Papa Lav XIV pozvao je na obnovljenu predanost ekumenizmu među kršćanskim denominacijama, potičući sve kršćane i njihove vođe da prodube svoje zajedništvo u zajednički ispovijedanim temeljima vjere.
U apostolskom pismu objavljenom uoči papinskog putovanja u Niceju — tijekom kojeg će se Lav pridružiti carigradskom patrijarhu kako bi obilježili 1700. godišnjicu ekumenskog sabora koji je iznjedrio istoimeni credo — Lav se prisjetio gorko razdvajajućih doktrinarnih sporova koji su prethodili i slijedili formuliranje Nicejskog vjerovanja.
Papa je naglasio da je, nakon generacija podjela i hereza o bîti Presvetog Trojstva, velik dio svjetskog kršćanstva danas ujedinjen u ispovijedanju Božje bîtne naravi.
“Stoga moramo ostaviti po strani teološke rasprave koje su izgubile svoj raison d’être kako bismo razvili zajedničko razumijevanje, a još više zajedničku molitvu Duhu Svetomu, da nas on sve okupi u jednoj vjeri i jednoj ljubavi”, rekao je papa.
Naravno, ekumenizam je dragocjeni prioritet svih papa, osobito od Drugog vatikanskog sabora. I, kako je Lav primijetio u svom pismu naslovljenom In Unitate Fidei, “doista, ono što nas ujedinjuje mnogo je veće od onoga što nas razdvaja.”
Lav je napomenuo da “u svijetu koji je podijeljen i rastrgan mnogim sukobima, jedna univerzalna kršćanska zajednica može biti znak mira i instrument pomirenja, igrajući odlučnu ulogu u globalnoj predanosti miru.”
No iako će to mnogim kršćanima različitih denominacija zvučati istinito na emocionalnoj i duhovnoj razini, trenutačno stanje ekumenskih nastojanja pruža složenu sliku.
Iako sadašnje točke podjele nisu trinitarne, neke su dijelom ukorijenjene u sporovima o drugim člancima vjerovanja i naravi sakramenata. A druge, iako nisu nužno nerješive, mogu se činiti praktično takvima — barem zasad.
Dakle, koliko se Istočna i Zapadna Crkva mogu približiti Lavovoj viziji jedinstva u godinama koje dolaze?
Središnji događaj Lavova posjeta Niceji jest, naravno, dugo najavljivano zajedničko obilježavanje Nicejskog sabora i njegova vjerovanja s ekumenskim patrijarhom Carigrada, primus inter pares i općenito priznanim globalnim poglavarom Pravoslavnih Crkava.
Bartolomej I je tijekom posljednja dva desetljeća i više sudjelovao u brojnim gestama približavanja Katoličkoj Crkvi, surađujući blisko i uspješno s nekoliko papa.
Godine 2020. papa Franjo poslao je patrijarhu bratsku poruku na blagdan svetog Andrije, izrazivši svoju želju za punim i službenim zajedništvom između katolika i pravoslavnih kršćana. “Iako prepreke ostaju, uvjeren sam da ćemo, hodajući zajedno u međusobnoj ljubavi i nastavljajući teološki dijalog, doći do toga cilja”, poručio je Franjo.
Upitan u intervjuu za The Pillar koliko mu se taj cilj čini realnim, Bartolomej je rekao da “dijalog i pomirenje za nas nisu opcionalni; oni su zapovijedi i nalozi.”
Od tada se nastavljaju papinsko-patrijarhalne razmjene darova i bratski posjeti, a izrazi međusobnog uvažavanja postali su redoviti. A tim kontinuiranim gestama prate se i povremena značajna, iako često nedovoljno prepoznata, postignuća.
Godine 2023. zajednička komisija katoličkih i pravoslavnih teologa postigla je dogovor o prvom novom zajedničkom dokumentu nakon više godina, koji se posebno bavi sinodalnošću i primatom u modernom dobu.
Iako priznaje “glavna pitanja [koja] otežavaju autentično razumijevanje sinodalnosti i primata u Crkvi”, dokument također zaključuje da je “međusobna ovisnost sinodalnosti i primata temeljno načelo u životu Crkve.”
Daljnji plodovi dijaloga vidjeli su se prošle godine, kada je papa Franjo ponovno uveo papinski naslov Patrijarh Zapada, vraćajući oblik koji se tijekom stoljeća više puta koristio i napuštao, a koji je posljednji put ukinuo Benedikt XVI. 2006. godine.
