Dana 5. svibnja 2026. Glavno tajništvo Biskupske sinode objavilo je Završno izvješće Studijske skupine 9 pod naslovom „Teološki kriteriji i sinodalne metodologije za zajedničko razlučivanje novih doktrinarnih, pastoralnih i etičkih pitanja”, zajedno s dvama priloženim osobnim svjedočanstvima muškaraca koji žive u istospolnim građanskim brakovima.
Izvješće nije učiteljski (magisterijalni) dokument, ali dokument objavljen pod okriljem Vatikana, koji se poziva na autoritet sinodalnog razlučivanja i životnog iskustva, nije bez posljedica. Zaslužuje pažljiv odgovor.
Ono što Izvješće ispravno prepoznaje: istinska pastoralna briga za ljudsko dostojanstvo
Svaka poštena kritika Završnog izvješća Studijske skupine 9 trebala bi započeti priznanjem njegovih iskrenih pastoralnih nastojanja. Dokument se više puta, i iskreno, vraća dostojanstvu osoba s istospolnom sklonošću i obvezi Crkve da ih ne samo tolerira, nego da ih doista prati. Izričito se poziva na osudu nasilja koja se već nalazi u dokumentu Homosexualitatis Problema (1986.): „Za svaku je osudu činjenica da su homoseksualne osobe bile i jesu predmet zlonamjernog nasilja, bilo riječima bilo djelima.” Tu izjavu, koju Izvješće s odobravanjem navodi, nijedan promišljen katolik ne bi trebao osporavati. Naglasak da Crkva svojim izjavama o vjeri i moralu mora pristupati kroz aktivan i odnosan susret s osobama koje imaju istospolnu sklonost odražava najbolje instinkte pastoralne teologije.
Dio Izvješća koji govori o mogućim putovima sinodalnog razlučivanja također sadrži nekoliko prijedloga koji zaslužuju iskreno poštovanje. Opravdano poziva na ozbiljno proučavanje dokumenta Papinske biblijske komisije iz 2019. godine pod naslovom Što je čovjek? Priznanje da „patnja, samoća i isključenost” prate mnoge osobe s istospolnom sklonošću te da su članovi Crkve katkad pokazali nedostatne ili ranjavajuće pastoralne odgovore odražava nastojanje da se stvarnost pošteno sagleda. Katolici koji su svjedočili šteti koju su osobama s istospolnom sklonošću nanijeli prezir, odbacivanje ili javno ponižavanje prepoznat će opravdanost ove zabrinutosti.
Papa Franjo rekao je da je „Crkva majka koja propovijeda na isti način na koji majka govori svome djetetu” (Evangelii Gaudium, br. 139). Majke ne odbacuju svoju djecu. Crkva je pozvana svakoj osobi s istospolnom sklonošću, bez oklijevanja i bez ikakvih ograda, navijestiti ono što je sveti Pavao navijestio svima: da ih ništa u svemu stvorenju ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu (Rim 8,39).
Završno izvješće stoga sadrži istinske vrijednosti, a intelektualno poštenje zahtijeva da se to prizna prije nego što se prijeđe na ono što je u njemu ozbiljno pogrešno.
Kleveta protiv hrabrosti: pogrešno prikazivanje kao metoda
Bez obzira na svoje pastoralne nakane, Završno izvješće nepromišljeno iznosi lažno svjedočanstvo protiv organizacije koja je vjerno i uspješno služila mnogim tisućama katolika. U svojem analitičkom sažetku dvaju svjedočanstava Izvješće kategorički tvrdi da je Courage „katolička skupina… koja je, zagovarajući ‘reparativnu terapiju’, imala učinak razdvajanja vjere i seksualnosti.”
