Kanonski status Bratstva svetoga Pija X.: teološka i kanonskopravna prosudba
Uvod
Kanonski status Bratstva svetog Pija X. (SSPX) već dugo izaziva prijepore i dovodi do brojnih nesporazuma među vjernicima. Budući da se najavljuju nova biskupska posvećenja, potreba za jasnom procjenom ove situacije hitnija je nego ikada. Ova monografija obrađuje nekoliko ključnih tema potrebnih za takvu procjenu: narav biskupskih posvećenja, nužnost primanja poslanja od Crkve, navodno nepravedne ekskomunikacije, ispunjenje nedjeljne obveze te odvajanje od prave Crkve. Te će teme biti razmotrene u svjetlu tradicionalne teologije i kanonske jurisprudencije.
Na osobnoj razini, ova je studija plod višegodišnjeg istraživanja provedenog tijekom završetka moje svećeničke formacije. Prije otprilike dvije godine mnogi su me počeli pitati za mišljenje o SSPX-u i njegovu statusu u Crkvi. Budući da sam odrastao pohađajući misu po tradicionalnom rimskom obredu, imao sam određeno poznavanje toga pitanja, ali sam odlučio dublje proučiti temu iz teološke i kanonske perspektive. Nakon nekoliko mjeseci istraživanja iznenadilo me ne samo koliko je odgovor zapravo jasan, nego i koliko je postao zamagljen emocionalnim argumentima i internetskim polemikama. Svrha ove studije jest što sustavnije izložiti ono do čega sam došao, u nadi da će biti od koristi onima koji su zbunjeni ovim vrlo važnim i aktualnim pitanjem.
- Biskupska posvećenja
Možda je najbolje započeti raspravom o biskupskim posvećenjima iz 1988. godine koja je izvršio nadbiskup Marcel Lefebvre te o povijesti koja je do njih dovela. Mnogo toga ovisi o ovom pitanju: ako je u tome postupio pogrešno, tada je djelovao pod lažnom pretpostavkom da posjeduje ovlast, iako za to nije imao stvarno pravo.
Nadbiskup Lefebvre osnovao je Bratstvo svetog Pija X. u studenome 1970. godine kao pobožnu udrugu ad experimentum, uz odobrenje biskupa Françoisa Charrièrea iz Fribourga u Švicarskoj. Nadbiskup Lefebvre namjeravao je odgajati mlade kandidate za svećeništvo kako bi slavili tradicionalnu misu uz odobrenje mjesnog ordinarija. Početak je bio obećavajući, no četiri godine kasnije, nakon što je objavio svoju poznatu „Izjavu iz 1974.”, u kojoj se usprotivio „Rimu neomodernističkih i neoprotestantskih tendencija”, Sveta Stolica počela ga je promatrati sa sumnjom. Sljedeće godine njegovo je bratstvo ukinuto, kako od novoga mjesnog ordinarija, tako i od samoga pape Pavla VI., in forma specifica.
Unatoč tome ukidanju, i protivno kanonskoj opomeni koja ga je pratila, nadbiskup Lefebvre nastavio je rediti svećenike bez potrebnog dopuštenja. Dana 23. srpnja 1976., zbog svoje neposlušnosti, bio je kažnjen suspenzijom a divinis, čime je izgubio pravo vršenja svećeničke službe. Ti crkveni postupci, bez obzira slaže li se netko s njima ili ne, u potpunosti spadaju u područje ovlasti Vrhovnog Svećenika. Kao što naučava Prvi vatikanski sabor:
„Stoga učimo i proglašavamo da po božanskoj ustanovi Rimska Crkva posjeduje prvenstvo redovite vlasti nad svakom drugom Crkvom… Ako dakle netko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadzora i upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast jurisdikcije nad cijelom Crkvom, i to ne samo u pitanjima vjere i ćudoređa, nego i u onima koja se odnose na stegu i upravljanje Crkvom rasprostranjenom po svem svijetu; ili da ima samo glavni dio, a ne puninu te vrhovne vlasti; ili da njegova vlast nije redovita i neposredna nad svim i pojedinim Crkvama te nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima: neka bude izopćen.”
(Prvi vatikanski sabor, Četvrta sjednica, Treće poglavlje)
Tijekom sljedećih dvanaest godina nadbiskup Lefebvre sve se više udaljavao od autoriteta Katoličke Crkve. Nekoliko primjera njegovih postupaka to jasno pokazuje:
- Zanemario je zahtjev Crkve da povuče svoju Izjavu iz 1974. godine.
- Ignorirao je posljedice svoje zakonite suspenzije te je nastavio djelovati kao biskup premda je bio suspendiran a divinis.
- Zanemario je upozorenja i nastavio rediti svećenike bez dopuštenja.
- Slao je svećenike na pastoralni rad bez inkardinacije ili kanonskog poslanja, prisvajajući time ovlasti mjesnih biskupa.
- Slao je na pastoralni rad svećenike koji su bili pod crkvenim kaznama.
- Ignorirao je zakonitu zabranu vršenja svetih redova.
