Dosad su znakovi obećavajući. Biskup Robert Prevost, od sada poznat diljem svijeta kao papa Lav XIV., pojavio se na balkonu bazilike Svetog Petra noseći crveni plašt nazvan „mozzetta“ i tešku grimiznu štolu ukrašenu slikama svetaca i simbolima papinske službe. Ovaj odabir tradicionalnih odora značajan je, s obzirom na to da je njegov prethodnik, papa Franjo, odbio nositi te simbole Svete Stolice kada se pojavio na balkonu nakon izbora 13. ožujka 2013. godine. Za one koji se nadaju konzervativnijem papinstvu u usporedbi s Bergogliom, Prevostov izgled ulio je određenu dozu povjerenja.
U svom govoru s balkona, prvi američki papa izrekao je predvidljive pohvale o tome koliko je Franjo bio divan te o potrebi za budućom „sinodalnom“ Crkvom, što možda i ne vjeruje u potpunosti, ali što je svakako bilo očekivano. U svakom slučaju, možda bi se novi smjer Crkve prema „sinodalnosti“ mogao interpretirati na konzervativniji način.
U proteklim stoljećima, a osobito tijekom prvog tisućljeća Crkve, laici su imali mnogo centralniju ulogu u određivanju smjera Crkve. Štoviše, otkad su katoličke laičke vlasti, predstavljene u sakralnim monarsima Europe, pale u 19. i 20. stoljeću i bile zamijenjene sekularnim, demokratskim liderima u sivim odijelima, nije bilo jasno kako bi laici trebali odnositi prema crkvenoj hijerarhiji osim povremenim dolaskom na misu i financijerem svoje crkvene zajednice. Ako papa Lav uspije iskoristiti novi sinodalni pokret unutar Crkve kako bi vratio odnose klerika i laika na nešto što podsjeća na patrističku tradiciju, to možda i ne bi bilo loše.
Čini se da bi on mogao biti prava osoba za to. Uostalom, cijeli je život proveo u Redu svetog Augustina, čime je bio prožet mišlju oca latinske teologije. Augustin iz 5. stoljeća napisao je svoje kapitalno djelo „O Božjoj državi“ dijelom kao produženu meditaciju o opstanku Crkve usred pada Rimskog Carstva, dok je iz svoje biskupske stolice u Sjevernoj Africi promatrao početak razdoblja Velike seobe naroda. Danas svjedočimo usponu novog carstva, koje je upravo prešlo iz svoje republikanske epohe u carsku s usponom cara Trumpa. Crkva, koju Duh vodi s pogledom na stoljeća, a ne na mandate, sigurno će težiti obraćenju tog carstva, i stoga je prikladno da je papa iznikao iz njegove sredine.
Neki katolici konzervativnih uvjerenja zabrinuti su jer Prevost ima reputaciju borca za socijalnu pravdu. No, dio problema s prevladavajućom političkom podjelom na lijevo-desno upravo je u tome što konzervativci često sve socijalne pravde vide kao lijeve teme. Crkva bi, međutim, trebala nadilaziti takve ideološke prepirke. Prevostov odabir imena „Lav“ dobar je pokazatelj da će pridonijeti tradiciji katoličkog socijalnog nauka koju je pokrenuo (ili ponovno pokrenuo, ovisno o perspektivi) posljednji papa koji je nosio to ime, papa Lav XIII. Enciklika tog pape iz 19. stoljeća, Rerum Novarum, označila je ključni trenutak u nastojanju Crkve da postigne veću pravdu u nastajućem modernom svijetu. Vjerojatno je Prevost bio inspiriran time pri odabiru svog papinskog imena.
Svakako je ohrabrujuće što Prevost ima i veliko pastoralno iskustvo i iskustvo u vodstvu, budući da je bio i generalni prior Reda svetog Augustina i biskup u Peruu. Zbog ove potonje pozicije neki strahuju da bi mogao biti „kontaminiran“ teologijom oslobođenja—štetnim koktelom površne biblijske kritike i marksističkog materijalizma—koji je ponekad bio iznimno popularan u Južnoj Americi. No, nema dovoljno dokaza koji bi sugerirali da je Prevost ikada naginjao u tom smjeru.
