučila činiti djela ljubavi i zadovoljštine za uvrede nanesene Presvetom Srcu Isusovu i njezinu Bezgrešnom Srcu kroz pobožnost Prvih subota u mjesecu. Ta se pobožnost sastoji u sakramentalnoj ispovijedi grijeha, dostojnom primanju svete pričesti, moljenju pet desetica Svetog krunice i druženju s našom Gospom razmatrajući otajstva krunice (…). „Pobožnost Prvih subota naš je čin poslušnosti prema našoj nebeskoj Majci, koja sigurno neće propustiti zagovarati za milosti koje su nama i cijelom svijetu tako prijeko potrebne.“
Kardinal se zatim prisjetio i osamnaeste obljetnice objave motuproprija Summorum Pontificum, kojim je papa Benedikt XVI. omogućio redovito slavljenje mise prema tom obliku, u uporabi još od vremena svetog Grgura Velikog. „Zahvalimo Bogu,“ rekao je, „jer se, po Summorum Pontificum, cijela Crkva sve dublje oblikuje u razumijevanju i ljubavi prema velikom daru Svete liturgije, kako nam je predana u neprekinutom nizu apostolske tradicije, od apostola i njihovih nasljednika.“
Ceremoniju su pratili zvuci gregorijanskog pjevanja Glazbene kapele rimskog Panteona, koji su se širili poput svetog daha, povezujući molitve nazočnih s molitvama nebrojenih naraštaja vjernika koji su, prije njih, uzdizali pogled prema tom svetištu, tražeći istinu nauka i utjehu vjere.
Mučenik te vjere bio je albanski kardinal Ernest Simoni, koji je prisustvovao ceremoniji u prvom redu zajedno s kardinalom Walterom Brandmüllerom. Kardinala Simonija komunistički je režim zatvorio 1963. godine, a više od dvadeset pet godina svoga života proveo je u prisilnom radu, sve do oslobođenja 1991. Danas je poznat po snazi svojih egzorcizama, a na kraju mise izgovorio je s propovjedaonice skraćenu formulu egzorcizma protiv Sotone i pobunjenih anđela, koju je 1884. sastavio papa Lav XIII., nadahnut arkanđelom svetim Mihaelom, nakon što je imao zastrašujuće viđenje demona okupljenih da unište Crkvu.
Slavlje je završilo, nakon Salve Regina, svečanim pjevanjem Christus vincit, dok je snažno uzbuđenje prožimalo i svećenike i vjernike. Na licima mnogih od njih mogla se vidjeti patnja onih koji su, kako bi ostali vjerni Misi svih vremena, morali podnijeti nerazumijevanja, kušnje i poniženja. No sada su, oko te drevne liturgije, zlatne zrake apside te likovi evanđelista i crkvenih otaca kao da povezali prošlost i sadašnjost u jedan jedini zagrljaj, pred Petrovom stolicom.
Po prvi put otkako je Traditionis Custodes (2021.) stupio na snagu, slavljenje tradicionalne mise bilo je dopušteno na oltaru Stolice u vatikanskoj bazilici. Tijekom prvih hodočašća Ad Petri Sedem, tridentska misa slobodno se slavila u bazilici svetog Petra, no posljednjih godina to više nije bilo dopušteno. Samo je odobrenje sadašnjeg pape, Lava XIV., omogućilo ovaj događaj, koji je mnogima izgledao poput svitanja novoga dana, dok su u svijetu mnoge kratkotrajne zvijezde pale ili se spremaju nestati u noći.