- Propovijedao je u biskupijama bez dopuštenja mjesnog biskupa.
- Promicao je javno neprijateljstvo prema papama i Svetoj Stolici, nazivajući i Pavla VI. i Ivana Pavla II. „antikristima”.
- Javno je širio zablude (što će biti objašnjeno kasnije).
- Osnovao je raskolnički sud koji za sebe tvrdi da ima ovlast proglašavati ništavost ženidbi i redovničkih zavjeta.
- Osnivao je kapele, sjemeništa, „redovničke zajednice” i škole diljem svijeta.
Unatoč svemu tome, Ivan Pavao II. i kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, nastojali su pomiriti nadbiskupa Lefebvrea sa Svetom Stolicom. Posredovanjem kardinala Ratzingera, nadbiskupu Lefebvreu ponuđeno je da njegovo Bratstvo dobije biskupa 15. kolovoza 1988. godine. Prema tom sporazumu, Bratstvo svetog Pija X. trebalo je dobiti status osobne prelature s kanonskim poslanjem za cijeli svijet, biskupa kojega bi Sveti Otac odabrao s popisa kandidata što bi ga predložio nadbiskup Lefebvre te pravo inkardinacije svećenika u Bratstvo.
Osim toga, Rim je trebao osnovati povjerenstvo koje bi ispitalo valjanost dosadašnjeg primanja sakramenata od strane vjernika od svećenika SSPX-a te dekretom riješilo poteškoće povezane sa ženidbama koje su svećenici Bratstva sklapali bez potrebne delegacije. Ovaj bi sporazum značio daljnju kanonsku regularizaciju tradicionalne latinske mise u okviru osobne prelature, uz službeni blagoslov Svete Majke Crkve.
Nadbiskup Lefebvre potpisao je predloženi sporazum 5. svibnja 1988., ali ga je već sljedećega dana povukao. „Vaši su napori“, napisao je, „usmjereni na to da nas pridružite koncilskoj Crkvi.“ Nakon toga, i unatoč tome što su ga Vrhovni Svećenik i Sveta Stolica više puta izravno upozorili da ne poduzima ono što je, prema riječima Ivana Pavla II., „ništa drugo nego čin koji se mora smatrati raskolničkim“, kao i unatoč zaključku njegovih savjetnika da je „suprotstaviti jedinstvo vjere jedinstvu ljubavi ili upravljanja postaviti temeljno načelo svakoga raskola“, nadbiskup Lefebvre 30. lipnja 1988. godine nedopušteno je posvetio četvoricu biskupa.
SSPX tvrdi da su ta posvećenja bila opravdana zbog „stanja nužde“ u Crkvi. Njihovi apologeti ističu da papinsko odobrenje nije uvijek potrebno. Problem s tim stajalištem jest sljedeći: pravo izbora biskupa pripada isključivo rimskom prvosvećeniku. To je pitanje božanskoga prava; ono proizlazi od samoga Isusa Krista. Kao što je Krist jedini izabrao apostole, tako i Kristov namjesnik jedini bira i postavlja njihove nasljednike. Nadbiskup Lefebvre postupio je pogrešno jer je djelovao protiv izričite volje rimskog prvosvećenika, i to u vrijeme kada je bio suspendiran od vršenja svojih svećeničkih službi. Nikada ne može postojati takva nužda koja bi opravdala posvećivanje biskupa protivno volji Svetoga Oca, jer jedino on, po božanskom pravu, može odlučiti tko će biti primljen u zbor biskupa. Nitko ne postaje članom biskupskog zbora bez prihvaćanja njegova poglavara. To je nauk Crkve.
