Nadbiskup Georg Gänswein, bivši osobni tajnik pape Benedikta XVI. i sadašnji nuncij u Litvi, Estoniji i Latviji, nedavno je dao intervju Athinei Andryszczak, emitiran u dva dijela (1, 2) na njemačkoj katoličkoj televizijskoj postaji K-TV.
Na samom početku drugog dijela (cijeli video na njemačkom jeziku nalazi se u nastavku), posvećuje nešto vremena raspravi o liturgijskoj situaciji u Litvi i u općoj Crkvi. Evo njegovih komentara, u prijevodu na hrvatski, s mojim naglascima:
Vaša Ekscelencijo, upravo smo govorili o različitim denominacijama [napomena: na kraju prvog dijela intervjua]. Željela bih ostati na temi raznolikosti i razgledati razlike unutar Katoličke Crkve u njezinoj liturgiji. Postoji tridentska misa i također Novus Ordo. Dobro je poznat restriktivan stav pape Franje prema starijem liturgijskom obliku. Susrećete li ovu raznolikost liturgija u svakodnevnom crkvenom životu ovdje [u Litvi] i kakvo joj značenje pripisujete?
Da navedem konkretan primjer: kada sam stigao, naravno, razgovarao sam s biskupom o pozitivnim i negativnim aspektima. Gdje leže problemi, gdje je situacija u redu, koje su brige, što donosi radost, gdje postoji nada? I tako dalje i tako dalje. Naravno, razgovor je dotaknuo i liturgiju.
Tako sam razgovarao s nadbiskupom Vilniusa o konkretnom pitanju: kakva je [liturgijska] situacija? Rekao je da ovdje postoji mala zajednica koja slavi prema tradicionalnom ordu, ili, da upotrijebimo izraz pape Benedikta, prema izvanrednom obredu. I — podrazumijeva se — nema nikakvih poteškoća. To je mala skupina, ali s mnogo mladih ljudi, obitelji, i izvrsnom gregorijanskom liturgijom. Točnije, pjeva se, a zborovođa je profesor na glazbenoj akademiji.
Nikada nije bilo poteškoća, čak ni nakon što je papa Franjo intervenirao restriktivno. Nije bilo problema. A svećenik koji tamo slavi misu, svećenik koji je ovdje već mnogo godina, razgovarao je s nadbiskupom, i obrnuto, pitajući: treba li što mijenjati ili ne? Bi li bilo zabranjeno ili ne? Nadbiskup je rekao da misa nije zabranjena, nego ograničena: konkretno, to znači da se više ne može slaviti u župnoj crkvi i da se više ne može najavljivati u župnim listićima itd. I tada je nadbiskup rekao: „Pa, dosad smo imali vrlo mirnu i prijateljsku suradnju. Kako bismo sačuvali ovaj mir, neću ništa poduzimati.” Konačno, na biskupima je hoće li išta mijenjati ili ne. I tako, ništa nije promijenjeno i apsolutno nije bilo poteškoća. Može se reći da je sve isto kao i prije motu proprija pape Franje, isto kao prije, i sve funkcionira savršeno.
Zabrinutost — zapravo, to je bila zabrinutost pape Franje — bila je da bi neki ljudi koji pohađaju misu prema izvanrednom obredu mogli imati, takoreći, unutarnje ili vanjske rezerve prema Drugom vatikanskom koncilu. Naravno, postoje ljudi kojima se ne sviđaju neki aspekti liturgije, liturgije ovdje. Ali, nastavljajući prema [prethodnom] primjeru — ovdje uopće nije takav slučaj, zar ne? U tom smislu, što se liturgijske situacije tiče, postoji suživot — ili, radije nego „suživot”, rekao bih suradnja: ljudi su svjesni jedni drugih.
