Početkom ovog mjeseca, papa Franjo je slavio svetu misu u crkvi Svih Svetih u Rimu kako bi obilježio 50. godišnjicu tkz. “prve mise na talijanskom jeziku“. Da podsjetimo, u toj župi, 7. ožujka 1965. blaženi Pavao VI. slavio je misu prvi put djelomično na narodnom jeziku- prema reformiranoj verziji misala iz 1962. godine (ta verzija misala je 1969. u potpunosti odbačena kako bi se omogućilo uvođenje Novus Ordo mise).
Poput mnogih iz njegove generacije, papa Franjo očito u ovom događaju vidi prekretnicu u povijesti Crkve koja zaslužuje proslavu. Pavao VI. je zasigurno na uvođenje narodnog jezika gledao kao na veliki trenutak, a pet desetljeća kasnije, njegove tadašnje riječi zaslužuje analizu.
Za vrijeme Angelusa na dan “talijanske mise”, papa Pavao VI. je ovako govorio:
Ova nedjelja će biti zabilježena kao nezaboravan dan u duhovnoj povijesti Crkve, jer je govorni jezik i službeno ušao u liturgijsko bogoštovlje, kao što ste već jutros vidjeli …
Dobrobit naroda zahtijeva ovakvu brigu, kako bi se vjernicima omogućilo aktivno sudjelovanje u javnom bogoslužju Crkve. To je žrtva koju je Crkva učinila sa svojim vlastitim jezikom, latinskim; svetim i lijepim jezikom, izuzetno izražajnim i elegantnim. Crkva je žrtvovala stoljetnu tradiciju, a prije svega ona žrtvuje jedinstvo jezika među različitim narodima, u spomen na ovu veću univerzalnosti, kako bi doprijela do svih.
I to radi vas, vjernika, kako biste se znali bolje pridružiti molitvi Crkve, tako da znate prijeći iz stanja običnih gledatelja u stanje sudjelovanja kao aktivnih vjernika, i ako uistinu budete znali odgovoriti na tu pažnju koju vam Crkva nudi, imat ćete veliku radost, zasluge i priliku za istinsku duhovnu obnovu.
Kad ovo pročitate sada, 50 godina kasnije, čini se kako ove riječi daju naslutiti zbunjenost i kriva usmjerenja koje su obilježila ostatak Pavlova pontifikata, te ona koja i dalje postoje u današnje vrijeme. Pavao VI. se pojavljuje kao čovjek u sebi razdijeljen, koji najavljuje “priliku za istinsku duhovnu obnovu“, dok istovremeno opisuje tu “priliku” kao rezultat odricanja od “stoljetne tradicije“.
To je nevjerojatna izjava, jer se čini krajnje apsurdno tvrditi da bi duhovna obnova mogla cvjetati zbog uništenja svete crkvene tradicije. To je aksiom samopoimanja Crkve- tako kritične u svom teološkom odgovoru na reformaciju; po kojem Otkrivenje ovisi o Svetom pismu i Tradiciji. Kad kažemo da je Crkva “tradicionalna” institucija, to u doslovnom smislu znači– Tradicija/Predaja je stup Crkve, jedna od njezinih temeljnih odrednica.
Kao takva, Crkva u ratu sa svojom svetom tradicijom je Crkva u ratu sa samom sobom. Žrtvovanje tradicije je u suprotnosti s božanskom naravi Crkve. “Žrtva” svete tradicije ne može dovesti do “duhovne obnove” i- pola stoljeća koje je prošlo od ‘talijanske mise’ to dokazuje.
Već duže vrijeme, katolici kojima smeta rastakanje liturgije koje je uslijedilo nakon Drugog vatikanskog sabora, naglašavaju kako sam Sabor nije propisao Novus Ordo misu, nego je samo dao opće upute s osvrtom na skromne liturgijske reforme, ističući, primjerice, da Sacrosanctum Consilium izričito zahtijeva da “uporabu latinskog jezika treba sačuvati u latinskom obredu“. Dakle, mnogi se pitaju, kako to da je Novus Ordo iz 1969. rođen i proveden u skladu s naredbama Sabora?
Bit odgovora, čini se, leži u Pavlovom Angelusu. Izgleda kako je, doduše možda uz neke dvojbe, Pavao VI. već usvojio “hermeneutiku prekida” glede liturgije prije zatvaranja Sabora. Doista, na početku svoje propovijedi na misi, Pavao smatra “izvanrednim današnji novi način moljenja i slavljenja mise” i govori o “novom obliku liturgije” koji je on započeo u crkvi Svih Svetih. S tim riječima, sam Papa je proglasio Misu svih vjekova mrtvom. On je u biti osobno najavio inovacije.
Ne čudi, stoga, da je Pavao VI. dao suglasnost za radikalne promjene u liturgiji koje su rezultirale Novus Ordo misom, često nazivanom i Misom Pavla VI. Njegove riječi izgovorene 7. ožujka 1965. formirale su temelj za entuzijazam modernista, ali i protivljenje Lefevbrae i Ottoviania, – pa su narednih desetljeća vjernici poučavani da mijenjaju ili ignoriraju liturgijski i pobožni život koji je postojao sve do onog dana kada je Pavao VI. služio misu u crkvi Svih Svetih.
Naravno da sve ovo ne znači da je Misal iz 1962. trebao ostati fiksan za sva vremena. Liturgija se može i treba reformirati s vremena na vrijeme. No, istinska reforma poštuje Svetu tradiciju – drevni oblik kršćanskog bogoštovlja, razvijan tijekom stoljeća – čiji je Crkva promotor i čuvar.
S proglašenjem Summorum Pontificum, papa Benedikt XVI. je napokon odao drevnoj liturgiji poštovanje koje zaslužuje. On je čeznuo za “uzajamnim obogaćivanjem” ova dva oblika rimskog obreda, kako bi se, možda, ucijepilo najbolje elemente Novus Ordo u Misal Ivana XXIII., i time konačno ostvarilo izvornu viziju Sabora. Ovo djelo istinske reforme čeka novu generaciju vodstva u Crkvi i, kada se to postigne, nadamo se, Crkva će doista osjetiti “duhovnu obnovu” kako je bl. papa Pavao VI. zamislio, ali nikada nije doživio. Molimo za to.