Takav prikaz ne nalazi se u samim svjedočanstvima. Dodatak A.2 navodi da se autor priključio Courageu na prijedlog terapeuta koji se bavio konverzijskom terapijom, što je bitno drukčija tvrdnja, dok Dodatak A.1 kritizira konverzijsku terapiju kao opću pojavu, ne pripisujući je Courageu. Ovaj netočan prikaz Couragea kao organizacije koja provodi „konverzijsku terapiju” urednička je konstrukcija samog Izvješća, koja nije potkrijepljena ni vlastitim izvornim materijalima. Nasuprot tome, autor ove kritike, razgovarajući s brojnim sudionicima Couragea, ustanovio je da oni nikada nisu bili prisiljavani niti čak poticani na sudjelovanje u konverzijskoj terapiji. Mnogi sudionici Couragea također su izrazili skepsu prema tvrdnji da bi takva terapija uopće bila učinkovita.
Čini se da su autori Izvješća, dok su slušali, čuli samo ono što su željeli čuti.
Courage International, osnovan 1980. godine, apostolat je utemeljen na sakramentalnom životu Crkve i usmjeren katolicima s istospolnom sklonošću. Izvorni sudionici Couragea organizirali su ga oko pet ciljeva: živjeti u čistoći u skladu s katoličkim naukom; posvetiti svoj život Kristu kroz molitvu, često primanje sakramenata i duhovno štivo; razvijati zajedništvo kako se nijedan član ne bi sam suočavao s teškoćama povezanima s homoseksualnošću; njegovati čista prijateljstva kao bitan dio kršćanskog života; te vlastitim životom biti dobar primjer drugima. Među tim ciljevima upadljivo izostaje bilo kakav program „promjene seksualne orijentacije”. Suprotno onome što Izvješće netočno tvrdi, Courage ne provodi ni „reparativnu” ni „konverzijsku” terapiju. To nije predmet rasprave, nego činjenica potvrđena službenom dokumentacijom organizacije.
Tisuće katolika u Courageu nisu pronašle prikrivenu bijedu, kako sugerira svjedočanstvo jedne jedine osobe u Dodatku. Naprotiv, mnogi su ondje pronašli zajedništvo, dublji sakramentalni život, društvo drugih ljudi te onaj osobiti mir koji proizlazi iz života u skladu s vlastitim najdubljim uvjerenjima i vjerom. Njihova svjedočanstva, međutim, u potpunosti izostaju sa stranica Izvješća. Studijska skupina koja tvrdi da se stavila „u položaj slušanja” odlučila je ne poslušati upravo njih.
To nije manji propust. Katekizam Katoličke Crkve poziva osobe s homoseksualnim sklonostima na život u čistoći, a Crkvu poziva da ih prati „s poštovanjem, suosjećanjem i obzirnošću” (br. 2358–2359). Courage je, doslovno, glavni organizirani pokušaj Crkve da ispuni taj sveti poziv. Prikazati ga u sinodalnom dokumentu kao apostolat koji šteti onima kojima služi nije čin pastoralne ljubavi, nego polemička pogodnost zaodjenuta u jezik razlučivanja.
Iskrivljavanje jezika: od „kontroverznih” do „novih” pitanja – i dalje
George Orwell je u svojem eseju Politics and the English Language (1946.) primijetio da je ideološki jezik osmišljen „kako bi laži zvučale istinito… i kako bi se čistom vjetru dao privid čvrstoće”. Slično tomu, katolički filozof Josef Pieper u djelu Abuse of Language, Abuse of Power (izvornik 1974.; Ignatius Press, 1992.) tvrdi da kvarenje jezika nikada nije samo semantički, nego u konačnici uvijek moralni problem: „ako riječ postane iskvarena, ni samo ljudsko postojanje neće ostati netaknuto i neokaljano.” Dokument Crkve trebao bi biti mjerljiv višim standardom nego što su ga zahtijevala oba autora. Umjesto toga, Završno izvješće Studijske skupine 9 potvrđuje još jedno Orwellovo zapažanje: da se „politički jezik uvelike sastoji od eufemizama, unaprijed pretpostavljenih zaključaka i posvemašnje maglovite neodređenosti”.