Neki su njegovo ekološko aktivizam istaknuli kao dokaz da je marioneta ljevice. Kako sam već argumentirao na mnogim mjestima, ključno je da se rasprava o globalnom ekološkom uništenju preuzme iz ruku ljevičara i progresivaca, kako bi se spriječilo da njihove loše ideje ostanu jedine dostupne za rješavanje stvarnog problema narušavanja složenih ekosustava. Budući da je dugo bio smješten u Peruu, gdje se drevni i složeni ekološki okoliši i staništa uništavaju i zamjenjuju monokulturama, ako uopće ičim, Prevost bi mogao biti upravo prava osoba za preoblikovanje i oživljavanje rasprave o onome što kršćanska teologija naziva „skrbništvom.“ Prevost je u prošlosti javno žalio zbog modernog čovjekovog „tiranskog gospodarenja prirodom.“ Svaki pravi katolik trebao bi pozdraviti odmak od kartizijanskog, mehaničkog pogleda na svijet prema nečemu što je mnogo bliže tradicionalnoj, organskoj filozofiji prirode Crkve.
Ozbiljni katolici bili razočarani papom Franjom zbog njegove zaštite homoseksualnih mreža unutar Crkve, za koje su mnogi spekulirali da su mu osiguravale lojalnost moralno kompromitiranih podređenih. Prevost, međutim, ima povijest snažnog kritiziranja takozvanog LGBTQ+ pokreta, a mnogi pokazatelji sugeriraju da neće pokazati mnogo strpljenja prema gay usponu u Katoličkoj Crkvi. U prošlosti je izjavio: „Zapadni masovni mediji izvanredno su učinkoviti u stvaranju ogromne simpatije kod šire javnosti za uvjerenja i prakse koje su u suprotnosti s Evanđeljem—na primjer, pobačaj, homoseksualni stil života, eutanazija.“
Tko zna što donose nadolazeće godine. No, za one s konzervativnijim ili tradicionalnijim privrženostima Crkvi i njezinoj misiji, već sada postoji nekoliko razloga za umjerenu nadu. Važno je napomenuti da je papa Lav školovani kanonski pravnik, s licencijatom i doktoratom iz kanonskog prava stečenim na prestižnom Sveučilištu Angelicum u Rimu. Jedan od najbolnijih aspekata prethodnog papinstva, barem za konzervativno orijentirane katolike, bilo je Franjo često zanemarivanje crkvenog zakona i zaobilaženje dužnog postupka kad god mu je to odgovaralo. (U Pavlovoj teologiji, „čovjek bezakonja“ je još jedno ime za antikrista [2 Solunjanima 2:1-12].) Nakon prošlog papinstva, imati čovjeka na Petrovoj stolici koji ozbiljno shvaća crkveno pravo za mnoge će ljude biti pravo olakšanje.
U svom obraćanju s balkona, nekoliko minuta nakon što je objavljeno da je novi nasljednik Petrove službe, papa Lav više je puta izjavio da planira „graditi mostove.“ Jedna od najpodjelotvornijih politika u novijoj povijesti Crkve bila je Franjo nepravedan odnos prema katolicima koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu koja potječe iz apostolskog razdoblja, preferirajući je u odnosu na novu liturgiju izumljenu 1960-ih. Ovu nepravdu iz Rima uglavnom je orkestrirao Franjin pouzdanik, engleski kardinal Arthur Roche. Možda će Lav XIV. početi povlačiti ovu sramotnu politiku i „graditi mostove“ s tradicionalistima Katoličke Crkve. Trenutno kruži glasina da već dugo gaji naklonost prema drevnoj liturgiji i voli je slaviti kad god može.
Roger Scruton podsjećao je svoje studente da su „progresivci uvijek optimistični, ali očajni, dok su konzervativci uvijek pesimistični, ali puni nade.“ Promatrajući nesretan položaj Crkve u suvremenom svijetu, razdirane moralnim i financijskim skandalima, kao i unutarnjim sukobima, dok većina vjernika odustaje od dolaska na misu ili iniciranja svoje djece u vjeru, malo je razloga za optimizam. Ipak, s izborom pape Lava XIV., već postoje neki znakovi koji tradicionalnim katolicima poput mene nude razloge za nadu. Štoviše, vatikanski insajder kojeg poznajem poslao mi je SMS s važnom informacijom o Prevostu, i citiram doslovno: „On je simpatičan čovjek.“ Nakon dvanaest godina vođenja Crkve pod nasilnikom, imati „simpatičnog čovjeka“ nije mala stvar. S velikim ću zanimanjem pratiti razvoj ovog papinstva.
