Najava novih biskupskih ređenja unutar Bratstva svetog Pija X., praćena brzom reakcijom Vatikana, ponovno otvara pitanje koje se vraća već gotovo četiri desetljeća: mogu li se „lefebovci” i Papa dogovoriti na trajan način? Ovaj put, međutim, kontekst je posve drukčiji nego 1988. godine — i doktrinarno i ekleziološki.
Odgovor glasi: da — barem u smislu u kojem postavljam pitanje. Naslov mora biti novinarski i provokativan, ali u stvarnosti se problem proteže daleko dublje od jednostavnog „sporazuma”. U pitanju je to može li Crkva danas pronaći formulu stabilnog suživota s tradicionalističkim pokretom koji više nije rubna pojava, nego trajni element njezina unutarnjeg krajolika.
Počnimo s činjenicama. Dana 2. veljače, generalni poglavar Bratstva svetog Pija X., o. David Pagliarani, objavio je da je dvojici pomoćnih biskupa Bratstva naložio da započnu pripreme za nova biskupska ređenja. Dvojica od četvorice biskupa koje je 1988. zaredio nadbiskup Marcel Lefebvre još su živa i približavaju se sedamdesetoj godini života, dok samo Bratstvo — bez obzira na nečiju procjenu — nastavlja rasti i brojčano i strukturno.
Reakcija Svete Stolice bila je brza. Prefekt Dikasterija za nauk vjere, kardinal Víctor Manuel Fernández, najavio je sastanak s o. Pagliaranijem 12. veljače u sjedištu Dikasterija. Iako je formalno riječ o radnom sastanku, on nosi snažnu simboličku težinu i mogao bi se pokazati prekretnicom.
Kako će se događaji razvijati? Čitatelj treba imati na umu da sam po naravi optimist. Vjerujem — naravno bez ikakve sigurnosti — da bi ovaj put stvar mogla završiti pozitivno. Za razliku od 1988., kada je papa Ivan Pavao II. izrekao izopćenje nadbiskupu Lefebvreu i četvorici biskupa koje je zaredio. To je izopćenje 2009. godine ukinuo papa Benedikt XVI., koji je, međutim, i biskupe i cijelo Bratstvo ostavio u kanonski neregularnom stanju.
Na čemu temeljim svoj oprezni optimizam?
Prvo, sve veći interes za tradicionalnu latinsku liturgiju znači da ona više nije rubna pojava. Tome je izravno pridonio motuproprij Benedikta XVI. Summorum Pontificum. Unatoč kasnijim drastičnim ograničenjima koje je uveo papa Franjo, tradicionalna liturgija danas ima trajno mjesto u Crkvi. Najbolji dokaz za to jest činjenica — kako se govori — da je o toj temi raspravljano na izvanrednom konzistoriju kardinala koji je sazvao papa Lav XIV. To pokazuje da je riječ o stvarnom unutarnjem crkvenom pitanju, a ne o perifernoj anomaliji koja se može jednostavno ignorirati.
Drugo — i to je ključno — spor nije isključivo liturgijske naravi. Liturgija je tek vanjski izraz doktrinarnog sukoba. Upravo je zbog toga izostao sporazum između Bratstva i Benedikta XVI., iako su mu se vrlo približili. Benedikt je zahtijevao nedvosmisleno prihvaćanje Drugog vatikanskog sabora, postavljajući doktrinarne, a ne liturgijske uvjete.
Njegov nasljednik, papa Franjo, doktrini je pristupao — recimo to oprezno — s manje strogosti. Nije ga smetalo što su neke biskupske konferencije prihvatile dokument Fiducia supplicans o blagoslovima neregularnih parova, uključujući istospolne parove, dok su druge otvoreno izjavile da ga neće provoditi. Za Benedikta XVI. takva je situacija bila neprihvatljiva; za Franju je — neovisno o nakanama — ona postala, u praksi, model funkcioniranja Crkve.
Izraz te logike bila je i izjava kardinala Fernándeza da se „ne možemo opsesivno držati doktrine”. U istom je duhu Franjo, bez ikakvih doktrinarnih zahtjeva prema lefebrovcima, njihovim svećenicima dao ovlast da valjano i zakonito ispovijedaju te prisustvuju sklapanju ženidbi. S gledišta kanonskog prava, to je — po mom mišljenju — rješenje koje je u najmanju ruku neobično.
Ako kardinal Fernández ostane dosljedan Franjinoj liniji, ne bi ga trebalo smetati to što neke tradicionalističke zajednice u potpunosti prihvaćaju Sabor, druge selektivno, a sve funkcioniraju unutar Crkve — slično, doduše prema prilično neobičnoj analogiji, kao što danas unutar iste Crkve koegzistiraju oni koji blagoslivljaju istospolne parove i oni koji izjavljuju da to nikada neće činiti.
