Draga braćo i sestre, pedeset dana nakon Kristova uskrsnuća slavimo ovaj presveti dan kad je Gospodin naš Isus Krist posla obećanog Duha Tješitelja. Ono najvažnije o tom Duhu ispovijedamo u vjerovanju Crkve – on je Gospodin tj. Bog poput Oca i Sina i s njima je oduvijek u zajedništvu, on proizlazi od Oca i Sina i dostojan je iste slave i časti kao njih dvojica. Potom ispovijedamo da je Duh Sveti životvorac, on je u početku lebdio nad vodama, on sudjeluje u stvaranju, govori po prorocima tj. prisutan je u svijetu, potiče Bogom nadahnute ljude na djelovanje, on vodi Crkvu i pastire koji su spremni slušati njegov glas.
Prvo čitanje govori nam o silasku Duha Svetoga u slici ognjenih jezika koji, iako su različiti, ujedinjuju apostole i one kojima se naviješta poruka u jedinstvo vjere. Ova sloga jezika popravlja neslogu koju je u svijet donijela gradnja babilonske kule. Prisjetimo se za trenutak tog događaja. Narod koji je uživao u svemu, uznapredovao, sve je mogao sam, shvatio je da mu nedostaje još samo jedno – da postane bog. Odlučili su izgraditi kulu koja će ih dovesti u nebo. Gospodin zbog njihove oholosti narušava ovu slogu tako što im je pomrsio jezike, nisu se više međusobno razumjeli. Ne čini li nam se poznata ova slika? Ne živimo li možda opet u vremenu kad svijet pokušava izgraditi babilonsku kulu pravdajući se da Duh puše gdje hoće.
Duh zaista puše gdje hoće ali s posebnim naglaskom na “gdje ON hoće” a ne gdje mi hoćemo. Veliki je papa Benedikt rekao: “Duh puše gdje hoće, ali to ne znači nered i anarhiju jer Gospodin dodaje: ako se tko ne rodi iz vode i duha ne može ući u kraljevstvo Božje. Duh se objavljuje po vodi tj. po Crkvi i njenim sakramentima.” A sveti je Augustin uskliknuo da se količina Duha u nama mjeri po količini ljubavi koju imamo prema Crkvi i njenim odredbama. Stoga je najbitnije ostati u zajednici vjere, u zajednici Crkve. Crkva nam ne govori nešto zastarjelo nego nam govori Isitnu, Istinu koja je prokušana stoljećima, koja je od vječnosti u Božjemu naumu. Duh Branitelj po Crkvi nas upućuje u svu Istinu. Nauk Crkve ne određuju ni papa, ni svećenici ni biskupi, oni ga samo tumače. Tumače ono što je u skladu s Božjim naumom od vječnosti.
Draga braćo i sestre najsigurniji put jest držati se vjere. Već spomenuti papa Benedikt podsjećao je kako ničije srce nije toliko veliko da ne bi moglo stati pod krov vjere Crkve koja se proteže stoljećima i svim kontinentima te ljude izvodi iz vlastitog ja i vodi ih jedne k drugima. U svijetu nas ima svakakvih, baš kao i u Crkvi. No, iako mnogi jedno smo tijelo. Svi imamo različite dare ali oni dolaze od jednog Duha koji poziva na slogu, na jedinstvo pod krovom Crkve. Drugo nam čitanje tako nabraja plodove Duha Svetoga. Duša koja je poslušna nadahnućima Duha Svetoga pretvara se u stablo koje rađa dobre plodove. Ti plodovi daju okus našem kršćanskom životu. Po njima se razlikujemo od duha svijeta koji gradi babilonsku kulu bludnošću, svađom, ljubomorom, razdorima, vračanjima. Sveti Pavao kaže da takve stvari moraju biti daleko od nas jer takvi neće baštiniti kraljevstvo Božje. Mi naš duh trebamo zaodjeniti ljubavlju, velikodušnošću, vjernošću, čistoćom itd. Takvih plodova ima obilje, Pavao nabraja samo neke. Što više budemo ljubili Krista i prianjali uz njegov nauk imat ćemo sve više i više plodova.
Draga braćo i sestre, na današnji dan Crkva rođena iz Kristova boka na križu objavila se svijetu. Zamolimo stoga Gospodina da obnovi Lice svoje Crkve koje vrlo često izgleda naborano od starosti, no iako je stoljetna ona je uvijek mlada jer nam uvijek ima za reći ono što se tiče spasa naše duše. Nemojmo stoga tražiti istinu negdje drugje jer je nećemo pronaći. Istina se krije u krilu Majke Crkve i njezinom nauku koji potiče i vodi Duh Sveti od vječnosti.
Vratimo se na koncu još jednom prvom čitanju. Apostoli su bili u molitvi kad su začuli šum s neba. Lijepa je slika silaska Duha Svetoga – Marija u sredini a oko nje apostoli u zajedničkoj molitvi. Oni su u zajedništvu. Slogu u tom zajedništvu dala je molitva. Oholost u gradnji babilonske kule rađa neslogu, a ovdje je zajedništvo molitve to koja rađa slogu, koja povezuje razdjeljeno. Nasuprot aktivnosti prednost su dali molitvi iz koje se rodila snaga za daljnje djelovanje. Moramo i mi poput apostola u Marijinoj školi molitve iznova naučiti gdje je mjesto na kojemu govori Duh Sveti. To je molitva. U molitvi osluškujemo poticaje Duha i Božji glas. Božji glas je tih, stoga moramo biti sabrani ako ga želimo čuti. Ako želimo znati je li poticaj koji imamo zaista od Boga, nemojmo brzati, zaustavimo se, povucimo se u skrovitost i kroz molitvu provjerimo stvar.
Neka Duh Sveti obnovi naša srca darivajući nam svojih sedam darova iz kojih se razvija mnoštvo plodova, neka po nama obnovi Lice Crkve i sve narode zemlje privuče i krilo ove dobre Majke. A zagovor Djevice Marije, najsavršenijeg uda i najljepšeg uresa Crkve bio nam uvijek na pomoći da se kroz život uz pomoć Duha Svetoga sve više suobličujemo Kristu i živimo po njegovu nauku. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