Benedikt je prestao koristiti taj naslov u nadi da će to koristiti ekumenskom dijalogu, nastojeći naglasiti da Rimska stolica po svojoj naravi nije isključivo okrenuta prema Zapadu niti da favorizira univerzalno latinsko poimanje Crkve. Ironično, potez je imao suprotan učinak, jer su ga neki pravoslavni poglavari protumačili kao svojevrsnu jednostranu tvrdnju o univerzalnom papinskom autoritetu.
Franjino ponovno preuzimanje naslova bilo je, barem u nekim krugovima, tiho dočekano kao znak “sinodalnosti” — shvaćene u istočnom, a ne modernom rimskom značenju.
No čak i usprkos velikom — potencijalno i povijesnom — napretku, ekumenski krajolik između Istoka i Zapada ostaje duboko složen, a ruska invazija na Ukrajinu učinila ga je još kompliciranijim.
Ruska pravoslavna Crkva, najveća među istočnim Crkvama, dugo je tvrdila vlastite zahtjeve za primatom unutar globalne pravoslavne zajednice, dok se istodobno obvezala na izričitu teološku potporu režimu predsjednika Vladimira Putina.
U gorkoj ironiji, povezala je svoju potporu Putinu i njegovu ratu — koji su crkveni poglavari nazvali svetim ratom — sa svojim crkvenim tvrdnjama o primatu, te je i jedno i drugo prikazala u kontekstu carske potpore i svojevrsne crkvene nadležnosti koju je car Konstantin imao u Niceji.
Pokušaji Ruske Crkve da uspostavi crkvenu vlast nad pravoslavnim Ukrajincima, zajedno s nastojanjem Moskve da podjarmi ukrajinsku državu, doveli su mnoge pravoslavne Crkve u svijetu, pod vodstvom Bartolomeja i Carigradskog patrijarhata, do priznanja autokefalnosti Ukrajinske Crkve, što je pak potaknulo anateme i proglašenje raskola od strane Moskovskog patrijarhata.
Prošle godine, u drugom intervjuu za The Pillar, Bartolomej je izjavio da “ruska invazija na suverenu državu ni na koji se način ne može nazvati ‘svetim ratom’, nego je zapravo ‘đavolski’ rat!”
Osvrćući se na 1700. godišnjicu Niceje i zajedničko obilježavanje s papom — tada očekivanim Franjom, no sada Lavom — patrijarh je ponovio da je “u potpunosti predan ozdravljenju podjela među našim Crkvama.”
“Intenzivno se molimo za ozdravljenje raskola iz 1054. između Rima i Carigrada,” rekao je patrijarh.
No sada možda još oštrija ekumenska napetost proizlazi iz toga što je Moskva, sa svojim Crkvama podupirateljicama, proglasila raskole unutar same pravoslavne zajednice.
S jedne strane, to je značilo samopovlačenje nekih od najtvrdokornijih protivnika približavanja između Istoka i Zapada iz katoličko-pravoslavnog dijaloga, otvarajući nove putove za stvarni napredak. No s druge strane, otvorilo je mogućnost da bi tješnji odnosi između Rima i Carigrada mogli produbiti pukotine unutar samog Pravoslavlja.
U očitoj aluziji na međupravoslavne napetosti, Bartolomej je rekao za The Pillar da u nizu oblika katoličko-pravoslavne suradnje bilo kakvi sporazumi “ni na koji način ne bi smjeli stvoriti veću napetost među našim Crkvama, a osobito među različitim mjesnim Pravoslavnim Crkvama.”
Prema tekstu njegova pisma objavljenog u nedjelju, čini se da papa Lav zauzima ton entuzijazma i fleksibilnosti.
Osvrćući se na svoje putovanje u Niceju, rekao je da “moramo hodati zajedno kako bismo postigli jedinstvo i pomirenje među svim kršćanima. Nicejsko vjerovanje može biti temelj i uporišna točka za ovo putovanje. Ono nam nudi model istinskog jedinstva u legitimnoj raznolikosti.”
Gdje se točno povlače granice “legitimne raznolikosti”, očito je nešto o čemu će biti teško postići suglasnost. Ironično, moglo bi se pokazati da su upravo pravoslavni ti koji se o tome neće moći međusobno složiti.