Papa Pio VI. u apostolskom pismu Charitas izjavljuje:
„Jer pravo zaređivanja biskupa pripada jedino Apostolskoj Stolici, kako proglašava Tridentski sabor; nijedan biskup ili metropolit ne može ga prisvojiti bez da Nas prisili proglasiti raskolnicima i one koji zaređuju i one koji su zaređeni, čime se njihove buduće radnje čine nevaljanima.“
Papa Pio VI. također u dokumentu Super Soliditate naučava:
„Onaj tko bi želio rimskom prvosvećeniku oduzeti vrhovnu vlast koju ima u imenovanju biskupa, bio bi prisiljen osporiti zakonitost nasljedstva mnoštva biskupa koji diljem svijeta upravljaju pojedinim Crkvama, a kojima je upravo Vrhovni Svećenik povjerio njihovo poslanje. Stoga je nemoguće, a da se ne izazove velika pomutnja u Crkvi i ne izloži sama biskupska vlast neposrednoj opasnosti, napadati taj veliki i čudesni sklop vlasti koji je Bog udostojao podariti Petrovoj Stolici.“
To potvrđuje i Tridentski sabor:
„…oni koji ih svojom vlastitom drskošću prisvajaju sebi nisu službenici Crkve, nego ih treba smatrati lopovima i razbojnicima koji nisu ušli na vrata.“
(23. zasjedanje, 4. poglavlje)
„Ako tko kaže da biskupi koji su postavljeni autoritetom rimskog prvosvećenika nisu zakoniti i pravi biskupi, nego ljudska izmišljotina, neka bude izopćen.“
(23. zasjedanje, kanon 8)
Papa Pio IX. u enciklici Quartus Supra nadalje izjavljuje:
„Spisi drevnih otaca svjedoče da izbor patrijarha nikada nije smatran konačnim i valjanim bez pristanka i potvrde rimskog prvosvećenika… Svima je poznato da vječna, a katkad i vremenita sreća naroda ovisi o ispravnom izboru biskupa… No, čak i da smo Mi šutjeli, pravo i dužnost Stolice blaženoga Petra ostali bi netaknuti. Jer prava i povlastice koje je sam Krist dao toj Stolici mogu biti napadane, ali ne mogu biti uništene; nijedan čovjek nema vlast odreći se božanskoga prava koje bi u neko vrijeme mogao biti prisiljen izvršiti po samoj Božjoj volji.“
Papa Pio XII. u enciklici Ad Apostolorum Principis piše:
„Iz onoga što smo rekli slijedi da nikakva vlast, osim one koja pripada Vrhovnom Pastiru, ne može poništiti kanonsko imenovanje koje je dodijeljeno nekom biskupu; da nijedna osoba ni skupina, bilo svećenika bilo laika, ne može prisvajati pravo imenovanja biskupa; te da nitko ne može zakonito podijeliti biskupsko posvećenje ako nije primio mandat Apostolske Stolice. Prema tome, ako se takvo posvećenje obavlja protivno svakom pravu i zakonu te se tim zločinom ozbiljno napada jedinstvo Crkve, tada nastupa izopćenje pridržano specialissimo modo Apostolskoj Stolici, koje automatski pogađa i posvetitelja i svakoga tko je neodgovorno primio tako podijeljeno posvećenje.“
Teolog mons. Gerard Van Noort u djelu Christ’s Church dodaje:
„Bilo bi besmisleno misliti da netko može biti postavljen za člana toga tijela, a da ga na neki način ne prizna ili ne prihvati glava toga tijela, odnosno rimski prvosvećenik… jednako bi bilo besmisleno misliti da netko može preuzeti upravu nad dijelom stada bez pristanka onoga koji punom vlašću upravlja cijelim stadom.“
Teolog o. Sylvester Berry, u djelu The Church of Christ, potvrđuje:
„Rimski prvosvećenik, kao nasljednik svetoga Petra, ima isključivu vlast primati nove članove u apostolsko tijelo; jedino on ima vlast postavljati biskupe, budući da je vlast poučavanja i upravljanja vjernicima dana apostolima kao jednom tijelu te se može steći samo uključivanjem u to tijelo.“
Prema tome, pravo birati, posvećivati i slati biskupe pripada isključivo rimskom prvenstvu – to je božansko pravo koje je sam Krist dao svetome Petru. Nitko ga ne može prisvojiti. Ipak, nadbiskup Lefebvre prisvojio je to pravo papi Ivanu Pavlu II. 1988. godine. Nijedan slučaj „nužde“, niti pozivanje na krepost epikeje, ne može opravdati njegove postupke. Upravo zato on i njegovo Bratstvo nužno zapadaju u raskol. Nažalost, to nije jedini slučaj u kojem Bratstvo krši božanski zakon.
- Pitanje poslanja i jurisdikcije
Kako bi nastavio spasenjsko djelo svojega otkupljenja, Krist svojoj Zaručnici, Crkvi, povjerava poslanje (missio). Jurisdikcija, odnosno poslanje, može se definirati kao „javna vlast, dana izravno od samoga Krista ili neizravno preko Crkve zakonitim poslanjem, za upravljanje i vođenje vjernika prema cilju vječnoga života.“
Kao što je jedino Krist izabrao i postavio apostole, tako danas jedino njihovi nasljednici daju svećenicima poslanje da poučavaju, upravljaju i posvećuju vjernike.
„Jer po pravnom poslanju kojim je naš božanski Otkupitelj poslao svoje apostole u svijet, kao što je i sam bio poslan od Oca, upravo On po Crkvi krsti, poučava, upravlja, odrješuje, veže i prinosi žrtvu.“
(Mystici Corporis Christi, br. 54)
Da bi svećenik mogao vršiti svoje svećeničke ovlasti i djelovati u ime Crkve, apsolutno je nužno da ga Crkva za to ovlasti i pošalje.
Crkva uči da, kako bi slavljenje sakramenata bilo zakonito, svećenici moraju primiti redovito poslanje za njihovo vršenje. Raširena je pogrešna predodžba da su svećenici zakoniti djelitelji sakramenata već samim time što su zaređeni. To nije točno. Ređenje daje svećeniku sposobnost vršenja svećeničkih ovlasti, ali ta sposobnost ne može biti ostvarena bez primanja poslanja od Crkve.