Ne smijemo zaboraviti da u Vilniusu postoji i skupina SSPX-a. Vrlo je mala, ali postoje tri ili četiri obitelji koje su se toliko zbližile sa svećenikom da ga ne žele napustiti da bi se pridružile FSSP-u; ili, točnije, ne idu k FSSP-u, nego ovom svećeniku koji slavi tradicionalnu misu. Koliko znam, postoji samo jedna mala skupina u Vilniusu koja se povezuje s Družbom svetog Pija X. SSPX je jednostavno svjestan situacije i nije agresivan niti pokušava izvesti bilo kakav frontalni napad. Znamo da postoje, ali vrlo su malobrojni, pa ih se jednostavno ostavlja na miru, je li tako? Oni također vrlo dobro znaju da su, s druge strane, prisutni FSSP, koji žive u zajedništvu sa Svetom Stolicom, i koji, naravno, redovito slave misu i pomažu ovdje.
A biskupi nemaju apsolutno nikakvih poteškoća s ovom suradnjom i ovom različitom liturgijskom formom: oni to odobravaju i zadovoljni su time.
Kardinal Kurt Koch nedavno je rekao u intervjuu da je papa Benedikt pokazao koristan put naprijed jer je bio uvjeren da se nešto što se stoljećima prakticiralo ne može jednostavno zabraniti. Doista, ograničenja klasične liturgije očito su boljela papu Benedikta.
Nije ga samo boljelo [zbog toga], nego je i u svojoj ulozi Pape vidio da se nešto mora učiniti kako bi se to stanje promijenilo. Više je puta izjavio da tzv. „stara liturgija”, tj. tridentska liturgija, nikada nije bila ukinuta. To apsolutno nije slučaj budući da je, naravno, tridentska liturgija postala Novus Ordo; to jest, jezik je zadržan, ali je sadržaj donekle promijenjen. I upravo ta liturgija je stoljećima omogućila Crkvi ne samo živjeti, nego dobro živjeti; sveci su se njome hranili i iz nje. Ne može biti da je jučer bila legitimna i dragocjena, a da od sutra više nije. To je, dakle, neprirodna situacija i to je bio pokretač, zajedno s iskustvom koje je stekao nakon Drugog vatikanskog koncila — njegovim iskustvom da oni koji su izgubili svoj duhovni i liturgijski dom jednostavno trebaju biti vraćeni u taj duhovni dom. Odatle potječe njegovo motu proprio i popratno pismo.
Kako ocjenjujete Traditionis custodes i nove propise za klasični obred?
Nikada nisam razumio zašto je papa Franjo uveo ovo ograničenje. U to je vrijeme Zbor za nauk vjere bio zadužen za provođenje istrage, odnosno ankete među biskupima diljem svijeta. Što mislite o Benediktovu motu propriju? Jesu li iskustva bila pozitivna? Jesu li iskustva bila željena? Treba li što mijenjati? Rezultati nikada nisu objavljeni, ali, naravno, znamo za njih. Rezultat je, u konačnici, bio da je postignut osjećaj mira. Bio je to put prema miru, osobito u liturgiji, najvažnijem mjestu religijskog života, i nije trebalo ništa mijenjati. Zašto je papa Franjo ipak to učinio ostaje mi misterij. Zar nismo vidjeli, osobito u engleskom govornom području, poteškoće koje su iz toga proizašle? Čak ni u popratnom pismu pape Franje, u kojem se više puta poziva na Ivana Pavla II. i Benedikta, nije moguće razabrati kojemu bi svrhom ova ograničenja služila.
Dakle, sumnjam da za većinu biskupa danas [klasični obred] i dalje ostaje onakav kakav je bio do Traditionis custodes. Ali, naravno, činjenica jest da je motu proprio pape Franje doista bio veliko opterećenje s obzirom na ovo važno pitanje izvanrednog obreda.
Kakav put Vi osobno vidite za budućnost liturgijske tradicije?
Vjerujem da je mudri pristup pape Benedikta ispravan put — i to je tako već više od deset godina — to je pravi put, i taj se put treba nastaviti bez poteškoća ili ograničenja. I samo se mogu nadati da će i papa Lav krenuti u tom smjeru i jednostavno nastaviti proces pomirenja, kako bi ta suradnja mogla dati plod.
Izvor
