Slabljenje Katoličke Crkve (u Americi) dogodilo se puno prije COVIDa-19. Povratak metodama koje su proizvele radikalan pad nazočnosti na nedjeljnoj misi, zajedno s malim brojem sklopljenih brakova, krštenja, krizmi i općenito gledajući vjernika koji prakticiraju svoju vjeru, bilo bi i neuko i kobno. Ono što nam sada treba jest pomak koji bježi od obrazaca iz prethodnih desetljeća i ide prema apostolskom žaru rane Crkve.
Sada kada počinju popuštati ograničenja zbog COVIDa-19, postoje napori da se društvo, zemlja i Crkva vrate u „normalu“. Prethodna rečenica implicira da su djelovanja ovih sfera prije pandemije bila vrlo uspješna. Što se tiče Crkve, tvrdnja bi bila da su „normalni“ načini djelovanja bili vrlo uspješni u formiranju i oblikovanju Kristovih sljedbenika. Međutim, upravo je suprotno.
I prije i poslije pandemije, veliki postotak katoličkih vjernika odlučio je proživjeti svoj život s Bogom, u najboljem slučaju, stavljajući Ga u pozadinu ili ga držati apsolutno odsutnim u najgorem slučaju. U župama, župnici i pastoralni djelatnici koji rade s djecom, znaju da će nakon odslušanog vjeronauka i pripreme za sakramente, ta djeca između Prve svete pričesti i krizme na neko vrijeme nestati iz života župe, a da će nakon krizme zauvijek nestati. I kao da su se svi s tim pomirili…
Neka istraživanja i statistike pokazuju da se dio (vjernika) vraća radi crkvenog vjenčanja, a zatim opet ne dolaze dok ne treba krstiti svoju djecu. Međutim, i toga će biti sve manje jer sada mnogi zaručnici dolaze u župu kako bi umirili svoje roditelje ili bake i djedove. Dakle, kada se njih bude pitalo, oni neće „nametati“ vjeru vlastitoj djeci. To, zajedno s mnogim drugim čimbenicima koji prevladavaju u kulturi, rezultira raspadanjem vjere. Stoga ovo vrijeme trebamo iskoristiti kao priliku da obnovimo način na koji župe postoje, djeluju i služe svojim zajednicama.
Zbog toga, žaliti se na poteškoće iz prošlost i biti negativan prema budućnosti neće povećati snagu vjere. Umjesto da se vratimo na prijašnji način djelovanja, iskoristimo ovo kao zlatnu priliku za revitalizaciju načina kojim ćemo propovijedati snagu Kristove spasiteljske ljubavi. Privremena nemogućnost okupljanja zajednice radi bogoslužja trebala bi nas gurnuti naprijed kako bismo istražili na koje načine možemo rasti iz ovih iskušenja.
Prvo, moramo osmisliti drugačiji pristup i način vjerske poduke za sljedeću generaciju učenika. Nažalost, velika većina mladih ljudi koji stupaju u kontakt s Katoličkom Crkvom, nalazi se u fazi formiranja vjere i sakramentalnoj pripremi, ali ne i u našim katoličkim školama. Iako se moramo usredotočiti na provođenje programa i kurikuluma koji su akademski izazovni i duhovno dinamični u našim katoličkim školama, moramo učiniti još veći napor u borbi protiv neuspjeha u stvaranju vjere.
Trebamo odbaciti te „stare“ udžbenike koje i dalje koristimo u programima formacije koji u najboljem slučaju umanjuju vjeru ili u najgorem podučavaju herezu. Trenutni vjerski odgoj oko simbolike mise i činjenja od nje obiteljskog događaja nije dobar. Vrijeme učenja djece nakon cjelodnevnog boravka u njihovoj „pravoj školi“ mora završiti. Većina učenika u školi ima najmanje trideset i pet sati tjedno, devet mjeseci u godini, dok su u župi tridesetak sati, manje ili više tijekom cijele godine. Premještanje vjeronauka u subotu navečer ili u nedjelju prije ili poslije mise, čini gotovo nemogućim pokušaj ‘mamljenja’ roditelja da budu uključeni u vjeru svoje djece i da dovode obitelj u Crkvu.