Baltimorski katekizam, III. svezak, pitanje 1004, jasno iznosi ovu istinu:
- Mogu li biskupi, svećenici i drugi službenici Crkve uvijek vršiti vlast koju su primili svetim redom?
- Biskupi, svećenici i drugi službenici Crkve ne mogu vršiti vlast koju su primili svetim redom ako za to nisu ovlašteni i poslani od svojih zakonitih poglavara. Sama vlast nikada im se ne može oduzeti, ali pravo njezina vršenja može biti povučeno zbog razloga predviđenih crkvenim zakonima ili zbog razloga koje oni koji imaju vlast nad njima smatraju opravdanima. Svako vršenje svete vlasti bez ovlaštenja grješno je, a svi koji sudjeluju u takvim obredima čine grijeh.
Kako je izjavio Tridentski sabor na svojem 23. zasjedanju:
„Ako tko kaže… da su zakoniti službenici riječi i sakramenata oni koji nisu ni pravilno zaređeni ni poslani crkvenom i kanonskom vlašću, nego dolaze odnekud drugdje – neka bude izopćen.“
Apologeti SSPX-a često se pozivaju na pojam „nadomještene jurisdikcije“ (supplied jurisdiction) kako bi opravdali svoje nedopušteno podjeljivanje sakramenata. Budući da tvrde kako u Crkvi postoji „izvanredno stanje“, smatraju da su ovlašteni djelovati izvan redovite jurisdikcije te da im sama narav te krize daje jurisdikciju koju inače ne bi imali. Međutim, za takvu tvrdnju ne postoji nikakvo uporište u nauku kanonista, teologa, crkvenoj predaji ili crkvenom zakonodavstvu.
Crkva priznaje nadomještenu jurisdikciju (supplied jurisdiction) samo u tri točno određena slučaja prema kanonu 144: (1) u smrtnoj pogibelji, (2) u slučaju opće zablude (common error) i (3) u slučaju pozitivne ili vjerojatne sumnje. Ne postoji četvrta kategorija prema kojoj bi „kriza u Crkvi“ sama po sebi davala jurisdikciju svećenicima.
Prvi slučaj odnosi se na pružanje duhovne skrbi osobi koja se nalazi u smrtnoj pogibelji. Svaki valjano zaređeni svećenik – čak i ako je heretik, raskolnik ili lišen kleričkog staleža – prema kanonu 976 ima ovlasti za djelovanje u takvoj situaciji, a to se doista odnosi i na svećenike SSPX-a.
SSPX tvrdi da im druga dva slučaja dopuštaju redovito obavljati radnje koje zahtijevaju jurisdikciju. To je potpuno netočno.
Slučaj opće zablude postoji kada katolička zajednica pogrešno, ali razumno vjeruje da neki službenik ima ovlasti dobivene od svoga mjesnog biskupa. Budući da nitko – pa ni sami svećenici SSPX-a – ne pretpostavlja da oni imaju redovitu jurisdikciju, ovaj se slučaj na njih ne može primijeniti.
Slučaj pozitivne i vjerojatne sumnje postoji prvenstveno radi rasterećenja savjesti ispovjednika. Ako svećenik ima opravdan razlog vjerovati da mu je mjesni biskup podijelio potrebne ovlasti, može vršiti pravne i sakramentalne čine, a ako se pokaže da je bio u zabludi, Crkva nadomješta potrebne ovlasti. Svećenici SSPX-a dobro znaju da od mjesnog ordinarija nisu primili ovlasti za pravne čine. Stoga se ni ovaj slučaj na njih nikako ne može odnositi.
Poslanje (missio) u ovom se kontekstu shvaća kao poslanje dobiveno od zakonite vlasti te može biti redovito ili izvanredno. Redovito poslanje dolazi od vidljive hijerarhije Crkve – primjerice od mjesnog biskupa – što SSPX očito nema. Izvanredno poslanje jest ono koje izravno daje Krist, a ne kanonski ustroj Crkve; primjer svete Ivane Arške ovdje je poučan. Kako bi dokazala svoje poslanje, činila je čudesna znamenja. Crkva je jasno naučavala da izvanredno poslanje mora biti potvrđeno čudesima. Kao što uči papa Inocent III.:
„Kada je to unutarnje poslanje skriveno, nije dovoljno da netko tako smjelo tvrdi kako je poslan od Boga, jer to može tvrditi svaki heretik; potrebno je da to nevidljivo poslanje dokaže čudesima ili posebnim svjedočanstvom Svetoga pisma.“
Međutim, ni izvanredno poslanje nikada se ne izvršava protivno redovitom poslanju Crkve. Kako piše sveti Franjo Saleški:
„Gdje ćete mi ikada pokazati zakonit izvanredni poziv koji nije bio priznat od redovite crkvene vlasti?… Vlast izvanrednog poslanja nikada ne ukida redovitu vlast niti joj je dana da je ruši.“
Kardinal Louis Billot, jedan od najvećih teologa dvadesetoga stoljeća, potvrđuje:
„Zakonito podjeljivanje sakramenata može dolaziti samo od Katoličke Crkve, tako da onaj tko od nje nema poslanje, već samim time sakramente podjeljuje nedopušteno; a onaj tko primanjem sakramenta sudjeluje u grijehu službenika, prima ga svetogrdno.“
Dom Prosper Guéranger također piše:
„Mi, dakle, i svećenici i vjernici, imamo pravo znati odakle su naši pastiri primili svoju vlast. Iz čije su ruke primili ključeve? Ako njihovo poslanje dolazi od Apostolske Stolice, poštujmo ih i budimo im poslušni, jer ih je k nama poslao Isus Krist… Ako od nas traže poslušnost, a nisu poslani od rimskog biskupa, moramo ih odbiti, jer ih Krist ne priznaje svojim službenicima.“
Ukratko:
- po božanskom pravu, svatko tko podjeljuje sakramente mora to činiti na temelju poslanja primljenoga od Crkve;
- svatko tko tvrdi da ima izvanredno poslanje mora ga dokazati čudesima koja je Crkva priznala;
- čak ni izvanredno poslanje nikada ne smije biti u suprotnosti s autoritetom Crkve.