Završno izvješće Studijske skupine 9 objavljuje da je namjerno zamijenilo izraz „kontroverzna pitanja” izrazom „nova pitanja” (emerging issues). Obrazloženje koje pritom nudi znakovito je: izraz „kontroverzna pitanja” navodno podrazumijeva potrebu za „rješavanjem problema”, dok izraz „nova pitanja” navodno bolje odražava „cjelovitu narav zauzetosti za dobro čitave crkvene zajednice”. Ono što se ovom preformulacijom zapravo postiže jest uklanjanje riječi „kontroverzna” i njezina zamjena izrazom koji primljeni moralni nauk prikazuje tek kao jednu etapu u procesu „nastajanja”, čiji ishod još nije određen. Time se sugerira da kontroverza postoji zato što Crkva još nije dovršila svoje promišljanje, dok je stvarnost u tome da pojedini katolici žele promijeniti ono što Crkva naučava i što je oduvijek naučavala. To preimenovanje nije neutralno; ono je unaprijed donesen zaključak predstavljen kao metodologija.
Dokument obiluje sličnim izrazima: „promjena paradigme”, „transdisciplinarni pristup”, „povijesna, iskustvena i praktična hermeneutika”, „egzistencijalne, društvene i kulturne ‘periferije’”, „performativno tumačenje”, „ozdravljenje i uključivanje”, „siguran prostor” te „rane i čežnje”. Ti se izrazi gomilaju u maglu kroz koju postaje vrlo teško postaviti jednostavna pitanja. Dopušta li crkveni nauk o moralnom vrednovanju homoseksualnih čina reviziju? Izvješće to ne kaže. Zahtijeva li uključivanje istospolnih parova u život Crkve promjenu nauka kako bi se homoseksualni čini mogli odobriti? Ni to Izvješće ne kaže. Umjesto toga, tvrdi da moramo izbjeći ono što tendenciozno naziva „unaprijed zapakiranim naukom”. Privid radikalne otvorenosti prikriva radikalno izbjegavanje odgovora. Dokument koji tvrdi da poštuje složenost ljudskog iskustva trebao bi biti spreman jasno reći što zapravo predlaže, jezikom dovoljno jednostavnim da za svoje tvrdnje može snositi odgovornost.
Unošenje akronima „LGBTQ” u okvir Izvješća (koji se pojavljuje u njegovoj analizi svjedočanstava) još je jedan primjer takvoga novogovora. To nije tek praktična kratica, nego kategorija u cijelosti preuzeta iz sekularnog aktivističkog diskursa, koja sa sobom nosi skup antropoloških pretpostavki o naravi i nepromjenjivosti spolnog identiteta, stranih katoličkoj moralnoj antropologiji. Nekritičkom uporabom izraza „LGBTQ” dokument svodi ljudska bića na niz identitetskih oznaka. Štoviše, uključuje i pojam Q – „queer”, riječ koju su mnogi ljudi na koje se navodno odnosi dugo smatrali pogrdnom.
Uporaba slova T – „transrodan” u dokument unosi spornu teoriju o odnosu između biološkog spola i osobnog identiteta, koju je Crkva izričito razmotrila i odbila prihvatiti. Papa Franjo posebno je upozorio na svaku ideologiju koja promiče „osobni identitet i emocionalnu intimnost radikalno odvojene od biološke razlike između muškarca i žene”, naglašavajući da se „biološki spol i društveno-kulturna uloga spola (rod) mogu razlikovati, ali ne i razdvojiti” (Amoris Laetitia, br. 56, citirajući Relatio Finalis).
Isključeni svjedoci: marginaliziranje vjernih pod krinkom „uključivosti”
Jedna od tema koja se neprestano provlači kroz Izvješće jest zahtjev za istinskim slušanjem: slušanjem onih na „egzistencijalnim, društvenim i kulturnim ‘periferijama’”, uz „svjesno opredjeljenje za one koji su u nepovoljnijem položaju, marginalizirani i isključeni”. Jezik „uključivosti” prisutan je gotovo na svakoj stranici, s posebnim naglaskom na „one koji su manje vidljivi ili manje sposobni izraziti svoj glas”. Upravo zato posebno je uočljivo i ironično da je stvarna praksa slušanja u dokumentu izrazito selektivna.