Treće, postoji presedan u obliku sporazuma između Svete Stolice i komunističke Kine. Na taj se primjer u nedavnom intervjuu pozvao i sam o. Pagliarani, istaknuvši da je, ako je Vatikan pristao na model prema kojem vlasti Narodne Republike Kine imaju odlučujući utjecaj na izbor biskupskih kandidata — koje potom odobrava i priznaje Sveta Stolica — teško razumjeti zašto se slična formula ne bi mogla primijeniti i na Bratstvo svetog Pija X.
Podsjetimo da se prema privremenom sporazumu između Svete Stolice i vlasti u Pekingu — koji je obnovljen unatoč brojnim kontroverzama — biskupi koje de facto imenuju komunističke vlasti potom ređuju i priznaju u Rimu. Sveta Stolica tvrdi da to nije kapitulacija pred totalitarnom državom, nego realističan pokušaj očuvanja minimalnog jedinstva i crkvenih struktura u iznimno teškim političkim okolnostima.
U tom je smislu argument o. Pagliaranija logičan. Ako Vatikan prihvaća činjenicu da biskupi izabrani u takvom sustavu ne moraju činiti doktrinarnu monolitnost potpuno usklađenu s Papom i naukom Crkve, zašto se slična fleksibilnost ne bi mogla primijeniti na Bratstvo koje — za razliku od crkvenih struktura u Kini — nije podvrgnuto neprijateljskoj državnoj ideologiji, čuva punu apostolsku sukcesiju i djeluje u potpunom katoličkom sakramentalnom identitetu?
Štoviše, teško je pretpostaviti da svi biskupi koji proizlaze iz sustava pod kontrolom Komunističke partije Kine zastupaju jedinstvenu viziju doktrine, morala i ekleziologije u skladu s naukom aktualnog Pape. Pa ipak, Sveta Stolica priznaje njihova ređenja i jurisdikciju, vođena logikom „manjeg zla” i pastoralnog pragmatizma.
Ako se, dakle, u ime crkvenog jedinstva prihvaćaju tako dalekosežni kompromisi prema državi otvoreno neprijateljskoj kršćanstvu, tvrdnja da se za Bratstvo svetog Pija X. ne može pronaći nikakvo kanonsko rješenje gubi velik dio svoje uvjerljivosti.
Četvrto, od posljednjih biskupskih ređenja koje je proveo nadbiskup Lefebvre prošlo je već trideset osam godina. Tijekom tog vremena pojava koja se često — i prilično nesretno — naziva „tradicionalizmom” ne samo da nije nestala, nego je znatno porasla. Štoviše, Rimska Crkva je u praksi isprobala različite oblike njezina kanonskog funkcioniranja: kako kroz institute posvećenog života, tako i kroz osobne strukture, poput Osobne apostolske administrature svetog Ivana Marije Vianneya u Brazilu.
Ta rješenja — bez obzira na to kako ih se vrednovalo — pokazuju jedno: Sveta Stolica sposobna je stvarati nestandardne i fleksibilne pravne formule kada to smatra potrebnim za dobro Crkve. I sam je aktualni Papa, još prije izbora na Petrovu stolicu, imao iskustva u upravljanju strukturama s posebnim kanonskim statusom. To znači da pitanje za njega nije posve apstraktno niti isključivo teorijsko.
Na koncu, papa Lav XIV. — bez obzira na svoje osobne teološke sklonosti — morat će se s ovim pitanjem suočiti cjelovito. Ne samo u odnosu na tradicionalističke zajednice s neregularnim statusom, poput Bratstva svetog Pija X., nego i na one koje danas djeluju stabilno i priznato unutar Crkve, a čija situacija nakon godina napetosti također zahtijeva jasno razrješenje.
U tom se kontekstu može zamisliti stvaranje jedne ili više osobnih struktura — prelatura, administratura ili ordinarijata — koje bi obuhvatile različite tradicionalističke struje. Važno je i to da postoje klerici biskupskog, pa čak i kardinalskog ranga koji bi, barem teoretski, mogli voditi takve crkvene jedinice. Neovisno o osobnoj procjeni tih osoba, samo njihovo postojanje pokazuje da ne nedostaje sredstava, nego odluke.
Sve to vodi zaključku da već postoje, i na doktrinarnom i na kanonskom planu, u Rimu priznati modeli koji bi omogućili trajno i sustavno rješenje problema odnosa Crkve prema Bratstvu svetog Pija X. Problem, dakle, nije u nedostatku presedana, nego u spremnosti da se oni primijene.
Hoće li papa Lav XIV. odabrati takvo rješenje? Ne znamo. No, kao što sam napomenuo na početku, prilično sam optimističan. Vjerujem da sadašnji trenutak — nakon iskustava pontifikata Benedikta XVI. i Franje — stvara stvarnu priliku za izlazak iz dugotrajnog zastoja.
I upravo za takvo rješenje — razborito, realistično i usmjereno služenju jedinstvu Crkve — namjeravam moliti.
Jan Filip Libicki je senator u parlamentu Poljske.