SSPX, što i sam priznaje, zasigurno nema redovito poslanje od Crkve. Osim delegiranih ovlasti za ispovijed koje im je dao papa Franjo, nemaju nikakva čudesa niti crkveno odobrenje za svoje djelovanje. Zbog toga je njihovo sakramentalno djelovanje nužno protupravno i svetogrdno.
Priručnik ekleziologije mons. Gerarda Van Noorta dodatno pojašnjava:
„Zacijelo nije težak posao pronaći zakonitog Petrova nasljednika… Ustanoviti koje ljude rimski prvosvećenik priznaje zakonitim nasljednicima apostola jednako je lako kao pronaći telefonski broj u imeniku… Stoga čovjek koji se hvali apostolskim nasljedstvom, a nije sjedinjen s rimskim prvosvećenikom, može doista posjedovati vlast svetoga reda; može čak, po pukom fizičkom nasljedstvu, zauzimati stolicu koju je nekoć zauzimao apostol – ali on nije pravi nasljednik apostola u njihovoj pastirskoj službi. On je uzurpator.“
Prema tome, oba kršenja božanskoga prava jasno pokazuju postojanje raskola: (1) posvećivanje biskupa protivno volji Svetoga Oca i (2) vršenje sakramentalne službe bez redovite jurisdikcije.
III. Nepravedna ekskomunikacija?
Nažalost, osim ukidanja formalno proglašenih kazni izopćenja, kanonski položaj Bratstva svetog Pija X. (SSPX) nije se poboljšao. Papa Ivan Pavao II., u motupropriju Ecclesia Dei Adflicta, proglasio je Marcela Lefebvrea izopćenim i raskolnikom. Nadalje je izjavio da „formalno prianjanje uz raskol predstavlja težak prijestup protiv Boga i povlači kaznu izopćenja propisanu crkvenim zakonom“.
Papinsko povjerenstvo za autentično tumačenje zakonodavnih tekstova pojasnilo je da se „formalno prianjanje“ očituje u „isključivom sudjelovanju u lefebvrovskim ‘crkvenim’ činima, bez sudjelovanja u činima Katoličke Crkve“.
Premda je kazna izopćenja izrečena biskupima koje je posvetio Lefebvre kasnije ukinuta, oni, prema ovom tumačenju, i dalje nužno ostaju u raskolu. Slično je i Pavao VI. ukinuo izopćenja pravoslavnima, ali oni su i dalje u raskolu, što bi i sam SSPX prvi priznao. U oba slučaja riječ je samo o uklanjanju pravne zapreke za ponovno sjedinjenje s Crkvom.
Kako je izjavio kardinal Gerhard Ludwig Müller, tadašnji predstojnik nekadašnjeg Povjerenstva Ecclesia Dei:
„Kanonsko izopćenje biskupa zbog njihovih nezakonitih ređenja bilo je opozvano, ali de facto sakramentalno izopćenje zbog njihova raskola ostaje; oni su se sami isključili iz zajedništva s Crkvom.“
Budući da ovo zakonodavstvo nikada nije bilo opozvano, svi koji formalno prianjaju uz Lefebvreov raskol upadaju u izopćenje latae sententiae, odnosno u izopćenje koje nastupa samim činom (ipso facto), bez potrebe za dodatnim proglašenjem od strane Crkve.
A oni koji su izopćeni više se ne mogu nazivati katolicima.