Oba svjedočanstva uključena kao dodaci – jedini ljudski glasovi na kojima se temelji analiza homoseksualnosti – dolaze od muškaraca koji trenutačno žive u istospolnim građanskim brakovima. Izvješće njihova svjedočanstva opisuje kao dokaz „iskustava dobrote” i „puta vjere”.
Nigdje u dokumentu nema svjedočanstva nekoga od brojnih katolika koji su živjeli u čistoći unatoč istospolnoj sklonosti i u tome pronašli ispunjenje, duhovnu dubinu i mir. Nigdje se ne čuje glas tisuća muškaraca i žena koji su sudjelovali u apostolatu Courage i njemu srodnim inicijativama te otkrili da crkveni nauk, daleko od toga da predstavlja osudu na život bez radosti, otvara put slobodi i bliskosti s Kristom kakvu prije nisu poznavali. Nigdje nema svjedočanstva osobe koja je pokušala živjeti prema istospolnim sklonostima, iskusila njihovu duhovnu cijenu i potom se vratila. „Slušanje” koje Izvješće provodi usklađeno je samo s jednim određenim oblikom ljudskog „življenog iskustva”.
To nije tek neznatan metodološki prigovor. Izvješće izričito predlaže sensus fidei fidelium – osjećaj vjere Božjega naroda – kao jedno od mjerila razlučivanja. No sensus fidei, ispravno shvaćen, nije demokratski zbroj mišljenja onih koji se „izjašnjavaju” katolicima. Međunarodna teološka komisija u dokumentu Sensus fidei u životu Crkve iz 2014. godine pojašnjava da je riječ o „nadnaravnom osjećaju za vjeru” koji „proizlazi iz onoga osjećaja za vjeru što ga pobuđuje i hrani Duh istine kako bi se Božji narod, pod vodstvom učiteljstva Crkve koje prihvaća s poštovanjem, nepokolebljivo držao vjere predane prvoj Crkvi”.
To nije istraživanje javnog mnijenja ograničeno na one koji se ne slažu s učiteljstvom, jer „nisu sve ideje koje kruže među Božjim narodom u skladu s vjerom”. Pozivati se na sensus fidei, a istodobno isključivati svjedočanstva onih koji su pronašli svetost i radost živeći prema nauku Crkve, ne znači poštovati taj pojam, nego ga iskrivljavati. Vjernici koji u često bolnim i srceparajućim okolnostima ustrajno svjedoče vrijednost kreposti čistoće ostali su marginalizirani i ušutkani upravo od tijela koje je tvrdilo da sluša svakoga.
Prilagođavanje svijetu: o konačnim usklađivanjima i njihovoj cijeni
Odlomak iz Djela apostolskih koji Studijska skupina 9 usvaja kao svoju temeljnu sliku jest Jeruzalemski sabor iz poglavlja 10–15, na kojem je rana Crkva odlučila da se obraćenicima iz poganstva ne nameću obrezanje ni prehrambeni propisi. To je znakovit izbor. Sabor je rješavao pitanje obvezuju li obredni propisi Mojsijeva zakona, koji su tipološki upućivali na Krista i u njemu našli svoje ispunjenje, one koji dolaze vjeri izvan Izraela. Odgovor svetoga Pavla, koji obrazlaže kroz Poslanicu Galaćanima i Poslanicu Rimljanima, bio je da je obredni Zakon ispunio svoju svrhu; novi savez u Kristu nadomjestio ga je.
Paralela koju Izvješće prešutno povlači jest da bi primljeni moralni nauk o homoseksualnosti mogao stajati u istom odnosu prema budućem samorazumijevanju Crkve kao što je obrezanje stajalo prema poslanju među poganima. Takva analogija ne izdržava ozbiljno ispitivanje.
Biblijska moralna osuda homoseksualnih čina nije utemeljena na obrednom Mojsijevu zakonu, nego na naravnom zakonu i teologiji stvaranja: na razumijevanju što znači da su ljudska bića, stvorena kao muškarac i žena na sliku Božju, pozvana težiti punini života u skladu s tom slikom. Pavlov opširan argument u prvom poglavlju Poslanice Rimljanima te njegov popis grijeha u Prvoj poslanici Korinćanima (6. poglavlje) nisu primjene obrednih odredbi Tore. To su tvrdnje o ljudskoj osobi koje Pavao zastupa upravo u trenutku kada obredni Zakon gubi svoju obvezujuću snagu. Analogija koju Izvješće ostavlja neizrečenom povijesno je i teološki neodrživa, a njezina uporaba kao retoričkog okvira – premda nije dovoljno jasno izrečena da bi se o njoj moglo otvoreno raspravljati – primjer je upravo one vrste retoričke varke na koju je Orwell upozoravao.
