U članku objavljenom u New York Timesu, kolumnist Ross Douthat razmatra moguće promjene u crkvenom učenju o braku nudeći jedan zanimljiv hipotetski scenarij, pa se postavlja pitanje kako bi vjernici trebali reagirati u tom slučaju.
Pretpostavimo da neki novo izabrani papa započne s podizanjem biskupa i teologa koji bi propovijedajući stvarali sve više prostora za alternativne kristologije unutar Katoličke crkve, recimo za arijanstvo, poznatoga rivala ortodoksnog razumijevanja Trojstva i Isusa Krista iz četvrtog stoljeća. Ti biskupi i teolozi tvrdili bi da, sve dok Crkva tehnički nije promijenila jezik Vjerovanja, nema razloga da se ne dopusti učenje arijasnkih ideja u bogoslovijama, da ga se propovijedao s oltara, i da bude prihvaćeno kao neka vrsta mlađeg brata pravovjerju, s manjim autoritetom, ali jednakog poštovanja. Tvrdili bi, čak možda i uvjerljivo, da kada bi preispitali laike o ovom teološkom pitanju o Isusovoj prirodi, pokazalo bi se da mnogi vjernici već i jesu arijanci pa tako zaslužuju Crkvu koja je otvorenija prema njihovoj perspektivi. Tvrdili bi kako mnoge stare kristološke rasprave sada izgledaju kao teološka cjepidlačenja, te da bi se katoličanstvu koje bi bile malo fleksibilnije oko ovakvih pitanja otvorila vrata za plodan ekumenski dijalog. Čak bi napomenuli da su neke verzije Arijanske misli u povijesti podržali i ekumenski sabori, a sigurno bi ta potvrda trebala pružiti barem neku težinu ovoj misli unatoč njegovom kasnijem odbacivanju; iskopali bi i nešto iz Bibliji uz neka postnicejsko-teološka nagađanja koja bi išla u prilog arijanizmu, itd. Ovi argumenti bi doveli do snažne rasprave na sinodi u Rimu, koja bi bila sasvim podijeljena, a na kraju bi se donio prijedlog za dalje proučavanje ovog pitanja do druge, veće Sinode za godinu dana … međutim ona pro-arijanska strana bi unaprijed konstantno insinuirala, ne bez dokaza, da je sam Papa na njihovoj strani.
U ovom scenariju, zar bi bilo razumno sugerirati kako bi katolici koji sebe smatraju pravovjernima trebali ostaviti po strani svoje strahove, suzdržati se od javne kritike plutanja crkvenih vlasti, i jednostavno pripremiti sebe na poslušno predanje autoritetu Crkve? Mislim da odgovor ne može biti potvrdan, i doista mislim da bi takav odgovor u osnovi opravdao protestantsku kritiku Rimokatoličkoj crkvi: kako je naša zajednica čista sola ecclesia, u kojoj bi Rim mogao sutra reći da je crno zapravo bijelo i svi bi katolici povjerovali. U stvarnosti, da bi tvrdnja Katoličke crkve o autoritetu imala smisla, ona mora biti i razumna i dosljedna i vjerna, a Crkva koja bi se iznenada činila spremna poništiti rad Atanazija Aleksandrijskog, nužno će zahtijevati nešto drugo umjesto poslušnog odgovora, osim ako Crkva ne postane stranka, a ne vjera.