Često se može čuti tvrdnja da su nadbiskup Lefebvre i njegovi sljedbenici zakonito zanemarili izopćenja koja je izrekla Sveta Stolica jer su ona navodno bila „nepravedna“. Međutim, papa Pio IX., obraćajući se armenskim raskolnicima svojega vremena u enciklici Quartus Supra, pobija upravo tu tvrdnju:
„Oni tvrde da je presuda raskola i izopćenja izrečena protiv njih bila nepravedna te stoga bez snage i učinka. Takvi novi argumenti bili su posve nepoznati i nečuveni drevnim ocima Crkve. Jer ‘cijela Crkva diljem svijeta zna da Stolica blaženoga apostola Petra ima pravo razriješiti ono što su drugi biskupi vezali, budući da ta Stolica posjeduje pravo suditi cijeloj Crkvi, a nitko nema pravo suditi njezinu sudu.’ Jansenistički heretici usudili su se naučavati da se izopćenje koje izrekne zakoniti poglavar može zanemariti pod izlikom da je nepravedno… Naš prethodnik, sveti Grgur Veliki, upozoravao je da ‘podložnici biskupa trebaju strahovati čak i od nepravedne osude te ne smiju brzopleto osuđivati biskupov sud’.“
Pio IX. pritom navodi bulu Unigenitus Dei Filius, kojom je papa Klement XI. osudio jansenističke zablude. Među osuđenim tvrdnjama nalaze se i sljedeće:
- Strah od nepravednog izopćenja nikada nas ne smije spriječiti u vršenju naše dužnosti; nikada nismo odvojeni od Crkve, čak ni kada se zbog zloće ljudi čini da smo iz nje izbačeni, sve dok smo po ljubavi sjedinjeni s Bogom, Isusom Kristom i samom Crkvom.
- Mirno podnositi izopćenje i nepravednu anatemu, radije nego izdati istinu, znači nasljedovati svetoga Pavla; daleko bilo da se zbog toga bunimo protiv vlasti ili razaramo jedinstvo.
- Ispunjenje nedjeljne obveze
Važno je naglasiti da mise koje služi SSPX, prema crkvenom pravu kako je određeno kanonom 1248, ne ispunjavaju nedjeljnu obvezu.
Postoji zapovijed božanskoga prava – Treća Božja zapovijed – prema kojoj smo dužni nedjeljom iskazivati štovanje Bogu. Ta se obveza redovito ispunjava crkvenom zapovijedi sudjelovanja na katoličkoj misi. Svjesno odstupanje od te crkvene zapovijedi bez ozbiljnoga razloga predstavlja smrtni grijeh.
Zakonik kanonskoga prava određuje:
Kanon 1248: Obvezu sudjelovanja na misi ispunjava onaj tko prisustvuje misi slavljenoj bilo gdje u katoličkom obredu, bilo na sam blagdan bilo uvečer prethodnoga dana.
Na prvi pogled moglo bi se učiniti da ovaj kanon dopušta ispunjenje nedjeljne obveze sudjelovanjem na misi SSPX-a, budući da oni slave tradicionalnu latinsku misu. Međutim, to je potpuno pogrešno razumijevanje.
„Katolički obred“ nije isto što i „liturgijski obred“.
Liturgijski obred označava određeni misal koji je odobrila Sveta Stolica. Nasuprot tomu, izraz „katolički obred“ označava Crkvu sui iuris – Crkvu koja je u zajedništvu sa Svetom Stolicom i koju je ustanovio vrhovni autoritet Crkve, rimski prvosvećenik.
Kanon 27:
„Zajednica kršćanskih vjernika koja je, prema pravnim propisima, povezana hijerarhijom te koju vrhovna vlast Crkve izričito ili prešutno priznaje kao sui iuris.“
Kanon 373:
„Samo vrhovna vlast ima pravo ustanovljavati partikularne Crkve; kada su zakonito ustanovljene, sam zakon im daje pravnu osobnost.“
U Katoličkoj Crkvi postoje dvadeset i četiri Crkve sui iuris: jedna je Latinska Crkva, a preostale dvadeset i tri istočne katoličke Crkve.
Komentar uz Zakonik kanonskoga prava potvrđuje:
„Misa mora biti slavljena u katoličkom obredu, odnosno prema liturgijskom obredu bilo koje katoličke Crkve sui iuris, ali ne u crkvi koja nije u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, makar se služila katoličkim liturgijskim obredom.“
SSPX nije Crkva sui iuris. Nije ga ustanovila nadležna crkvena vlast, kako zahtijeva kanon 373, niti ga je Sveta Stolica priznala kao partikularnu Crkvu. Stoga njihove mise ne mogu ispuniti nedjeljnu obvezu.
Sveta Stolica o tome je odlučivala više puta. Povjerenstvo Ecclesia Dei donijelo je negativne odgovore 1984., 1988., 1995., 1996., 2002., 2003., 2012. i 2015. godine.
Dana 15. travnja 2002. mons. Camille Perl iz Povjerenstva Ecclesia Dei izričito je odgovorio:
Pitanje:
„Može li se nedjeljom prisustvovati misi koju služi svećenik SSPX-a ili svećenik zajednice povezane s tim Bratstvom te pritom primiti svetu pričest?“
Odgovor:
„Ne. Sveta misa mora biti slavljena u zajedništvu s Crkvom, Papom i mjesnim biskupom.“
Prema tome, sudjelovanjem na misama SSPX-a nedjeljom ili na zapovjedne blagdane ne ispunjava se nedjeljna obveza te se time objektivno čini grijeh.