Ono što Izvješće zapravo nastoji postići, ispod svojega tendencioznog metodološkog jezika, jest usklađivanje pastoralne imaginacije Crkve s prevladavajućim pretpostavkama zapadne sekularne kulture o spolnom identitetu i njegovu izražavanju. Drugo svjedočanstvo odražava upravo takvo usklađivanje: „Čitanje Biblije u njezinu kontekstu pomoglo mi je shvatiti da tradicionalistička tumačenja imaju vrlo malo za reći o suvremenim, životvornim istospolnim odnosima.” To je temeljna tvrdnja teologije seksualnog „oslobođenja”, razvijene ponajprije u sekularnim akademskim krugovima.
Izvješće uključuje to svjedočanstvo bez ozbiljnog kritičkog propitivanja: nema odgovora utemeljenoga na crkvenoj predaji, nema priznanja da je riječ o osporavanoj tvrdnji, nema dijaloga s teolozima ili suvremenim osobama s istospolnim sklonostima koje su došle do drukčijih zaključaka. Nema ni razmišljanja o tome da, unatoč povlaštenom položaju koji se pridaje „suvremenosti”, „nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9). Ne spominje se ni ponovno isticanje pape Franje da „ne postoje nikakvi temelji za izjednačavanje ili čak i približno uspoređivanje homoseksualnih zajednica s Božjim naumom o braku i obitelji” (Amoris Laetitia, br. 251, citirajući Relatio Finalis). Upravo taj nauk sinodalni dokument dovodi u pitanje, ali bez hrabrosti da to otvoreno kaže.
Papa Franjo također je upozoravao na „ideološku kolonizaciju”, odnosno nametanje zapadnih „progresivnih” pretpostavki zajednicama koje ih nisu tražile. Izjavio je da je „rodna ideologija danas jedna od najopasnijih ideoloških kolonizacija… jer zamagljuje razlike i vrijednost muškarca i žene” (intervju za La Nación, 10. ožujka 2023.). Nekritično preuzimanje upravo toga rodnog okvira, razvijenog u akademskim krugovima sekularnih sveučilišta, u dokument opće Crkve predstavlja upravo onu vrstu kulturnog imperijalizma koju je Franjo imenovao i osudio – sada nametnutu samoj moralnoj predaji Crkve.
Kada Crkva samo odražava pretpostavke i zbrke kulture koja je okružuje, kada zapravo poručuje da put prema istinskom ispunjenju vodi kroz „potvrđivanje” umjesto kroz uska vrata, tada svojim vjernicima daje kamen kada traže kruh. Cijenu takvog usklađivanja neće ponajprije platiti oni koji ga zagovaraju, nego upravo ljudi kojima Izvješće tvrdi da želi služiti. Oni najranjiviji među njima, kojima istospolna sklonost nije donijela „oslobođenje”, nego zbunjenost, unutarnju prisilu i duhovnu pustoš, pronaći će u „potvrđujućoj” Crkvi ne pratnju, nego napuštenost prerušenu u dobrodošlicu.
Upravo ono što nijedna sekularna ustanova ne može ponuditi jest posebno poslanje Katoličke Crkve prema osobama s istospolnim sklonostima: viziju ljudske osobe dovoljno široku da seksualnost smjesti u širi okvir poziva ljudske duše; sakramentalnu zajednicu sposobnu pratiti patnju, a da pritom ne potvrđuje svako njezino moguće razrješenje; teologiju križa koja odbija poistovjetiti dobar život s lagodnim životom; i obećanje koje se naviješta bez ikakvih uvjeta – da ih ništa u svemu stvorenju ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu.
