Nakon mjesec dana prepucavanja oko tkz. zakona ‘Lex Perković’ koji onemogućuje izručenje hrvatskih građana za kaznena djela počinjena prije 2003 g., Europska komisija prijeti Hrvatskoj različitim sankcijama, a danas čitama da će Vlada ustrajati na principijelnosti i ići do kraja sa svojim stavom. Ovaj slučaj, koliko god bio bizaran, postaje sve ozbiljniji problem. Pod prijetnjom ekonomskih sankcija, koje Hrvatska nije doživjela još od vremena sage oko Haškoga suda, ova naša Vlada nipošto ne kani izručiti Njemačkoj Josipa Perkovića zbog odgovaranja za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Sa zakonom izglasanim tik prije službenog ulaska u Europsku Uniju (kao da je sve pomno isplanirano) Hrvatska se međunarodnoj zajednici prezentira, i to s pravom, kao zemlja koja štiti osobe osumnjičene za organiziranje okrutnih političkih ubojstava, mahom po zapadnoj Europi tijekom vladavine komunističke Jugoslavije.
Što je još nevjerojatnije u cijeloj ovoj priči, Vlada još nije objasnila narodu zbog čega je ona odjedanput postala toliko principijelna. Mnogi komentatori tvrde da, kada bi došlo do suđenja u Njemačkoj, Perković bi morao iznijeti svoj ‘prljavi veš’ pa bi zbog toga mogao nastradati veliki broj javnih ličnosti s obje strana političkog spektra. Kada bi ova tvrdnja bila istinita onda bi vlada Zorana Milanović baš zbog principa trebala izučiti Perkovića njemačkom pravosuđu.
Mislim u konačnici, da vlada Zorana Milanović ne želi izručiti Perkovića iz svojih uvjerenja jer ne smatraju da je ono što je učinjeno te noći 1983 g. u Minhenu, zločin koji treba procesuirati. Po njima je Stjepan Đureković bio neprijatelj ustavnog poretka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je pripadao terorističkoj organizaciji u inozemstvu s nakanom rušenja te iste države. Dotični gospodin Perković je dakle samo radio svoj posao u okvirima zakonom mu dopuštenih sredstava. Dakle njima je Perković ‘heroj, a ne zločinac’, samo što vladajuće stranke to ne žele priznati javnosti. Sama činjenica da su hrvatski organi Ureda za Državnu Bezbednost odgovorni za više od 70-ak ubojstva učinjenih van teritorija države Jugoslavije (više negoli je počinila KGB) a da ova pitanja nisu nikada postala ni politički ni pravosudno relevantna, dovoljno svjedoči o stajalištu vlasti prema tim zločinima.
Način na koji su mediji tretirali sudbinu emigranta Zvonka Bušića također pokazuje stajališta društva prema hrvatskoj političkoj emigraciji, jer sam je Bušić bio na listi za likvidaciju Perkovićeve službe i prije negoli je otet avion u Americi. Činjenica da Bušića još uvijek u Hrvatskoj smatraju teroristom a Perkovića štite od izručenja je zasigurno utjecalo na njegovu odluka da si oduzme život.
Vladina najava o mogućim ustavnim izmjenama, po kojima politički motivirana ubojstva neće zastarjeti, pa će kao s tim riješiti dileme oko slučaja Perković, je ništa drugo nego mazanje očiju javnosti jer takva ubojstva uopće ne postoje u našem kaznenom zakonu. Kada bi i došlo do nekog suđenja u Hrvatskoj za ova djela, teško da bi se nekakva pravda izrodila jer kroz zadnjih dvadeset godina državno odvjetništvo nije pokazala nikakav interes za ovakve slučajeve pa je apsurdno pretpostaviti da bi ono to sada moglo učiniti, i to po nalogu same vlasti. Između ostaloga, uhidbeni nalog iz Njemačke bi ostao na snazi bez obzira na ishod suđenja a pritisak Europske komisije se neće stišati. Na kraju Hrvatski narod opet postaje talac jedne ideološki nametnute politike koja nikako da siđe s pozornice našeg prostora.
