Naslovnica Crkva Ekstaza i užas Velikog četvrtka

Ekstaza i užas Velikog četvrtka

„A bijaše noć“ (Iv 13, 30).

Ako ne obratite pozornost, onda biste mogli imati dva mala propusta za vrijeme kanona mise Velikog četvrtka. Iako se oni javljaju samo u izvanrednom obliku rimskog obreda, njihovo promatranje i razmatranje oslobađaju snagu Velikog četvrtka za svakog katolika. Oni proizvode u duši neku vrstu grmljavine. Kao i sa svime u rimskom obredu, njihova je pojava nenaglašena i skromna, što pokazuje genijalnost i veličanstvenost izvanrednog oblika rimskog obreda.

Oba se propusta pojavljuju u ključnom dijelu kanona rimske mise. Prvi dolazi u posljednjem zazivu Agnus Dei (Jaganjče Božji). Uobičajena treći zaziv završava s dona nobis pacem – daruj nam mir. Ali na Veliki četvrtak taj vapaj za mirom zamjenjuje treći miserere nobis – smiluj nam se. Druga izmjena događa se kod one tri molitve koje svećenik moli neposredno prije svoje osobne svete pričesti. U prvoj od tih molitava početna rečenica glasi Domine, qui dixisti, pacem relinquo nobis… (O Gospodine, Ti koji reče, mir Vam ostavljam…). Molitva sadrži još nekoliko rečenica, ali je molitva u cijelosti cenzurirana – izostavljena.

Zašto obje promjene? Jer svaka zaziva mir. U noći Velikog četvrtka ne može biti mira. Jer počinjena je izdaja kozmičke veličine. Sin Čovječji je izdan poljupcem. Gdje je grijeh, nema mira.

No, noć Velikog četvrtka posjeduje složenu dvojnost. S jedne strane, postoji veselje na samom početku. Ne samo da je svećenik odjeven u blistavo liturgijsko ruho bijele boje, već i zvona zvone na intoniranje Slave (lat. Gloria). Ovaj crescendo slavljenja pokazuje najvažnija otajstava katoličke vjere: ustanovu svećeništva i Svetu euharistiju, koje je zajedno ustanovio Spasitelj jer su neraskidivo povezane. Oboje su nepogrešiva jamstva da Krist prebiva među nama, čak i dok vlada s desne strane svoga Oca na nebu.

Naime, u svetoj Euharistiji posjedujemo nebo i put u nebo. Neke od najveličanstvenijih građevina poznatih čovjeku izgrađene su da udome ovu čudesnu misteriju. Sve što se dotakne ovog Misterija zaogrnuto je ljepotom koja zadivljuje i ostavlja čovjeka opčinjenim. Doista, umjetnička mašta toliko se napreže da prikaže ovaj Presveti Sakrament da se čini kao da se iscrpljuje u ekstravagantnoj virtuoznosti. Bilo da se radi o skulpturi, slici, ruhu, liturgijskom posuđu, arhitekturi ili glazbi, sve se udružilo da dotakne rubove Raja.

Nitko ne daje rječitije svjedočanstvo o tome od pariškog opata Sugera iz dvanaestog stoljeća u njegovoj studiji „O upravi opatije (samostana)“:

„Što se mene tiče, priznajem da mi je bilo veliko zadovoljstvo posvetiti sve najskuplje i najdragocjenije predmete koje sam mogao pronaći za Presvetu Euharistije. Ako su, da bi se ispunila Božja zapovijed očitovana iz usta proroka, zlatni kaleži i pehari korišteni za primanje krvi jaraca… koliko je veća naša obveza da koristimo, kako bismo primili Krv Isusa Krista, u trajnoj službi s najvećom odanošću, kaleže od zlata, dragog kamenja i svega što se smatra najdragocjenijim. Zacijelo ni mi, ni naša svjetovna dobra, ne možemo biti dovoljni da služimo tako velikom misteriju. Čak i kad bi se, u novom stvaranju, naša supstanca promijenila u onu Serafima i Kerubina, i dalje bi bilo nedostojno služiti neizrecivoj Hostiji“.

Ovo veliko otajstvo Svete euharistije nestalo bi iz naše sredine bez svećenika. U sakramentu Svetog reda čovjekova se duša mijenja da bude Alter Christus (Drugi Krist). Cijeli mu je identitet promijenjen. On više nije on sam nego službenik Apsoluta. Njegov glas je Kristov glas; njegove ruke postaju Kristove ruke. On nosi crnu reverendu kao znak čovječanstvu da, iako je stvoren kao drugi ljudi, više nije kao drugi ljudi. On postoji kako bi Kristovu prisutnost učinio stvarnom u grešnom i osakaćenom svijetu.

Da, nijedan čovjek nije dostojan takve privilegije. Ali Kristova božanska moć sja kroz njegovu nedostojnost, pa čak i kroz grješnost, tako da ljudi ne mogu više ostati siročad.

Usred te bučne radosti događa se nagla, doista dramatična promjena. Tupi udarac drvenih zvona (klapaljki) zamjenjuje srebrna zvona. Čini se da se tamna zavjesa spušta, izvlačeći nas iz ushićenja, ostavljajući vjernike samo s turobnom tugom. Neka vrsta straha od neposrednog užasa. Prisjetite se riječi sv. Ivana na izlasku Jude s Posljednje večere: „A bijaše noć“. Ove riječi velike slutnje padaju teško u naše duše na kraju mise na Veliki četvrtak.

Naš Gospodin se nosi s prijestolja (glavnog oltara) na bočni oltar i nosi ga žalostan svećenik kroz Crkvu u svečanoj procesiji. Ovo je liturgijska rekonstrukcija one Kristove procesije iz Getsemanskog vrta. Spasiteljeve riječi koje je Spasitelj uputio Judi žare u našoj duši: „Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?“ (Lk 22, 48).

Ljudsko srce tone pri spomenu koliko je puta poljupcem izdalo Spasitelja: srce zaljubljeno u Spasitelja, skrivajući srce zaljubljeno u sebe. U zamjenu za sve Njegove raskošne milosti, uvijek vjerno prijateljstvo i nezaslužene milosti, mi uzvraćamo malim izdajama. Uvijek iznova za ljubav uzvraćamo izdajom.

Takva dvoličnost vlada našim dušama: jedan dan žar, drugi mlakost; u jednom trenutku spremnost da se pobijedi grijeh, u drugom predaja; ponekad iskrenost, a ponekad prikrivanje; jednom odlučnost, a zatim odustajanje; ponekad hrabrost, a nakon toga najčešće kukavičluk; ponekad istina, ponekad racionalizacija. Doista, za nas je noć. To je noć za koju se čini da nas uvijek budi. Doista, noć u kojoj se često tješimo, pa tražimo i utočište. Gospodine, smiluj se!

Ostaje samo odlazak. Sveti obredi su završeni. Ali teški su naši koraci rastanka. Jer znamo s čime se sve suočava nevin Jaganjac Božji. Svaki katolik može samo uzviknuti: što sam učinio? Riječi drevne Improperiae – skup antifona i responzorija, pjevanih na Veliki petak, obuhvaćaju ovo otajstvo. Oni doslovno pustoše naša srca:

„Puče moj, što učinih tebi ili u čemu ožalostih tebe? Odgovori mi!“

Izvor