Obrazovanje o vjeri koje isključuje pohađanje Sv. mise je poput traženja studenata da se pojave na predavanju na kojemu nema profesora. Obitelji možemo pružiti vjersku poduku, ali Kristova prisutnost je ta koja će preobraziti njihov život.
To bi se isto tako trebalo postići dopirući do kućnih škola u okolici. Pozivajući ih na događaje, moleći roditelje da dobrovoljno daju svoje svjedočanstvo i potvrde svoju kreposnu želju da svojoj djeci omoguće drugačiji susret s Kristom. Kućno obrazovanje je u porastu i često ga provode energični sljedbenici Gospodina koji bi trebali naći drugi dom u župnoj zajednici.
Drugo i još preciznije, pripremiti se za sakramente krštenja, ispovijedi, svete pričesti, krizme i braka je inspirativan i pomalo težak napor. Izazovite kandidate da učine sljedeći korak u svome životu vjere, pokazujući pritom da to nisu obruči kroz koje se uskače kako bi se dobio trofej ili položila matura. Istaknite i svjedočite značajnu životnu narav sakramenata Katoličke Crkve.
Krštenje bi trebalo biti poučni trenutak i podsjetnik svim članovima obitelji na spasonosno djelovanje Kristova križa i uskrsnuća. Prva ispovijed bi trebala biti način da se i roditelji i starija djeca vrate sakramentu oproštenja i iskuse duboko Isusovo milosrđe. Sveta pričest ne bi trebala biti jednokratni događaj već navika milosti koju su rodile godine odlaska na misu s obitelji. Potvrda (krizma) bi trebala biti vrijeme poziva za mlade da posvjedoče svoju vjeru i budu pomazani za misiju.
Priprema za brak je epski neuspjeh već desetljećima, a većina se dijecezanskih službenika (klerika) više usredotočuje na samopomoć i dječje igre, umjesto na plodnu prirodu braka kao sakramenta. Pre-Cana (tečaj priprave za brak) je posebno moćan trenutak kada mladi dolaze u Crkvu s dobrim razlogom (ljubavlju) i obično su pozorniji za slušanje tema o požrtvovnoj ljubavi, susretu i zahtjevima vjere (dakle, cjelokupnom poslanju Isusa Krista).
Treće, i što je najvažnije, poduzmite inicijativu da vjera bude nešto više od same nedjelje. Euharistijski fokus je najvažniji jer ne možemo tvrditi da volimo nekoga s kime ne provodimo vrijeme. Isusova direktiva „da to činimo Njemu na spomen“ je upravo direktiva koja nije opcionalna. Obvezujuća priroda nedjeljnog bogoslužja nije dana da bi nas kontrolirala, već su to jednostavno uvjeti kao kod bilo kojeg drugog ljubavnog odnosa.
Nadalje, nedjeljom trebamo činiti više od jednog sata koji dajemo Bogu. Župe mogu stvoriti mnoštvo prilika nakon mise pružajući i formirajući živahniju zajednicu vjernika. Organizirajte dostavu hrane (siromašnima), sponzorirajte školu u zemlji trećeg svijeta koja podučava izgladnjelu djecu i provedite niz razgovora o temama vjere. Jasno rečeno, napravite od župa baze, gdje se radikalno živi Evanđelje i gdje misija teče izravno iz raspetih ruku, nogu i boka raspetog Krista na misnoj žrtvi.
Normalno nije više dovoljno dobro za Crkvu. Vratimo se korijenima naše vjere i postanimo istinskim Isusovim učenicima. Ne samo sljedbenici po imenu, već učenici i misionari koji su toliko bliski Kristovim koracima na stazi našega života da i na nas pada prašina s Njegovih stopala, dok pokušavamo s njim držati korak.
Tada će i tek tada prestati pad vjere, a rast svetosti proizići će iz Crkve koja uništava sve ostatke normalnog radi svega ispravnog i pravednog.
Thomas Griffin predaje vjeronauk u katoličkoj srednjoj školi u Long Islandu. Pročitajte više na www.EmptyTombProject.org.
