Prema zapadnim medijima, glavni zaključak iz obraćanja pape Franje slovačkim biskupima bio je da- ograniče svoje homilije na deset minuta! Znamo da je savjetovana „teološka napomena“ zapravo pokazatelj koliko je crkveni nauk obvezujući. U razgovoru s časnim sestrama koje su pljeskale nakon njegovih primjedbi, Papa je rekao da su „časne sestre najviše pljeskale jer su žrtve naših homilija“.
Ja ne bih pljeskao.
Katolički propovjednici ponekad se nepravedno uspoređuju sa svojim protestantskim kolegama jer potonji općenito više prakticiraju to umijeće. To ne čudi, s obzirom na to da je u većini protestantskih denominacija Služba Riječi brzo zamijenila središnje mjesto Euharistije u nedjeljnom bogoslužju. Ako odbacite Euharistiju, onda morate ispuniti vrijeme.
Ni katolicima ne nedostaje uspješna tradicija velikih propovjednika. Papa je dao svoju preporuku o desetominutnim homilijama na spomendan svetog Ivana Zlatoustog. „Zlatousti“ – poput „Krista“ – nije prezime. To je drugo ime – „zlatni jezik“ – koje je Ivan stekao zbog svoga propovijedanja. Nedavno smo imali spomendan na svetog Roberta Bellarmina, koji isto tako bio veliki propovjednik. No, Ivan Zlatousti i Robert Bellarmin to nisu postali desetominutnim homilijama.
(Dodati ću tu još jednog propovjednika „zlatnog jezika“, velikog vođu Crkve u Slovačkoj nakon dobivene slobode 90-ih – Jána Chryzostoma Koreca, isusovca poput pape Franje – koji je bio autor više od osamdeset djela o vjeri, što govori o njegovom snažnom naporu da se obnovi vjera nakon brutalnog ugnjetavanja u komunističkoj Čehoslovačkoj.)
Doista, ne trebamo zaboraviti da su sama Evanđelja prvo propovijedana. Kada je Duh Sveti osnažio apostole na Duhove, oni nisu otišli u svoje odvojene sobe, zgrabili pera i počeli pisati. Propovijedali su. Kladim se da su to činili vremenski više od neke desetominutne homilije.
Ozbiljno shvaćena, kršćanska poruka bi trebala biti nevjerojatna. Bog je postao čovjekom da bi nam iz ljubavi dao vječni život, samo da ga mi zauzvrat ljubimo. O tome vrijedi pričati!
Prisjetite se samo čitanja od prošle nedjelje. Izaija je govorio „da je učinio svoj obraz poput kremena“ radi obrane onoga što je ispravno, unatoč progonu. Psalmist je pjevao o hodanju „pred licem Jahvinim u zemlji živih“. Isus je jasno rekao da hodanje u Božjoj prisutnosti zna biti popraćeno križem. Jakov je istaknuo kako vjera ne može ostati samo stvar srca nego nas mora potaknuti da se ostvarimo i u stvarnom svijetu. A sve je potaknuto središnjim pitanjem: „Što govore ljudi, tko sam ja?“
Želite li sve to – i primjenu kršćanskog nauka u suvremenom životu – staviti u deset minutnu homiliju? Bili trebali?
Zašto bi Crkva trebala pristati na umanjenje utjecaja modernosti? Treba li netko u tjedan dana provesti više vremena razmišljajući s kim bi netko u reality emisiji „Bachelor in Paradise“ mogao bluditi umjesto da razmišlja o gore navedenim životnim pitanjima? Žalosna je činjenica da više vremena provodimo gledajući besmislene emisije nego čitajući Riječ Božju.
Svećenik Don Haggerty u svojoj knjizi „Contemplative Enigmas“ napominje da ljudi danas izbjegavaju šutnju djelomično zato što su današnje tehnologije toliko sveprisutne da ne možemo zamisliti „funkcioniranje“ bez njih. Istina je da mi „funkcioniramo“ na vrlo površnoj razini, u velikoj mjeri vođeni osjetilnim podražajima – što se ne razlike previše od klasičnog ili Pavlovljevog uvjetovanja.
„Tišina” nije samo nedostatak zvuka, baš kao što odmor u subotu nije zbog toga da nadoknadimo san tijekom vikenda. Radi se o odmaranju i razmišljanju o Riječi Božjoj. To zahtijeva da se o tome govori, pogotovo o onome što se odnosi na današnje vrijeme. O tome bi trebale biti homilije.
Je li to nešto što želimo učiniti „provlačenjem“ kroz razmišljanje o Riječi Božjoj? Jesmo li pravedni prema Božjoj Riječi na taj način? Nemamo li protu kulturnu ulogu u pomaganju suvremenim ljudima da povrate ljudsku moć intelekta, otupljenu od toliko drugih utjecaja u današnjem svijetu?
Budimo iskreni. S obzirom na to da vjerski odgoj mnogih ljudi završava sakramentom potvrde, te da je obrazovanje bilo prilično anemično s obzirom na razvoj prošlih pola stoljeća, kako onda papa Franjo očekuje da će ljudi desetominutnim homilijama shvatiti smisao i moći primijeniti svoju vjeru?
Propovijedanje u istočnoj Europi (u Crkvi) još uvijek nije podleglo onome čemu je podlegla većina katoličkih zajednica na Zapadu, gdje nedjeljna misa služi kao „duhovna” brza hrana. Nadajmo se da će slovački biskupi primijeniti ovu preporuku s nekim kritičkim razlučivanjem.
Uostalom, mislite li doista da je Govor na gori (Mt 5, 1 – 7, 28) bio gotov za deset minuta?
John M. Grondelski je doktorirao teologiju na Sveučilištu Fordham u New Yorku, u Sjedinjenim Američkim Državama. Vršio je službu dekana Teološkog fakulteta na Sveučilištu Seton Hall u New Jerseyju. Prvenstveno se bavi moralnom teologijom i teološkom misli Ivana Pavla II.