- Opravdano odvajanje od prave Crkve?
Suočen sa svime navedenim, netko bi se mogao zapitati kako je nadbiskup Lefebvre mogao raskinuti s crkvenim autoritetom i pritom tvrditi da je za to opravdan.
Jednostavan odgovor glasi: izgubio je vjeru u Katoličku Crkvu.
Apologeti SSPX-a nastoje tvrditi da između Rimokatoličke Crkve i njihove zajednice ne postoji raskol. To je besmisleno, tim više što je sam nadbiskup Lefebvre tvrdio da raskol postoji. Više je puta izjavljivao:
„Nismo mi u raskolu, nego koncilska Crkva… Govorimo o krivotvorenoj verziji Crkve, a ne o Katoličkoj Crkvi… To više nije Katolička Crkva. Suspendirani smo a divinis od koncilske Crkve, kojoj ne želimo pripadati. Ta je koncilska Crkva raskolnička jer je prekinula s Katoličkom Crkvom svih vremena… Rim je izgubio vjeru, dragi prijatelji. Rim je u otpadu… To je raskolnički sabor. Crkva koja tvrdi takve zablude i raskolnička je i heretička.“
Na drugom mjestu kaže:
„Ta koncilska Crkva stoga nije katolička. U onoj mjeri u kojoj papa, biskupi, svećenici ili vjernici prianjaju uz tu novu Crkvu, oni se odvajaju od Katoličke Crkve… Stoga je stroga dužnost svakoga svećenika koji želi ostati katolik odvojiti se od te koncilske Crkve.“
To predstavlja izričito odbacivanje same Crkve, kao i crkvenoga nauka o njezinoj nepropadljivosti (indefectibilitas) i vidljivosti.
Kad bi to bilo istinito, što bi onda bilo s Kristovim obećanjem o trajnosti Crkve?
Nadbiskup Lefebvre dao je vlastiti, prema ovom tekstu pogrešan odgovor:
„Mi doista predstavljamo Katoličku Crkvu kakva je bila prije, jer nastavljamo ono što je uvijek činila. Mi posjedujemo obilježja vidljive Crkve: jednu, svetu, katoličku i apostolsku.“
To je tvrdnja svih raskolnika – od donatista, novacijanaca i Luciferovih sljedbenika iz Cagliarija, preko starokatolika i protestanata pa do sedevakantista. Svi oni tvrde da je vidljiva Crkva iskvarena te da jedino u njihovoj zajednici još uvijek gori svjetlo prave vjere.
To je, prema autoru, đavolska zamka u koju je nadbiskup Lefebvre upao.
Četvrti carigradski sabor, koji su potvrdila dvojica papa, naučava:
„Ovaj sveti i opći sabor pravedno i prikladno određuje da se nijedan laik, redovnik ili klerik ne smije odvojiti od zajedništva sa svojim patrijarhom prije pažljivog ispitivanja i sinodske presude… Ako se nađe netko tko prkosi ovom svetom saboru, neka bude lišen svake svećeničke službe i dostojanstva ako je biskup ili klerik; ako je redovnik ili laik, neka bude isključen iz svakoga crkvenog zajedništva i okupljanja sve dok se pokajanjem ne obrati i ne pomiri s Crkvom.“ (kanon 10)
Sažetak
- Nadbiskup Lefebvre prekinuo je poslušnost autoritetu Vrhovnog Svećenika na više načina još prije biskupskih posvećenja 1988. godine.
- Prekršio je božanski i crkveni zakon posvetivši biskupe protiv izričite volje Vrhovnog Svećenika. Crkva naučava da je to nužno raskolnički čin.
- SSPX krši božanski i crkveni zakon djelujući bez poslanja primljenog od Crkve. Tridentski sabor i svi kasniji teolozi naučavaju da su sakramenti podjeljivani bez crkvenoga poslanja protupravni i svetogrdni.
- Pozivanje na izvanredne okolnosti ne može opravdati takva kršenja božanskoga prava.
- Na nadomještenu jurisdikciju (supplied jurisdiction) nije se moguće pozivati kao na opravdanje, jer ona pretpostavlja da službenik prethodno ima kanonsko poslanje od Crkve, što SSPX, prema vlastitom priznanju, nema.
- Sve navedeno, prema autoru, dokazuje da su raskolnici te da su njihovi sakramenti nedopušteni, osim onoga za što im je Sveta Stolica izričito podijelila ovlasti.
- Crkva ih je službeno proglasila raskolnicima te izjavila da svi koji „formalno prianjaju“ uz njihovu zajednicu upadaju u izopćenje latae sententiae.
- Njihove mise ne ispunjavaju zahtjeve kanona 1248 za izvršenje crkvene zapovijedi nedjeljnoga sudjelovanja na misi.
- Nadbiskup Lefebvre naučavao je, prema autoru, krivovjerje da je Katolička Crkva otpala te da su se njezina obilježja „prenijela“ na Bratstvo svetoga Pija X.
- Prava pobožnost prema Crkvi
Neki tvrde da je nadbiskup Lefebvre bio „svetac dvadesetoga stoljeća“. Za takvu tvrdnju, prema autoru, ne postoji nikakvo opravdanje. Nadbiskup Lefebvre uzeo je na sebe zadaću da „spasi Crkvu“, zanemarivši zakonitu suspenziju svojih svećeničkih ovlasti.
Pravi svetac dvadesetoga stoljeća, Padre Pio, poslušao je odluke svojega mjesnog ordinarija te se, premda nepravedno kažnjen, deset godina suzdržavao od ispovijedanja i od kontakta sa svojom duhovnom djecom.
Nadbiskup Lefebvre nazvao je Svetu Majku Crkvu „krivotvorenom Crkvom“.
Sveti Pio govorio je:
„Blagoslovljena neka je Crkva, čak i kada nas udara, jer to je ruka Majke.“
Svetom Ljudevitu Mariji Grignionu de Montfortu također su često bile oduzimane ovlasti kada bi dolazio u novu biskupiju, no on je biskupu iskazivao savršenu poslušnost.
I sveti Atanazije živio je u izvanrednom razdoblju crkvene krize. Neki apologeti SSPX-a pogrešno tvrde da su njegovi postupci usporedivi s postupcima nadbiskupa Lefebvrea. Ne mogu biti različitiji.
Sveti Atanazije nije imao niti je tvrdio da ima izvanredno poslanje, jer je imao kanonsko poslanje. Podložio se svome izopćenju, premda je bilo nepravedno, za razliku od nadbiskupa Lefebvrea. Nije prisvajao vlast drugih biskupa i ostao je u zajedništvu s Papom.
Sveti Franjo Saleški, u djelu Katoličke kontroverze, osuđuje rane zablude kalvinista, a time, prema autoru, i stajališta SSPX-a:
„Najugledniji među vašima potražili su temelj izvan redovitoga poslanja te tvrdili da ih je Bog izvanredno poslao zato što je redovito poslanje bilo uništeno i ukinuto zajedno sa samom pravom Crkvom pod tiranijom Antikrista.“
To je upravo ono što je, prema autoru, tvrdio nadbiskup Lefebvre.
Sveti Franjo Saleški zaključuje:
„Jer napustiti Crkvu i prezreti njezine zapovijedi uvijek znači postati poganin i carinik, pa makar nas na to nagovarao anđeo ili serafin… To je grijeh koji se može izbrisati jedino velikim pokajanjem i zadovoljštinom, na što vas pozivam u ime živoga Boga.“
Prema autoru, riječ je o lukavoj đavolskoj zamci: đavao najprije stvara krizu u liturgijskom životu Crkve, a zatim osniva raskolničku zajednicu koja naizgled nema liturgijskih zloporaba. Upravo ta varljiva vanjština čini SSPX, prema ovom stajalištu, tako opasnim za duše.
Kako piše papa Lav XIII. u enciklici Satis Cognitum, navodeći svetoga Augustina:
„Ništa ne može biti opasnije od onih heretika koji prihvaćaju gotovo čitav krug nauka, a ipak jednom jedinom riječju, poput kapi otrova, zagađuju pravu i jednostavnu vjeru koju je naučavao naš Gospodin i koju je predala apostolska predaja.“
Otac Frederick Faber, u djelu Devotion to the Church, piše o posljednjim vremenima:
„Naš je blagoslovljeni Otkupitelj rekao za lažne proroke posljednjih vremena da će ‘zavesti, kad bi bilo moguće, i same izabrane’. Moramo imati na umu da, kada bi svi očito dobri ljudi bili na jednoj strani, a svi očito zli na drugoj, ne bi postojala nikakva opasnost da itko, a ponajmanje izabrani, bude zaveden lažnim čudesima. Posao Antikrista izvršavat će dobri ljudi – nekoć dobri, a nadamo se još uvijek dobri – te će tako nažalost ponovno razapeti Gospodina kojega, više nego što ispovijedaju, tvrde da ljube.“
Sveta Majka Crkva trpi. Kako piše papa Pio XII.:
„Volja je Isusa Krista da cijelo tijelo Crkve, ništa manje nego pojedini njezini članovi, bude slično Njemu… Stoga nije čudno što ona, dok je još na ovoj zemlji, poput Krista trpi progone, uvrede i žalosti.“
(Mystici Corporis Christi, br. 47)
Dok modernisti nastoje usmrtiti Crkvu, oni koji bi trebali biti prijatelji Kristova Mističnoga Tijela, prema autoru, napuštaju je, kao što je Krist bio napušten od većine svojih apostola na Kalvariji.
Mističnom Tijelu Kristovu, prema ovom tekstu, nanosimo štetu ako bježimo tijekom njegove sadašnje muke. Nasuprot tomu, ostati u Crkvi i ustrajati u kušnji vjere, sjedinjeni s patnjama Krista, naše Glave, veoma je ugodno Gospodinu.
Jer treba se uvijek sjećati: Crkva spašava nas, a ne mi Crkvu.
